Osvrt na prvi izlet OPŠ 11G Hpd Runolist

Medvednica 

Izlet OPŠ Leustekova staza – Runolist – Puntijarka- Njivice

Konačno smo dočekali prvi planinarski izlet u Planinarskoj školi. Dana 10.9.2022. sakupili smo se na Dolju kod Tunela, školarci, prvašići u narančastim majicama. U principu se nismo razlikovali od osnovnoškolskih prvašića 80ih godina prošlog stoljeća koji su bili ukrašavani jarkožutim maramama zbog vidljivosti u prometu… Osim što je smo izgledali kao višestruki ponavljači tog prvog razreda. Zato valjda i taj upgrade u narančaste majice… tko toliko puta ponavlja, marama mu ziher nije dovoljna…

U svakom slučaju, skupilo nas se 40ak, previše za točno prebrojavanje mog oka, no vodič Zoran nas je sve precizno prebrojao, prozvao i zabilježio u bilježnicu… čini mi se precizniji u bilješkama od Grahama Polla, onog suca koji je Šimuniću dao 3 žuta na jednoj utakmici…

Nakon evidencije izostanaka, provjere opreme i bagaže, kratkog predavanja osnova planinarskog Bon tona i upotrebe štapova (ja sam mislio da se zapravo koriste za pečenje špeka nad vatrom na vrhu… obećajem, više ih nikad za to neću koristiti) krenuli smo s tjelovježbom i vježbama oblikovanja tijela – prvi sat – tjelesni – san svakog školarca – Bolje to nego matka, šuškalo se u zadnjem redu – a potom pokret Leustekovom stazom, stvorenom za obiteljske šetnje, pogotovo s malom djecom i, svakako, planinarsku školu prvog a razreda. Pričamo i primjećujemo kako ima dosta krčevina u donjem dijelu staze, čini mi se da je nekad bilo više šume… Probijanje prvih grašaka znoja prate instrukcije vodiča u prolazu kraj kolone koji to naše malo narančasto stado drže na okupu. Korak po korak, u mislima gotovo meditativno disanje i površna spoznaja razgovora u okolini. Metle pomalo skupljaju i potiču planinare da ulove dah i održavaju tempo. Svi su počeci teški i veseli, obilježeni ljepotom naivnosti ideje.

Ubrzo stižemo do PD Runolista uz kratku pauzu za vodu i grupno slikanje. Ja se ipak ne mogu suzdržati pa skoknem pogledati wc… čisto iz opće kulturnih razloga naravno… Uvijek sam očaran arheološkim dizajnom tih prostorija PDa Runolist u kojima se, osim izgledom, često i njuhom mogu osjetiti tragovi minulih vremena… Mislim da je nepravedno da je samo zgrada zaštićena kao kulturno dobro. Zaista je prekrasna… ali podrumske prostorije bi svakako trebale zaštitu UNESCOa. U svakom slučaju, uvijek topla preporuka… izaberite šumu 😉

Krećemo dalje, pored Tigrovog oka i Šumarevog groba kratkom šetnjom do Puntijarke. Šteta što ne dobivamo priliku napuniti vodu. Ne zato što smo potrošili zalihe već stoga što je ta planinska voda najbolja na svijetu, no miris hrane u mislima, hladne pive i, kod onih što su se sjetili, chillanja u hammocku vuče nas dalje, kako se pokazalo, rekordnom brzinom.

Nakon klope, pive, chilla slijedi najveće otkriće izleta – Bikčevićeva staza – evidentno najneposjećenija i najnepoznatija staza Medvednice iako smo svi barem jednom bilježili popularne osobne rekorde na Bikći. Jer, tko nije bio na Bikći, nije bio u Zabregu… očito: šatro. Spuštamo se prema Njivicama gdje se nalazi simpatična sjenica u prekrasnom, za mene neotkrivenom dijelu Medvednice – naime, radi se o rijetko planinarskom gojzom kroćenoj već spomenutoj Bikčevićevoj stazi. Kako prilazimo sjenici primjećujem društvo koje uživa u samoći uz otvorenu vatru, pokojeg pifkana i tragove roštilja, čija lica postaju bljeđa svakim korakom našeg približavanja. Nekako mi se nije učinilo da su dijelili naše oduševljenje predavanjem Povijesti planinarenja, važnih činjenica zakonskih definiranja obaveza i prava planinarskih društava, a bome ni čvorologijom. A gle, bad luck… ja sam ipak ponosan što smo svi savladali prve čvorove. Iako, nitko tako dobro kao 12godišnja Nadja, mala draga gošća našeg razreda. Ali to vam je tako, dragi moji – mladi um i srce promatraju izazove kao igru, pa ćemo mi stariji Nadju pamtiti kao malu učiteljicu životnih radosti.

Po završenoj vježbi iz čvorologije nastavljamo se spuštati. Nadja određuje tempo, kao i većim dijelom puta. Nas 40ak “paklenih naranči” prvog a razreda planinarske škola spušta se veselo i ponosno do dna Bikće kod Pilane i nastavljamo prema Tunelu s čije nas druge strane očekuje stvarnost. Prolazimo zadnje metre, čujem prolaznike kako komentiraju – gle, izviđači! Ma mama ti je izviđač! Mislim, fakat nismo ponavljali prvi razred 39x da bi i dalje to bili! Pa ono na početku teksta s žutim maramama je bila šala.

I da… na kraju, još jedna zahvala Nadji i njenom vođenju tempa – završili smo pohod pola sata brže od prošlih škola… stvarno smo Fast&furious.

Srdačno i vedro,

Tiho