Transverzala Medvednice – M1

Moj mikro, mikro Camino u dva dana

Od kad sam pročitala knjigu Tomislava Birtića „Na Caminu sam zagrlio Boga“, sanjam o tome da odem na Camino, hodočasnički Put svetog Jakova koji ima 830 kilometara. I želim samo hodati, hodati i hodati, iz dana u dan, svaki dan, u meditaciji, molitvi i miru. Već imam određen i datum putovanja. Putujem za 5 godina i 4 mjeseca. Tada ću vratiti zadnju ratu kredita, a naša kćer Dora će tada imati 20 godina i više joj nećemo biti svakodnevno nužni i potrebni.

Dani prolaze, želja za Caminom raste, a dobitak na lotu ne dolazi. Dora se sprema sa školom na vikend u Gardaland 11. i 12. svibnja i meni prošli tjedan sine da je to za mene stres free vikend. Ne moram unaprijed kuhati, zivkati, pripremati, brinuti je li zaključala vrata, hoće li joj prijateljice doći ili će na kraju prespavati sama. Nema nikakvih briga.

Vikend meditacije??

Dva dana su premalo za Camino, ali super dovoljna za stazu broj 1, ili samo M ili opisno govoreći za transverzalu Medvednice, cc 53 kilometra. Pa to je to, to će biti moj mikro, mikro Camino. Šaljem poruku u grupu, bi li mi se netko pridružio. Svi su zauzeti. Pitam frenda Ivora, friškog planinara i on pristaje. To je to, nema povlačenja. Frendica Miša bi također išla. Veseli me to jako.

Moj suprug, svima vama znani Goran ne može ići. Prodao je dušu i tijelo Općoj planinarskoj školi i 5-oj generaciji  Kišnim glistama. A Gliste idu na izlet. I on mora s njima. A još ovaj vikend i njegova frendica Alex vodi izlet. I on joj mora pomoći i točka. Čudim se ja njemu što ne ide sa mnom. Čudi se on meni što idem bez njega. Ali život je to, ide dalje, ne čeka.

U međuvremenu se moj dragi prijatelj Dean – Štrudly, Štrudla, Nudla ili kako se već sjetim prijavljuje za prvi dan transverzale. To je to. Top topova. U međuvremenu Tessa se prijavljuje i odustaje, Miša također odustaje i ostajem sama s dva mušketira.

U 6 i 30 u subotu, trpamo se u taxi i pravac Susedgrad, početna točka našeg mikro, mikro Camina. Kao svaki pravi planinar koji drži do sebe prvo svraćamo u birtiju jer se zna da bilo kakva tura duga/kratka/laka/teška, mora započeti u birtiji. U 7 i 30 počinjemo hodati. Uspinjemo se prema Susedgradu, srednjovjekovnoj utvrdi ispod čijih zidina je izbila velika Seljačka buna. Danas su od Susedgrada ostale samo zidine, ali i dalje izgleda fascinantno.

Naša sljedeća kontrolna točka je PD Kameni svati. Tamo stižemo iza 10 i pravimo prvu pauzi. Strudly jede salatu iz maminog vrta, obilno zalivenu dressingom. Pijemo pivo iz Lidla od 4.99 kuna i oduševljeni smo. Strudly mu u nekoj pivarskoj aplikaciji daje ocjenu 4,75, najveću koju je ikad dao. Sretni smo, zadovoljni. Priroda oko nas je fascinantna, 100 nijansi zelene, a nigdje niti jednog čudnog ni normalnog svata.

Krećemo prema vrhu Kamenih svata i Križu. Tamo srećemo prve ljude na ovoj turi. Buka automobila je prejaka i ne zadržavamo se dugo. Putem prema PD Glavica surećemo ljude s dva psa bez lajne. Psi kreću prema nama, a Štrudly kaže vlasnicima: „Vidjeli smo divlje svinje, bolje da stavite pse na lajnu.“ Ljudi dozivaju pse, malo su kao zabrinuti, ali nastavljaju dalje. Zapamtite ovaj detalj.

Na Glavici nalazimo autoplaninare. Jedini smo koji su došli pješke. Pravimo kratku pauzu, ne pašu nam ni ljudi, ni buka, niti nam se gleda u betonirani grad ispod nas. Bježimo natrag u šumu. Idemo prema slapu Sopot, nigdje nikoga. Prizori su nadrealni, kao čarobna šuma u koju nitko ikad nije ušao. Osjećamo se počašćeni jer nam je dano da budemo tu, da upijemo tu divotu i nahranimo njome dušu.

Idemo prema Risnjaku. Razgovaramo, zezamo se, malo odlutamo u svoje misli, svatko u svojoj meditaciji, molitvi, prošnji prema višim silama i samom sebi.

Vjerovali u karmu ili ne, ona postoji. Nekad se na njenu reakciju čeka desetljećima, a nekad te pogodi u roku od par sati. Nas je pogodila instant karma.

