Osvrt na izlet

Biokovo 17. – 18.10.2026.  

Biokovo – dva dana, četiri datuma i jedna lončina crnog rižota

Kad u najavi izleta piše „K4 – vrlo teško“, „polazak u ponoć“ i „voda minimalno 4 litre“, razuman čovjek zastane i dobro razmisli. Nas 18 je razmislilo, kimnulo glavom i uredno uplatilo predujam prije roka. Što to govori o nama, procijenite sami.

A onda je stigla vijest koja je promijenila sve. U planinarskom domu Velobrdski ledari HPD-a Veliko Brdo Makarska otvorila se mogućnost noćenja već u petak 16.10.. Umjesto ponoćnog drijemanja u kombiju dobili smo pravi san prije teškog uspona. U tom sam trenutku pomislila kako je rijetko koja izmjena plana dočekana s toliko oduševljenja. Kasniji događaji itekako su me demantirali.

Tako smo u petak u 17 sati, a ne u ponoć, krenuli s Velesajma. Spavanje u kombiju, ta posebna disciplina koju ne uči nijedna planinarska škola, ovaj je put ostalo samo teorija.

U domu nas je dočekao domaćin Riđo, a s njim i lončina crnog rižota. Ne lonac, nego lončina. Rižoto je bio toliko dobar da su repete uzeli gotovo svi. Tko misli da 1600 metara uspona počinje na stazi, griješi. Počinje za Riđinim stolom, s punim tanjurom. Nakon toga slijedi san i to pravi, vodoravni, u vreći za spavanje, netko u sobi, a netko na galeriji. Budući da ipak ne pišem osvrt „u ključu“ (iako je i takvih ideja bilo), reći ću samo da je raspored bio prilagođen nekima koji navodno hrču. Tko je ikad do Dalmacije putovao glavom naslonjenom na prozor kombija, zna koliko vrijedi pravi san.

U subotu u 5:45 kombijima se vozimo do Basta, a u 6:10, još po mraku, krećemo uz svjetlo naglavnih svjetiljki. Kolona lampica koja polako puzi uz padinu iznutra je izgledala prilično romantično. Izvana smo vjerojatno izgledali kao krijesnice s ozbiljnim ambicijama i to krijesnice punog želuca, što se pokazalo kao velika prednost.

Staza nas je potom vodila iznad tunela Sv. Ilija, pokraj kamenoloma, pa po siparu prema Mandlovoj ploči. Sipar je teren koji uči skromnosti: dva koraka naprijed, pola natrag, a kamenčići pod nogama imaju svoje planove. Nakon ploče slijedi strm i dug uspon do lokve Mijači. Tu smo shvatili zašto u najavi piše „povremena upotreba ruku“. Ruke su se upotrebljavale, povremeno, otprilike svakih nekoliko metara. Naš glavni vodič Fabijan mislio je na sve pa i na naše manikirane ručice. Da nismo imali rukavice koje nam je napomenuo da uzmemo, većini bi bilo vrlo „veselo“.

Svanulo je i Biokovo se pokazalo u punom surovo-divnom sjaju: bijeli krš, a dolje sva ljepota mora i otoka. S raskrižja skrećemo lijevo prema Šćirovcu (zvanom i Miletnjak), jednom od najteže dostupnih vrhova u Hrvatskoj i kontrolnih točaka HPO-a. Tko je dosad sanjao taj žig u dnevniku obilaznice, sada ga je zaradio pošteno, znojem. Šćirovac (1619 metara)  je glomazan vrh strmih strana na sjeverozapadnom dijelu biokovskog masiva.

Ovdje ću ipak malo skliznuti u ključ: „netko“ je rekao da gore neće puhati. Aha, kako da ne. I to zaista malo što je puhalo obuklo nas je u jakne i kape. Većinu ipak nije na vrijeme uvjerilo da se namaže kremom za sunce pa je navečer bilo „rdečih“ čelenki, moja uključivo.

Grebenom se vraćamo na Ledenice pa po samom grebenu (što je mjestimice bilo vrlo veselo za neke od nas kratkonoge) na Sv. Iliju (1642 metara), gdje kod bijele kapelice slijedi zaslužena pauza za ručak. Ručak je iz ruksaka: tamanimo sve redom i nudimo okolo tko što ima. „Netko“ se tada sjetio anegdote kako je nečiji bivši punac gore u grmlju sakrio bocu orahovca. I gle čuda, boca je pronađena! Vraćena je na svoje mjesto jer nas ipak čeka silazak po tzv. neugodnom siparu, doduše kraćem od onoga kojim smo se penjali cijelo jutro.

Silazak dalje ide grebenom prema Radulovića stanovima pa kroz Borovik prema PS Osičine. Prizori spaljene šume kolektivno nas žaloste. Kao da prolazimo među nijemim divovima, svaki ukočen u grotesknom položaju u kojem ga je zatekla vatra.

