Osvrt na izlet

Južni Velebit – Stap  18.10.2025.

Ljepote južnog Velebita

Prodorni zvuk budilice para mi uši. Pogledam na sat i u oči me bodu brojke: 3:50. Zar si opet to svojevoljno radim vikendom?

,,Nema veze, platila sam, sad je gotovo’’, govorim si dok pijem kavu i ubrzano se spremam.

Autobus nas kupi u Desincu te prijateljica i ja sjedamo na slobodna mjesta u busu, upoznajemo se s vodičem (shoutout za Tomislava na susretljivosti) i krećemo na istovremeno uspavanu i adrenalinsku vožnju put Ljubotića. Prijevoz nam je bio mini autobus zanimljivih postavki koje su uključivale pospješenu ventilaciju i vrata na kip! Malo je reći da je izlet bio doživljaj od početka do kraja.

Nakon druge kave i okrijepe te predivnih prizora izlaska sunca priznajem da je ovo ipak dobar odabir korištenja slobodne subote. Malo iza 9 sati stižemo u Ljubotić, razgledavamo kapelicu i grob umjetnika Slavka Tomerlina Tateka, koji ga je sam napravio u obliku kuka Stap (Stapina). Zatim počinjemo nasu avanturu prema Stapu i Tatekovoj kolibi. Vrijeme nas je nevjerojatno poslužilo te se svi blago topimo i skidamo slojeve. Umjesto bure dočekalo nas je predivno jesensko sunce koje u igri svjetla i sjene s crvenim, narančastim i žutim lišćem stvara prizore koji oduzimaju dah i pune memorijsku karticu.

Nakon nekoliko sati dolazimo do Tatekove kolibe, razgledavamo ju te radimo kratku pauzu i nastavljamo dalje u razgled kraja i u potragu za crkvicom i kamenom čučavcem. Putem se divimo Stapini (1124 m), glatko stožastoj monolitnoj stijeni koja je svojevrsni zaštitni znak ovog područja.

Nalazimo crkvicu s uklesanim kipom usred ničega, nešto što je meni potpuno ludo i svjedoči ljudskoj upornosti i ustrajnosti, a nekoliko minuta dalje dolazimo i do kamena čučavca, ogromne kamene kugle koja na oko jedva da se drži za stijenu. Na takvom pustom kraju u takvo kratko vrijeme svjedočimo prizorima i ljudske sile i nenadmašnosti prirode.

Vraćamo se do Tatekove kolibe gdje je dio ekipe ostao predahnuti te se malo oporavljamo i vraćamo snagu uz pomoć stvari koje smo spakirali sa sobom, uz krajolik koji mene podsjeća kao na neku idiličnu scenu iz Gospodara prstenova: samo mi, pitoreskna suma i netaknuta, šarena priroda.

Tada već umorni započinjemo put nazad te se spuštamo po kršu i škrapama nazad do sela Ljubotić. Na pitanje “koliko još” odgovor bi nekako uvijek bio -još samo pola sata.

No brzo silazimo do sela te nas tamo divan gospodin nudi rakijom i dobrom pričom o gotovo zaboravljenom djeliću povijesti: Mirilima. To jest, mjerama tijela pokojnika označena uzglavnim i podnožnim kamenom te popločenjem između njih na koja smo tijekom planinarenja s vremena na vrijeme naišli.

Nakon okrijepe i predivnog zalaska sunca, vraćamo se u autobus i sretno stižemo nazad u Zagreb.

Hvala odličnoj ekipi vodiča koja su nas provela tako divnim krajem, ukrašenim jesenskim bojama koje su nam omogućile prizore koji su inače samo na slikama i za koje se definitivno isplatilo ustati!

Lucija P