Himalajska avantura

Himalajska avantura

 

Himalaja – dom vrha svijeta i životni san mnogih, a među kojima je i Ivan Romić, avanturist i zaljubljenik u život, visine i planine koji Himalaju sanja posljednjih osam godina. Ove godine taj san je postao java i priča nam svoju himalajsku avanturu na koju se uputio sa svojom djevojkom Mojcom.

 

Koliko dugo ste planirali avanturu, pretpostavljam da je neka plaćena ekspedicija u pitanju?

Himalaju želim zadnjih osam godina i na kraju svake sezone planiram i gledam karte. Najbolje vrijeme za ići gore su listopad i studeni, taman poslije moje ljetne sezone ali uvijek je bila neka isprika. Ove godine smo dvoje, jedno drugome smo bili motivacija i odlučili smo da ako ne odemo sada – nećemo nikada. Cijelo ljeto smo proučavali sve potrebno, od karata, prijevoza do ruta. Nije bilo ništa plaćeno, većina ljudi ide gore sa vodičima, ekskurzijama ili organiziranim izletima, a mi smo odradili i isplanirali sve sami, bez vodiča i nosača. Ono što stvarno nisam očekivao je da je gore apsolutni kaos – hrpetina ljudi u tom dijelu Himalaje, avanturistički turizam je postao komercijalan turizam, a što je najgore 90% tih ljudi uopće ne bi trebalo biti u planinama.

Kada smo gledali rute, prvo smo htjeli do Everest base campa jer naravno da bih volio vidjeti vrh svijeta, ali i to je nekako postao masovni turizam tako da smo se odlučili preskočiti i ići na Gokyo jezero. Kod jezera je vidikovac Gokyo Ri i to je zapravo highlight Himalaje, mjesto s najljepšim pogledom na Everest i sve ostale planine.

 

Od kuda ste krenuli i koliko dugo je trajala vaša ruta?

Krenuli smo iz Kathmandua i najgorom vožnjom u životu došli na aerodrom s kojeg smo letjeli malim avionom na Luklu – aerodrom na visini od 2.800 metara koji se smatra najopasnijim aerodromom na svijetu, ali sam let je bio fantastičan iako ne traje dugo. Od aerodroma su dva dana hodanja do Namche Bazara, gradića na visini 3.400 metara i tamo uglavnom počinju sve rute za Base kampove i smjerove. Poanta skoro svih izleta je da se ide od sela do sela, to je tzv. „Tea house tracking“. Svako selo ima apartmane, odnosno „Tea houses“, a cijene ovise o visini – što više, to skuplje, ali ako jedeš tamo smještaj je skoro besplatan. Ajmo reći od 1-10 eura, ovisi koliko pojedeš. A hrana je fantastična!

Hodali smo ukupno 14 dana, nekih 100 km, popeli smo 6.000 metara gore i spustili se nekih 5.000 metara dolje. Pošto smo sami nosili svoju opremu, ja sam na leđima imao oko 20-25 kg, a Mojca oko 15. I to mijenja sve, puno je teže hodati takvu distancu s toliko teškim ruksakom nego bez njega.

 

Oprema?

Sve smo nosili, odjeću za sve vremenske uvjete – vunene slojeve i poliesterske slojeve za hodanje, nekoliko jakni, vodootpornu odjeću. Ja sam malo i pretjerao pa sam nosio puno „rescue“ opreme – karabinere, uže, baklje, prvu pomoć… Obavezno štapove za hodanje. Također i svu tehnologiju, go pro kamere, power bangove. Nosili smo i vreće za spavanje, te kuhalo i posuđe, a koje na kraju nismo ni koristili, ali najbolja stvar koju smo uzeli je filter za vodu, apsolutno najvrjedniji ulog jer što se više penješ, voda je skuplja. Nosili smo i visoke i zimske čizme koje su na kraju bile beskorisne jer je staza doslovno autoput. Većina ljudi opremu kupuje u Nepalu prije samog puta jer je jako jeftina pa su tako skoro svi u North Faceu ili Patagoniji.

 

Vremenski uvjeti?

Vremenski uvjeti bili su nam fantastični, niti jedan dan oblaka, bilo nam je čisto plavo nebo dva tjedna. Studeni je inače najbolji mjesec za trek u Nepalu, jako je stabilan. Treba biti pripremljen na temperature i minuse jer po danu je sunce i dok je sunčano dobro je ali po noći je minus. Na Gokyo jezeru je i dnevna temperatura bila -15, ali zrak je toliko suh da nije toliki osjet hladnoće. Recimo, u Tea houseu imaju deke i sve za spavanje ali u sobi je svejedno minus, tako da dobro da smo nosili vreće za spavanje.

 

Aklimatizacija?