Sjećate se onih ljudi i dva psa i viđenih divljih svinja?? E pa divlja svinja se pojavila nedaleko od nas i pretrčala stazu. Stanemo i gledamo u nevjerici. Ivor se povlači prema natrag, Strudly i ja stojimo na mjestu. Nakon divlje svinje koja je imala cc 350 kila ( do kraja dana je narasla na 500 kg) stazu pretrčava i malena divlja svinja (ona je do kraja dana kroz 3-4 priče narasla do 300 kg).

Kako se ja ničega ne bojim, ni lavova ni tigrova, ni ničega ja sad idem prva. Relativno brzo stazu opet pretrči nešto. Ivor tvrdi srna, Štrudly nema pojma, a ja mislim da je bio Zombi. Kad smo se malo pribrali počinjemo pjevati Azrinu stvar Kuda idu divlje svinje. Nije nam baš svejedno i voljeli bi da idu bilo gdje osim prema nama. Osluškujući i okrećući glavu lijevo-desno dolazimo do Risnjaka. Cijelim  putem nismo sreli nikoga.

Kratka pauza na Risnjaku i idemo dalje. Kako smo odlučili proći sve kontrolne točke veremo se do Grafičara, slikamo i jurimo dolje. Vrh je tako blizu, a tako daleko.

Spuštamo se s 864 mnv na 529 mnv na Kraljičin zdenac kako bi se po stazi od milja zvanoj Mrcina popeli do vrha. Prije drapanja Mrcine, nalijevamo vodu na izvoru i uživamo u nevjerojatnoj prirodi. Od kada Kraljičin zdenac ne radi, vrijeme kao da je stalo oko njega. Simfonija u zelenom. Mrcinu savladavamo korak po korak, ali doslovce. Ajmo još malo, još malo. Jedni drugima smo ohrabrenje i podrška. Pojest ćemo Mrcinu prije večere. Konačno dolazimo do vrha oko 19 i 30, hodamo 12 sati i prošli smo 30 kilometara. Sretni smo i ponosi, slika pored tornja i jurimo na hranu i pivo. Dok se spuštamo niz Činovničku livadu, medenim glasom kažem dečkima: „Dečeci, znate, ovaj, kapelica Majke Božje Sljemenske je kontrolna točka.“ Dečki negoduju, mrmljaju, neda im se. Shvaćam da nije vrijeme za medeni, nego za ledeni glas.  „Idete sa mnom i točka.“ I idu oni, ali skužim da me zovu mali Hitler. Ne brine me to.

Dolazimo pred kapelicu. Ja stepenicama grabim prema gore, dečki se vuku. Štrudly odjednom zapjeva: Rajska djevo, kraljice Hrvata. Pjevam s njim, obuzimaju me emocije, suze kreću na oči. Ponosna sam na sebe, na nas, sretna sam što imam takve prijatelje. Sretna sam što sam baš tu i sada.

Sjurimo se u Groficu. Živana i cure nam prave najbolju večeru na svijetu. Smažemo sve, popijemo Vukovarsko pivo i još potamanimo po baklavu. Siti i presretni s noćnim lampama jurimo do Runolista. Iza 22 sata nam se priključuju moj suprug i Zoran Filipović koji je nakon cjelodnevnog hodanja sjeo u auto i dovezao Gorana na Runolist.

Što  reći o Zokiju, a da to već niste čuli? Zoki je ljudina, prijatelj, rame za plakanje, savjetodavac i psihijatar. Podrška fizička i psihička.  Eto, to je naš Zoki kojem nije bio problem voziti do Runolista i natrag kući da bi moj suprug sutra mogao hodati sa mnom. Zoki brzo odlazi, a mi idemo na spavanje. Ponašam se kao kraljica u dvorcu, u ovom slučaju prvom katu Runolista i odlučujem da će svatko  imati svoju sobu. Neviđen luksuz u planinarskom svijetu, moglo se čak birati i pogled iz sobe; strana grad ili dvorište.

Budimo se oko 9, doručak i krećemo dalje. Štrudly ide u Zagreb. Grlimo ga; hvala ti prijatelju za divan dan, za pjesmu, svaki korak, vic i tišinu koju smo podijelili.

Trojka u novom sastavu oko 9:40 nastavlja preko Tigrovog oka do Puntijarke. Bikčevićevu stazu ne podnosim. Idem tamo samo pod prisilom. Za 15 minuta smo na Puntijarci. Odlično, slikanje i idemo dalje. Checked.

