Osvrt na peti izlet OPŠ 17G HPD Runolist

Risnjak  12. 10. 2025.  

Večer prije standardne misli: ajme, buđenje u 4:45 h, hoću li moći zaspati, kaj je meni ovo trebalo? 🙂

Ruksak već poprilično brzo spakiram jer dosta stvari više niti ne vadim van (nigdje bez kabanice i prve pomoći).

Maja i ja već standardno dolazimo pola sata prije polaska (da ne dobijemo za kaznu pisanje osvrta ;)), ali svejedno nismo prve – Valerija, Suzana i Ante već su formirali na parkiralištu (bez rupa) naš krug koji se iz minute u minutu povećava. Gdje je Goran? Čudno da se nije javio, a uvijek dođe među prvima.

Danas nam je glavni vodič Živko. Nomen est omen. Ako smo i bili uspavani, njegova energija, hoćete ili ne, razbuđuje.

Nakon prve kave i doručka njegovi maslačci spremni su za vježbanje čvorova u busu, a i planiranje današnje rute u aplikaciji Mapy. Evo nas na Platku. Ispred Malog doma na Platku naš Ante vodi zagrijavanje (i svaki put se potrudi da vježbe budu različite) i sada već obasjani prohladnim jesenskim suncem krećemo u osvajanje Velikog Risnjaka. Ako ne smislimo bolje ime, možda je najbolje ime za 17 G sunčani ili možda srećkovići.

Staza je prekrasna, malo gore malo dolje (što je dosta naporno za mišiće i zglobove) i korak po korak dolazimo do Schlosserovog doma koji je na sedlu između Velikog i Malog Risnjaka. Tužno je (i sramotno) da je dom zatvoren pa već lagano umorni sjedamo na travu, vadimo sendviče i uživamo u divnom pogledu prije uspona na Veliki Risnjak. Taman dok smo se “zalaufali” prekine nas rečenica vodiča: Nemojte (puno) jesti, smetat će vam kod uspona (i hvala im na tome!).

Uzbuđeni, krećemo se uspinjati prema našem današnjem cilju, prvo se probijajući kroz klekovinu, a uskoro nam se ukazuje i prva sajla. Vodiči nam daju upute i svi ju uspješno savladamo i spremni smo za još jednu sajlu i zadnji dio uspona. Fora su mi sajle, nekako daju dodatni “touch” cijelom usponu.

Evo nas na vrhu, Živko nas predstavlja kao skupinu Nizozemaca koju je doveo na izlet. Mogli bi proći i kao Aperol hostese 🙂 Pogled je wow, vrijeme savršeno, čak ni vjetar ne puše. Smijemo se, zezamo i namještamo za fotkanje.  Više nema ni u tragovima u glavi pitanja: kaj je meni ovo trebalo?

Spuštanje mi se činilo kao veći problem, ali i to je prošlo bez problema i slijedi zaslužena pauza za ručak. S obzirom na to da do doma dolazi više staza i nema visokog raslinja, možda najveći problem ženskom dijelu ekipe dana bilo je odabrati mjesto za wc.

Vrijeme je za povratak prema Platku. Sada već umornih nogu sve teže koračamo (a moramo biti koncentrirani da se ne poskliznemo na kamenje i vlažno lišće) i jedva čekamo „ručkovečeru“ u domu. 

Nakon što smo stigli do doma, Ante nas isteže i Živko vikne: “E zaboravio si najvažniju stvar“ i kaže nam da stanemo u krug. Svi zbunjeno gledamo u Živka, misleći kakva nas robija još čeka 😉 Rekao nam je da se okrenemo osobi desno od nas (pa lijevo) i da joj izmasiramo ramena. Bio je to jedan od onih trenutaka koji svima izmami osmijeh na lice i pamti se.

Grah je bio odličan (kažu i jota). Marko, hvala na Hidri 🙂 Bulinu je pripala čast da izlet privede kraju.

Vratili smo u Zagreb oko 21,30 h (bila je neka nesreća na autocesti). Umorni, ali to je onaj dobar umor.

P.S. Hvala Živku i svim pomoćnim vodičima koji nam poklanjaju svoje vrijeme!

E da, i Suzana je napravile prefine kolačiće 🙂

Paklenica, stižemo!

Vedro,

Lucija