Osvrt na izlet

FERATA BAT – CRNOPAC   22.3.2025.

(top shit triler na Crnopcu)

Nisam osoba od visina i strmina. Nisam jutarnja osoba. Nisam osoba od kamenjara. Nekako me sve to nije spriječilo da se zaputim na feratu Bat u rano subotnje jutro.

Kada sam prvi put čula za Bat i vidjela video s ferate prije cca godinu i pol pomislila sam: ”Ovu bih i ja mogla.” Činila mi se lijepa, zanimljiva, izvediva. Kada su mi prijatelji, koji su ju prošli, rekli da je povratak s ferate puno gori i zahtjevniji, silasku nikad kraja, otpenjavaš i otpenjavaš, gore pa dolje pa opet gore pa opet dolje… Taj dio uvijek nekako uzmemo s rezervom i gurnemo u vanjsku špajzu korisnih informacija. A bili su mi to dobri prijatelji!

Prognoza nije bila idealna. Koja uopće je, je l’? Ne bih htjela ni da me sunce prži na stijeni cijeli dan. Bit će kiše iza podne. Krećemo u 6 h – pa koliko može uopće trajati ta ferata? Daniel ipak prebacuje polazak na 5 h, da sigurno završimo s feratom prije kiše.

Bojim se visina. Nisam ni u nekoj turbo formi trenutačno.  Bit će mi ovo 4. ferata u životu. Kako je Buz Luhrmann rekao u pjesmi “Everybody’s Free” a.k.a. “Sunscreen” davne 1999. godine: “Do one thing every day that scares you”, trudim se (ne baš svaki dan, ali povremeno) činiti stvari kojih se bojim tj. suočavati se sa svojim strahovima tj. boriti se protiv svojih strahova. Kako svima, tako će biti i meni. Mogu ja to! Treba mi da se malo isključim od svega ostalog jer kad penješ ne možeš misliti ni na što drugo osim na taj trenutak. Ne možeš biti nigdje drugdje nego gdje jesi.

Informirala sam se donekle da znam na što se psihički pripremiti, ali ne dovoljno da se uspaničarim i odustanem.

Večer prije puta ipak upadam u centrifugu misli, strahova i emocija u svojoj glavi. Liježem ”na vrijeme”, u 22 h, samo da bih do ponoći – 1 h pregovarala sa sobom, s Bogom i Danielom (koji je spavao snom pravednog penjača u toplini vlastitog doma, ne sluteći što smo si sve – „unaprijed- izgovorili). Odlučila sam otići, baciti se drito u vrtlog svojih strahova and I’ll have only myself to blame.

Polazak je bolno rano – iz kuće sam krenula već prije 4 h, a 4 vesela i hrabra kombija su krenula od King Crossa točno u 5 h. Opet nas je više nego je Danči inicijalno planirao, no podijelit ćemo se u 2-3 grupe i svaka će probati ostvariti svoj plan za taj dan, ako joj vrijeme dopusti. Nakon ferate dio ekipe bi išao dalje do Crnopca, možda čak i na Put Malog princa. Ja sam u najmanje ambicioznoj skupini. Cilj mi je preživjeti feratu i svoju glavu. Malog princa ću drugi put.

U našem kombiju same žene i Danči za volanom (finu si je ekipicu odabrao). Sjedam s njim naprijed, kao kopilot. Svira country, žene su budne cijelim putem i jedino što nam Danči sa sigurnošću obećava je da će biti svega taj dan 😄

Prilaz ferati je već zamoran sam po sebi. Traje 45-50 min, ali je staza dosta strma, ima i tu već pentranja po stijenama (i taj dio opisa puta smo nekako previdjeli i umanjili), kamenjara i nadam se da se ne vraćamo istim putem nazad. Vrijeme je idealno! Sivo, ali virka sunce i najvažnije: nema kiše! Vidljivost je dobra – pogledi neće izostati! U daljini divokoza na vrhu jedne stijene potvrđuje da smo samo posjetitelji u tom divljem i ne baš gostoljubivom kraljevstvu.

