Osvrt na sedmi izlet OPŠ 19G HPD Runolist
Risnjak 25. 10. 2026.
04:45. Zvoni prokleti sat, a prvo pitanje dana je ono filozofsko: zašto ja to sebi radim? Vani zadnji subotnji partijaneri veselo teturaju doma, zadovoljni sobom i životom, a ja se budim da bih se dobrovoljno, bez ikakve prisile i bez novčane naknade, pentrao po Risnjaku. Teturam po stanu jednako kao i oni, samo bez lijepih uspomena od sinoć i kuham kavu. Tada primjećujem da se cijeli stan urotio protiv mene. Mobitel mi s ekrana dobronamjerno javlja da je na Platku snijeg i da je temperatura oko nule. Odmah ispod stižu poruke iz grupe za izlet gdje je pola ekipe preko noći čudom oboljelo. Netko ima temperaturu, netko je nešto pojeo, a jednog je navodno uhvatilo u leđima točno u trenutku kad je vidio prognozu. Epidemija se širi brže od bilo kojeg virusa i, što je zanimljivo, napada isključivo ljude koji su se trebali dići u pet ujutro. Vrata dječje sobe tiho me podsjećaju da će djeca cijeli dan biti sama i da bi pravi otac sad ostao doma. Kauč u dnevnom boravku ne govori ništa, samo leži tamo, mekan i strpljiv kao netko tko točno zna koliko sam umoran od cijelog tjedna i da će na kraju ionako pobijediti. #nedamise
Kauč je ovaj put izgubio i to samo zato što sam mu okrenuo leđa prije nego što je stigao reći zadnju riječ. Ostao je još jedan zadatak, puno teži od samog uspona, a to je buđenje supruge. Prvi pokušaj, nježno šaptanje da je vrijeme za ustajanje, dočekan je potpunom tišinom. Drugi pokušaj, malo glasniji i s mirisom kave kao mamcem, izazvao je pokret ispod deke koji bi optimist protumačio kao znak života, a realist kao okretanje na drugu stranu. Treći put sam upalio svjetlo, što je u našem braku otprilike ekvivalent objave rata. Pogled koji sam dobio jasno je govorio da je ovo moja ideja, da će se o njoj još dugo razgovarati i da Risnjak u tom trenutku nije najopasnija stvar s kojom se moram suočiti. Ipak, dvadeset minuta kasnije oboje smo sjedili u autu, obučeni u slojeve kao luk, šuteći onom posebnom bračnom šutnjom koja znači da smo tim, ali da ćemo bodove brojati kasnije.
Na Platku nas je dočekalo vrijeme bez kiše, čime je Vakula još jednom potvrdio svoju dugogodišnju tradiciju promašivanja prognoze. Risnjak je očito odlučio to nadoknaditi pa nam je u jednom danu ponudio cijeli godišnji katalog. Bilo je sunca, vjetra koji je bez problema probijao vjetrovke i sve slojeve luka koje smo tako pažljivo slagali u pet ujutro, blata po kojem smo teturali kao oni subotnji partijaneri i snijega na višim dijelovima staze, kao da planina provjerava koliko smo zapravo ozbiljni. Sunce i oblaci smjenjivali su se svakih pet minuta pa smo se presvlačili češće od Severine na koncertu. Čim bi sunce izašlo, skidali smo kape, rukavice i jakne, a čim bi oblak prekrio sunce i vjetar zapuhao, sve smo to užurbano navlačili natrag. Ruksak se pritom stalno punio i praznio, a ja više nisam znao je li mi vruće, hladno ili samo neugodno. Na vrhu smo, uz obavezne fotografije, odradili i najvažniji ritual hrvatskog planinarstva, a to je udaranje pečata u planinarsku knjižicu. Netko bi rekao da je to sitnica, ali svatko tko je ikad predao zahtjev na nekom šalteru na Balkanu zna da bez pečata ništa nije službeno. Bez pečata niste bili na Risnjaku, nego ste samo šetali po šumi i umišljali si.
Kiša se ipak pojavila, ali tek na samom kraju, kad smo već čekali polazak pa smo prošli kroz sva godišnja doba i nijednom nismo pokisli što smatram najvećim sportskim uspjehom dana. Kalorije potrošene na usponu vratili smo s kamatama, uz gulaš, štrudlu i, naravno, pivo jer bi bilo nepristojno prema planini da se proslava odvije bez njega. Za povratak se pobrinuo vozač Niko, koji je dokazao da Niko Pulić nije jedini Niko u Hrvatskoj koji zna kako se brzo stiže od točke A do točke B. Zagreb smo ugledali prije nego što smo stigli probaviti štrudlu. Kad sam napokon ušao u stan, kauč je bio točno tamo gdje sam ga ostavio. Nije se ljutio niti je spominjao jutarnju izdaju nego me samo primio nazad, mekan i strpljiv kao i uvijek, kao da je cijelo vrijeme znao da ću mu se vratiti.
Darko