Aklimatizacija – to je skroz individualno i ovisi od osobe do osobe. Možeš biti najbolji sportaš na svijetu, a postoji mogućnost da nikada nećeš moći biti na visini jer ti tijelo jednostavno nije sposobno za to. Pošto planinarimo u Alpama naše tijelo naviklo je na visine iznad 2.000 metara i to znamo da nam je ok, ali niti Mojca niti ja nismo nikada bili na visini iznad 4.000 metara i malo smo se bojali, zato smo jako dobro istražili kako izbjeći simptome. Preporuka je što više dana provesti na 3.000 metara. Zato smo u Namche Bazaru ostali tri dana i  tamo radili aklimatizacijske trekinge. Poanta je da spavaš nisko, a penješ visoko. Dakle ideš od točke A do točke B i vratiš se spavati na točku B, pa od točke B do točke C i vratiš se spavati na točku B. Otprilike tako. Preporuka je da ne radiš više od 300 metara visine na dan, čega smo se držali. Jedna od žalosnijih stvari su komercijalni izleti gdje ljudi nisu spremni, nisu fit i nisu u formi pa se koriste tabletama za visinsku bolest. Mi smo ponijeli tablete u slučaju nužde ali nismo uzeli niti jednu jer zapravo su dosta loše i imaju puno nuspojava. Turisti se na dnevnoj bazi koriste tabletama i svaki dan su na nebu stotine helikoptera koji ih spuštaju zbog bolesti. Bili smo u situaciji gdje u jednom selu na aklimatizacijskom hajku srećemo skupinu Švicaraca, među kojima je dečko naših godina kojemu nije dobro – blijed, kašlje, povraća krv. Vodič mu uzima ruksak i idu dalje, taj dan su se popeli sa 4.000 na 5.000 metara visine. Drugi dan srećemo tog vodiča i pitamo za dečka, a on nam govori kako je već u bolnici jer je imao II fazu aklimatizacijske bolesti. To je taj veliki ego u planinama koji nikako ne ide. Upravo zato smo odlučili lagano, odraditi sve po pravilu i nismo imali problema, bilo je malo glavobolje povremeno ali najteži je taj manjak kisika sam po sebi. Mislio sam ako se aklimatiziramo bit će ok, ali konstantno nemaš kisika. Na 5.000 metara je teško, sve je teško. Vežeš tenisice i zadišeš se. Ideš na WC i moraš sjesti jer nemaš zraka. A romantika na visini bez kisika – to tek ne funkcionira, vrhunac je poljubac u obraz. Ali zato kad se na kraju vratiš dolje pravi si leptirić i doslovno letiš.

 

Vrhunac putovanja?

Životna želja je bila biti na Himalaji i gledati zalazak sunca, a da zadnji komad sunca koji vidim bude na vrhu svijeta. I točno to smo imali. Popeli smo se na Gokyo Ri, ponijeli čaj, čekali mrak i dobili što smo htjeli – gorjele su sve planine, a zadnji komad svjetla ostao je na Everestu, čekali smo da sunce skroz zađe i po mraku se vratili dolje. San snova.

Još jedan highlight putovanja je povratak. Prvotno smo htjeli raditi neke kružne rute, možda preko Everest base campa ili Ama Dablama, imali smo puno planova ali toliko smo bili uništeni, težak ruksak, puno hodanja, manjak kisika. Mojca je imala i staru ozljedu vrata koja se javila tijekom hodanja, tako da smo odlučili da je najpametnije da se vratimo. Pošto smo gore išli zapadnom stranom, odlučili smo dolje ići istočnom. S te strane je dosta kamenja, nema Tea housea i nije toliko turistička, tako da nikoga nismo sreli i bio je najljepši put ikada.

 

Što je putovanje donijelo na osobnoj razni?

S fizičke strane smo otkrili za što smo sposobni, a s one druge strane smo jako puno naučili sami o sebi ali i o svojoj vezi i ovime smo ju učvrstili, imali smo teških trenutaka, bili jedno uz drugo i ovo definitivno zbliži ljude. U isto vrijeme je sve samo ne romantično, ali i teška romantika, pogotovo dok gledaš u vrh svijeta. Ono na što smo najviše ponosni je što smo sve odradili sami jer od nekoliko tisuća ljudi koje smo sreli putem, svega ih je nekoliko radilo to što i mi.

 

Što pamtiš kao najbolju stvar s putovanja?

Najbolja stvar – ljudi! Jako su dragi, dobri i odlični su domaćini. Toliko su izolirani gore da je bilo divno vidjeti taj „simplicity of life“. Muž i žena imaju jednu kućicu na 5.000 metara visine, divnu djecu crvenih obraza, a ta djeca nemaju ništa. Ali doslovno nemaju ništa, nemaju igralište, nemaju prijatelje. Bili smo u selu gdje je doslovno jedno dijete i do prvog prijatelja treba hodati danima. Ali oni su presretni. Koliko malo treba u životu i koliko mi puno imamo ali nemam ništa, a oni nemaju ništa ali zapravo imaju sve.

 

Sugovornik: Ivan Romić

Fotografije: privatna zbirka

Autor: Tamara Tubić

Odgovori

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Obavezna polja su označena sa * (obavezno)