Dva osvrta na izlet
Mala Paklenica/ Velika Paklenica 22./23.02.2025.
Prvi dan
I tako smo krenuli rano ujutro (trebali smo i malo ranije) dvama kombijima iz Zagreba za Seline, malo mjestašce gdje su se uprli ruksaci i odakle se pješice krenulo kroz kanjon Male Paklenice. Dobili smo upute glavnog vodiča Fabijana, upoznali smo pomoćne vodiče Živka, Vekija i Marka te nakon obaveznog fotkanja polako krenuli s hodanjem.
Pratili su nas oblaci, rominjala je i sitna rosulja, no mi smo uživali u divljini kanjona. Polako smo se penjali sve više i više i uz poneku pomoć uvijek raspoloženih vodiča svi smo savladali put. Do planinarskog doma u Velikoj Paklenici stigli smo u kasnim poslijepodnevnim satima gdje su nas dočekali domaćini, tata i kći. Smjestili smo se u sobe i jedva dočekali večeru – grah s kobasicama i kuhanu raštiku s krumpirima. Mljac! Neizbježna je bila rakijica kojom smo bili ponuđeni. Nakon okrijepe, neki od na su odlučili leći i odmoriti, dok su neki ostali sjediti uz vatru kraj ognjišta kako bi gricnuli malo pečenog jegera. Tako je završio prvi dan našeg planinarenja, pustolovine koju ćemo pamtiti po divnoj divljini, prirodi koja nas uvijek nanovo liječi i daje nam snage za sve ono što nas čeka u svakodnevnom životu.
Hvala Fabijanu i pomoćnim vodičima što smo bili odlična ekipa. Zaspali smo i odmorni dočekali drugi dan našeg planinarenja.
Aida
Drugi dan
Nakon jutarnjeg pospremanja i doručka pozdravili smo se s domaćinima u PD Paklenica i zaputili ususret novim planinarskim iskušenjima. Dan je osvanuo sličan kao prethodni, bez kiše, ali vrlo tmuran i maglovit. Odmah po izlasku na stazu, dočekao nas je strm uspon koji je razgibao odrvenjele noge i razbistrio pospane glave.
Velika je vlaga okitila suhe grane rosnim kapljicama, a izostankom vjetra, uspinjanje po stjenovitim puteljcima pratio je samo žamor razgovora i zvuk lupkanja štapova o kamenu podlogu. Staza je ponudila predivne prizore na krajolik koji se brzo mijenjao oko nas, no s obzirom na to da je mokar i blatni put zahtijevao stalan oprez i pogled usmjeren prema dolje, nisam uvijek uspijevao udovoljiti znatiželji i promatrati šumovite obronke i litice. Gustu borovu šumu začas bi zamijenio ogoljeni prijevoj, polje u kršu ili napušteni zaseok omeđen suhozidima.
Na obalnoj strani nacionalnog parka, uskim i teško prohodnim puteljkom stigli smo do najatraktivnijeg dijela staze. Gorostasne litice podno kojih je sniman kultni Winnetou poslužile su i nama kao kulisa za posljednju zajedničku fotografiju, no ne i posljednju priliku za druženje. Gledajući surove obronke Paklenice s terase uz more, nemoguće je bilo ne osjetiti olakšanje, ali istovremeno i želju za što skoriji povratak. Vjerujem da isti osjećaj dijele svi koji barem jednom posjete i otkriju Velebit.
Domagoj