Krećemo prema Horvatovim stubama. Provlačimo se uskim stazicama, uživancija. Poseban dio Sljemena, bujna vegetacija, drugačije stijene. Teško je opisati tu ljepotu. Kako kaže Balašević; Sto hiljada riječi znam, al jedna mi fali, da nju kako treba opišem. Tako i meni fali, baš samo ta jedna riječ da bih opisala Sljeme. Volim Horvatove stube, presavršen spoj čovjeka i prirode, dokaz da možemo zajedno ako se nećemo ponašati kao osvajači i divljaci. Svraćamo u Patuljkovu špiljicu, mahnemo patuljku i idemo prema Hunjki. Na usponu prema Hunjki Ivor kaže da bi on htio doći doma što ranije. Hladnokrvno mu predlažem da sjedne u bus na Hunjki. Gleda me i kaže da nije tako mislio. Smijem se, znam da nije. Kažem: „Ja sam ovo organizirala i bit će po mom.“ Dečki se smiju, mali Hitler is back.

Pred Hunjom nas dvije Čehinje u tenisicama i s damskim torbicama pitaju za put do Horvatovih stuba. Uvjeravamo ih da nisu baš adekvatno opremljene za to. Ne slušaju i odlaze dalje. Da sam ja HGSS spašavanje takvih ljudi bi koštalo 100.000 kuna, može u eurima po srednjem tečaju HNB-a na dan plaćanja. Kartice i obročnu otplatu ne prihvaćamo.

Kratka pauza na Hunjki i demo dalje. Do Vugrovca, zadnje kontrolne točke je ostalo još cc 17 kilometara. Goran svako malo hoda prvi i pravi veliki razmak u odnosu na mene. Ima dugi korak i jučer nije hodao 30 kilometara. To mi smeta jer onda ja ispadam slaba. A nisam, snažna sam i hrabra, jaka. Hodam svoj mikro, mikro Camino i ne dozvoljavam interupte. Čvrstim stavom i medenim glasom ga upozoravam da to ne radi. Shvaća, staje  i čeka me. Zna koliko mi ovo znači. Stane i poljubi me, razumije. Zna da je ovo moja transverzala, moj Put.

Staza postaje ravna i počinjem hodati jako brzo. Usklađujem rad ruku, nogu i disanje. Čuju se samo ritmički udarci štapova. Hodam, dišem, mislim, ne mislim. Usne spontano počinju izgovarati molitvu. Molim se za svoju obitelj, sebe, prijatelje, one kojih više nema, a ostavili su duboki trag… Hodam, hodam brzo. Shvaćam kako smo zapravo ništa , a mislimo da smo ne znam što. Mala smo točka u veličanstvenoj Božjoj kreaciji.. . Na ništa ne možemo utjecati, ni na ponedjeljak koji je pred nama, ni na glupa pitanja i pametne odgovore ili obrnuto. Jedino što možemo je biti ovdje i sada. A to je teško, preteško. Ali eto danas mi uspijeva i sretna sam i zahvalna.

Na Gorščici nas dočekuje obitelj Grljak, najbolji domaćini ikad. Jedemo štrudle i palačinke i pijemo medicu koju oni prave. Pakiraju nam extra  hranu za put, na poklon, da nam se nađe. Srdačni i veseli kao uvijek. Ako niste nikad tamo bili, otiđite. Takvu ljepotu rijetko je naći. Slikam kip Bogorodice s djetetom i šaljem frendicama za Majčin dan. Natrag mi se vraća hrpa crvenih srčeka,

Idemo prema Lipi. Srećemo sovu, prekrasnu, veliku, ali ne uspijevam je slikati. Koljena, moja stara boljka me sad već jako bole, spuštanja su mi prava katastrofa, bolna i spora. Ali idem, znam da mogu, nema predaje. Prije Lipe svraćam u Kapelicu hrvatskih mučenika. Kratka molitva, zahvala na prijeđenom putu i molba da se dođe do kraja puta. Idemooo!!!

Na Lipi samo slikanje i idemo dalje. Do PD Vugrovec imamo još 2 i pol sata. Prolazimo kroz prekrasne livade, i vidimo drugačije vidike od onih na koje smo inače kao konzumenti „središnjeg“ dijela Medvedice navikli. Na jednoj od livada ugledamo srnu. Na asfaltu otvaramo pivo i jedemo darove  iz Gorščice. To je to, još samo malo. Do table s natpisom PD Vugrovec dolazimo oko 17 i 20. Do doma imamo još cc 10 minuta. Preko puta je autobusna stanica i bus upravo dolazi, a sljedeći  je u 21. Smijemo se i hodamo prema domu, ni ne pomišljamo sjesti na bus. Slikamo se ispred doma, šaljemo fotku u grupu.

Gotovo, over and out.

Jedemo i pijemo, zadovoljni i ispunjeni.

Ljudi dragi, prohodajte transverzalu, poklonite si 53 kilometra mira, molitve, meditacije i kontemplacije. Kako god to nazvali. Pomaknite svoje granice, vrijedi svakog učinjenog koraka. Pozivamo taxi da nas vozi doma. U trenutku kad taksist otvara vrata počinje padati kiša. Prognoza za nedjelju je bila loša, a mi smo prohodali cijelu stazu bez kapi kiše.

Oni koji su prohodali Camino imaju uzrečicu; Camino provides.

Ja sad imam svoju; Sljeme provides.

Hrvoslava