Osvrt na izlet
VAGANSKI VRH (1757m) i VRH LIBURNIJA (1705m) 14.09.2024. (subota)
Godišnji plan za 2024 je izašao i s nestrpljenjem listam mjesece da vidim koji su izleti u ponudi. Tooooo, Aleks je ponovno stavila Vaganski vrh i možda će ove godine biti više sreće s vremenom. Dan D je došao, objavljen je izlet i sada da vidimo tko ima najbrži prst za slanje prijave.
Upala sam na izlet i sad samo preostaje mantranje lijepog vremena. Tjedan prije izleta prognoza je koma i mislim da smo svi skinuli sve moguće aplikacije za vremensku prognozu i sada umjesto 24 sata i Indexa svakih par sati listamo vrijeme za subotu.
Četvrtak je stigao i dolazi poruka da idemo na izlet u zimskim uvjetima ali nema veze, možemo mi to. Zagrebački velesajam 5 sati ujutro i dva kombija čekaju na ukrcaj 17 hrabrih i ludih planinara. Kiša pada većinu puta i na odmorištu svi nasmijani i veseli tješimo sami sebe da nas gore čeka sunce. Napokon stižemo na polaznu točku parkinga na Bunovcu prije planiranog vremena jer su naši vozači formule Marko i Ferdo savladali makadam i serpentine samo tako.
Zabundani do zuba slušamo uvodne riječi Aleks i lagano krećemo na stazu koja je samo malo od početka strma kako bi Aleks rekla. Nakon sat i dvadeset samo malo strme staze kao završni dio Bikče dolazimo do prijevoja i imamo prolazno vrijeme ispod onog napisanog na tabli na početku staze. Okolni vrhovi su u oblacima i sada kreće lakši dio staze do onog vrha tamo, ali nakon nekih 30 minuta naravno da to nije taj vrh jer iza vrha je ipak drugi vrh na koji se treba popeti.
Ulazimo u oblake i polako se na stazi pojavljuje snijeg koji je baš morao padati tu noć, ali nema veze bar su poskoci poskočili dalje od staze. Napokon dolazimo do vrha iza vrha i odjednom ukazanje, ispred nas je križ na kojem piše Vaganski vrh. Ekipa lagano spušta ruksake, a meni pogled traži samo jedno. ŽIG je tu i meni je svanulo sunce.
Znam da su svi bili u čudu kada sam izvadila svoju torbicu s dnevnicima i da to su sve moji dnevnici i u svaki ide žig. Zauzimaju se Instagram poze oko križa, mobiteli se okreću vodoravno i okomito i nije bitno kaj smo u magli, kaj nemamo pogled i kaj se smrzavamo; mi smo popeli Vaganski vrh. Nakon kratke pauze u zavjetrini krećemo na idući vrh iza vrha i opet početak staze uspon za disanje na škrge, ali mi ne odustajemo.
Nakon 40 minuta probijanja kroz klekovinu dolazimo na otvoreni dio i vjetar se ne šali. Vodiči se konzultiraju oko staze i samo osluškujem odluku idemo li dalje na Liburniju ili se vraćamo. Odluka je donesena i Aleks kreće prema nama i molim se onom gore da nastavljamo jer smo tako blizu ŽIGA i ne možemo sad ne doći do vrha. Mislim da joj je sve bilo jasno u mom pogledu i izgovara riječi IDEMO DALJE.
Vrh Liburnija je stjenoviti vrh s prekrasnim pogledom kojeg mi nismo vidjeli iako se u jednom trenu i sunce sramežljivo pokazalo, ali mislim da je svatko od nas zamišljao kako to izgleda kada je vedro i da će se neki vratiti tamo prvom prilikom. Nakon pauze krećemo nazad prema našim kombijima i zasluženoj pivici pa makar i na benzinskoj.
Dva sata su prošla, kombiji u vidnom polju i avantura 1100 metara nadmorske visine i 16 km je gotova. Hvala Aleks koja nas je odvela na oba vrha, pomoćnim vodičima koji su bili njena i naša podrška i ekipi ludih i hrabrih koja je savladala sve prepreke zimskog uspona na Vaganski vrh.
Vaša, kako bi vi rekli, žigomanka Adriana