Ferata je krasna! Atraktivna, izazovna, ali izvediva. Čitala sam da pred kraj ima jedan dio koji je ”na ruke”, ali se da izbjeći. Ono što NISAM pročitala je DA JE 90 % NA RUKE  tj. ruke i noge (nema ”lako ćemo”), a par puta sam ostala prilijepljena na stijeni ”kao buba-švaba”, ne znajući kako dalje – spusti se, progruntaj još malo, zacrtaj trasu i kreni u napad svim snagama.

Ono što mi se na ovoj ferati ”otvorilo” je da sam bila u stanju slikati! Izvaditi mobitel i slikati. Zvuči banalno, je l’ da? Svi znaju da sam inače manična fotkalica, napravim 100+ slika po izletu, no kad sam na visini i strmini ruke mi se odsijeku nisam u stanju držati u rukama ništa osim doslovno sebe same. E pa sad sam mogla! Stala bih, osvrnula se oko sebe, upijala poglede, a kada bih se osjećala da sam na dovoljno sigurnoj podlozi izvadila bih mobitel iz džepa i slikala. Osjećala sam da bi mi te ferate zaista mogle krenuti, da se počinjem nositi s visinom, da mi mozak ne vrišti i da ću možda zaista moći uživati u toj ljepoti! Da će ljepota pobijediti strah i ludost.

Čak sam uživala i u toj intimi, bliskosti sa stijenama, koliko god mislila da to nije moj tip terena. Veranje i skakanje je postalo igra. Nisam se samo grčevito hvatala, nego uživala kao dijete.

Tijelo me nikad nije izdalo, samo glava. No ferata je trajala i trajala, išla dalje… Počela sam osjećati umor. Prošlo je već par sati otkako smo ostavili kombije, nisam znala koliko još, nisam imala snaga ni pogledati na sat – samo sam išla dalje, nadajući se da se bliži kraj. Mjestimice je puhalo jako jugo (a jugo je samo ljeti topao vjetar, sada je imalo osjet bure) i sve smo više bili izloženi. Kretali smo se bez pauze i taman kada sam osjetila da mi sada već stvarno treba odmor, da sjednem na 10 min u zavjetrinu, da ubacim neki zalogaj, Daniel je nešto poviknuo iz daljine i iako ga nisam razumjela nije zvučalo dobro, vjetar mi je prenio samo nervozu u njegovom glasu. Krenula sam dalje za njim, ukazale su se nove stijene i počinjala je kiša. Sranje! Samo ne kiša! Ok, sigurno je blizu kraj. Napala sam iduću sajlu – stijena je bila uska i strma, a moje vjerne gojzerice poput klizaljki na ledu. Horor! Što se događa?! Ne ide ni rukama, ni nogama! Bila sam totalno bespomoćna. Daniel na vrhu stijene, ja podno nje, a ostatak grupe dolazi za mnom. Zadnja stijena, a ja kao da sam u središtu centrifuge svoje najgore noćne more: više nemam snage, tijelo me izdaje, a stijena se pretvorila u ledeno čudovište nemoguće za savladati. Daniel gore skida uže i priprema ga. Vidim ga, znam što slijedi, ali i dalje ne znam kako to izvesti. Baca mi uže, pada nedaleko mene, ali je sada već sve izazov pa tako i dosegnuti ga. Hvatam ga, navezujem se, govori mi da će me povući, ali i dalje ne nalazim uporište, a ni snagu za ono što slijedi. Molim sve za strpljenje, uzimam par trenutaka da se saberem, pronađem trasu i skupim snagu, jer kad krenem treba sve izvući odjednom u nekoliko poteza. Uspijevamo! Zajedno! Zahvalna sam mu k’o majci! Još ”samo” 13-14 ljudi iza mene.