Slijede serpentine, pa još serpentina, pa još malo serpentina. Postoje valjda zato da nam koljena u ponedjeljak imaju o čemu pričati. Pokraj usjeka Umac i izvora Korita stižemo natrag u Bast. Bilanca dana: oko 12 km, 1600 metara visinske razlike i desetak sati hoda. Na papiru to su samo brojke, u nogama zvuči kao teški metal. Svi gutamo magnezij, elektrolite i izotonike na kojoj god pauzi stignemo, a poneki i nešto jače iz kućne ljekarne, ali o tome nećemo.

Rečenice koje su obilježile ova dva dana bile su „Jesi dobro?“ I, upućena glavnom vodiču Fabijanu, „Sve si nam omogućio!“. Naravno, uvijek kroz smijeh. Ne sjećam se kad sam se zadnji put u dva dana toliko nasmijala i naslušala toliko dobrih fora.

Večer ponovno provodimo u Velobrdskim ledarima, gdje nas ovaj put dočekuje gulaš, nekima taman, a nekima premesni. Iz tog razloga, a i bez razloga, Branimir raspakirava domaću salamu i livanjski sir, a ja pola table domaćeg špeka. Kao, svi „nećemo“, ali uvijek se netko zakačio za nešto s te daske pa makar i u kombinaciji s čokoladnim napolitankama i čokoladom na putu prema tušu. Spojila se i linija i zapjevalo se. Naravno, sve u skladu s dobrim planinarskim običajima i noćnim mirom potrebnim za drugi dan planinarenja, kojem smo se itekako veselili. Mora da nešto s nama nije u redu. 🙂

Nedjelja je trebala biti „lakši dan“: 11 km i 600 metara uspona. Nakon subote to je zvučalo kao šetnja do pekare. Stižemo na Sv. Juru (1762 m), najviši vrh Biokova i drugi po visini u Republici Hrvatskoj. Točnije, stižemo gotovo na njega, jer samu vršnu točku čuva ograda televizijskog odašiljača. Službenu fotografiju zato smo snimili kod kapelice sv. Jure, a pogled nam ograda nije mogla uzeti.

Uslijedilo je i drugo opće oduševljenje. Jednoglasno i gromoglasno, na Fabijanovo iznenađenje, pozdravili smo prijedlog naše predrage vodičice Anite da se do Vošca ne hoda po asfaltiranoj cesti, kako bismo stigli i na kupanje u Makarsku. Sve nam je omogućio! 🙂 Kombijima smo se zato spustili do hotela pod Vošcem i sprinterski se uzverali na jedan od najljepših vidikovaca iznad Makarske, do planinarskog doma Vošac. Tamo smo se još jednom službeno „okinuli“ za uspomenu i dugo sjećanje.

Potom smo posjetili Skywalk, staklenu platformu iznad ponora. Dokazala je zanimljiv fenomen: tko je bez trzaja prošao Mandlovu ploču, na staklu je odjednom otkrio da ga noge ipak malo slušaju, a malo ne.

Za kraj smo na plaži u Makarskoj, u malo hladnijem moru, opustili umorne mišiće cijelo vrijeme uz zezanciju i smijeh. Pronašli smo i hotel koji je zadnji dan prije zatvaranja još služio goste i imao premalen broj preostalih tijesta za pizzu za nas gladne planinare i planinarke. Slijedili su pregovori tko će što pojesti prije trpanja stvari u kombije i povratka u Zagreb.

Prema Zagrebu krećemo oko 19 sati. Da ni to ne prođe bez događanja, netko je, ničim izazvan, odlučio zatvoriti autocestu od 22 sata do 5 ujutro, i to baš dionicu od Bosiljeva do Karlovca. Tako smo se lagano provlačili kroz maglu, pokraj kukuruza i koječega, kroz Generalski Stol pa Dugu Resu, dok se nismo dočepali Karlovca i, napokon, autoceste.

Zafrkavali smo se da je izlet od dva dana prešao u četiri, a činilo nam se da traje kao četrnaest. Sudbina je ipak odlučila dodati još jednu malu „strminu“ za kraj. Oko 1 sat ujutro zajedno smo gurali jedan auto po šoderu parkirališta Velesajma i tako se, uz smijeh, pozdravili.

Biokovo nije planina koja se penje usput. Traži kondiciju, dobre gojzerice, štapove, bistar um, poštovanje i vodiče koji znaju što rade. Veliko hvala glavnom vodiču Fabijanu i pomoćnim vodičima Aniti, Branimiru i Peri na odličnoj organizaciji, strpljenju i sigurnom vođenju kroz dva duga i prekrasna dana. Priroda nam je podarila dva neizmjerno lijepa dana. Mogu reći da sam prvi put imala ovako lijepo vrijeme penjući se na Biokovo, a mnogi su se sa mnom složili da je tako bilo i njima. Posebno hvala HPD-u Veliko Brdo i domaćinu Riđi na gostoprimstvu i rižotu koji će se još dugo spominjati.

Biokovo, hvala ti što si nas pustilo gore, a još više što si nas pustilo dolje.

Vedro!

Jelena L.