Gore su dvije naše članice, čekaju nas. Tu je kraj ferate. Desno-lijevo-desno i naći ću ih, kaže Danči. Sad se već navukla i gusta magla, u roku par minuta. Odmakla sam 20 m i više ne vidim Dančija. Penjem se do kraja stijena: stijena desno, stijena lijevo, ispred provalija, od magle se ne vidi ni nekoliko metara dalje, a ne vidim ni 2 žene. Okrenem se i vidim da sam prošla mimo ferate. Spuštam se po skliskoj stijeni natrag ”na stazu”, no ni to se ne čini kao pametan put. Komuniciram s Danielom preko motorole, na 20 m smo jedno od drugog, ali se ne vidimo. Nemam pojma kamo treba dalje pa se dogovaramo da se čekamo. Moral mi je bio zaista nisko. Sjela bih i ostala tamo do… Prolaze mi svakakve misli glavom pa i o Smrti (nije da sam ju poželjela, ali se i ona tu našla). Osvrnem se oko sebe: stijene, kiša, magla – ni Smrt te ne bi našla na jebenom Crnopcu!

Ostali iz grupe mi se jedan po jedan pridružuju. Kiša pada, vjetar brije, svi cvokoćemo. Čekamo grupu da se skupi, držimo se na okupu. U jednom trenu se u procjepu između stijena s druge strane gromade pojave one 2 članice koje sam netom prije tražila. Nismo se ni čuli ni vidjeli međusobno do tog trena. Dijeli nas stijena, ali nemam pojma kako doći do njih. One su se popele prije kiše i magle.

Danči je ”singlehandedly” povukao 14 (?) ljudi na uže preko stijene u sigurnost, jebački posao je odrađen, smijemo se i slikamo. Ferata je gotova. On ide naprijed, nalazi put oko stijene i sjedinjavamo se sa ženama s druge strane.

Rekao bi čovjek da je najgore prošlo. Ali nije! Tu tek počinje put ”prema dolje”. To ”prema dolje” treba jako uzeti s rezervom s obzirom na to da smo se još barem 17 puta penjali i otpenjavali, ovaj put BEZ sajle, pitajući se gdje je ”staza”, jer su gotovo sve bile stijene. Kada smo došli na dijelove koji bi se nazvali ”stazom” ni tu nije bilo puno sreće, s obzirom na to da je bilo porušenih stabala, ispod lišća je obavezno bila stijena, kamen, korijen, mahovina ili sve četvero  Sve je gledalo kako da ti se izmakne pod nogama!

Trudila sam se ne gubiti duh, ali sam se istovremeno opraštala od tog krajolika, odlučna da se više nikad ne vratim. U šali sam govorila: ”Šteta da nije ljepše vrijeme, da mi slike ostanu u ljepšem sjećanju, obzirom da se više nikad ne vraćam tu!” Ne vraćam se više ni zbog Malog princa! Staza bi bila užasno zahtjevna i bez kiše.

Ukupno smo taj dan hodali (hodali=penjali, otpenjavali) 8h gotovo bez pauze, prošli (mizernih, ali kakvih!) 6,5 km  Činilo se kao barem 30 km

Bio je to vrlo iscrpan dan, meni psihički i fizički! Rastavio me na dijelove, neke za koje nisam ni znala

Nitko nije izgubio živce. Dosta se hodalo u tišini, zadubljeni u svoje misli, no zadržali smo ih za sebe kad je bilo najteže. Hvala svima na tome! Upravo to čini dobru ekipu!

Trebalo je proći 3 dana da budem u stanju ovo zapisati od muskulfibera  Boljelo me sve živo prva 2 dana!

Na povratku sam si govorila, naprosto mantrala, da nije to za mene: Danielovi izleti općenito, takav teren… Svake godine se zeznem i odem na jedan ”ovakav”  izlet – van svojih mogućnosti i puuuno izvan svog komfora. Zapamti si to sad i nemoj ponoviti istu grešku.

Ahaaaa 😄 Živi bili pa vidjeli!

P.s. druga 2 kombija ekipe su se popela dobrano prije nas, krenula prema vrhu Crnopac, odustali od vrha radi kiše i magle i spustili se do kombija 3 h prije nas. I da, naša grupa se vraćala istim onim prilaznim putem za koji sam se nadala da nećemo. Mi smo svoj pothvat zaokružili ručkom nemam pojma gdje jer sam tad već bila totalni zombi od umora.

Hvala Danielu na organizaciji i vožnji! Hvala i pomoćnim vodičima i vozačima: Antoniji, Goranu, Ferdi i Luki, kao i svim sudionicima!

Lea M.