Osvrt na peti izlet OPŠ 19G HPD Runolist

Skrad  11. 10. 2026.  

SKRAD, VRAŽJI PROLAZ I POVRATAK U PLANINARSKU TRAUMU

Ili: kako smo preživjeli izlet, ali pohano umalo nismo. 🙂

S obzirom na to da se kolegici planinarki ne piše izvještaj, a ja imam viška vremena (višak je nastao jer mi se ne radi. :)) ), odlučila sam napraviti nešto nadasve kolegijalno i napisati osvrt umjesto nje (jedva sam dočekala…samo da ne moram raditi).
Da ne ispadnemo  *izde (čitaj pizde, ali pazim na izražavanje u javnom prostoru) prema Branimiru, koji se baš potrudio oko izleta,ide osvrt na njegov izlet.

Inače, meni pisanje nikad nije išlo.
Ja sam iz hrvatskog jezika redovito dobivala dvojke iz zadaćnica.
Dvojke, ljudi moji!
To nije bila ocjena, to je bio životni poziv. 🙂
Jednom sam čak nagovorila jednu odlikašicu iz četvrtog razreda, razrednu miljenicu čije je radove naša razrednica redovito slala na natječaje, da mi napiše sastavak za zadaćnicu.
Žena je bila talent za pisanje.
Hodajući Nobel za književnost.
I ja dobijem dva.
DVA!
Jebem ti takav talent! (Ispričavam se na francuskom.) 🙂
Tu sam brzo shvatila da je stvar očito osobne prirode.
Nije bilo važno tko piše, nego tko predaje zadaćnicu.
A kad si jednom obilježen, nema ti spasa ni da ti osobno Miroslav Krleža dođe doma i napiše sastavak.
Ali barem sam znala da više ne moram po selu tražiti nekoga tko će mi pisati zadaćnice.
A vjerujte mi, mnogi su morali. 😀
Kad sam shvatila da mi je dvojka suđena, odlučila sam i ja razrednici dati do znanja da je i ona meni najdraža. 😉
Za rođendan sam joj kupila paket WC papira.
Kad već serucka, nek serucka pošteno. 😀
A u polju sam ubrala kukuruz i odnijela ga cvjećarici da mi ga zamota u buket.
Romantika na zagorski način.
Što reći? Dvojka mi je bila suđena sve četiri godine. 🙂
A tek likovni.
E, od toga zbilja imam PTSP. 😀
Profesor te je mogao držati 45 minuta na satu i tražiti da stojiš pred slikom i objašnjavaš što vidiš.
A na slici kuća na livadi i jedno drvo pored kuće.
I on pita:
„Što vidiš na slici?“
Zmaja vidim, eto kaj vidim!
Jer ako kažeš da vidiš kuću i drvo, to nije dovoljno.
Ne, ne.
Trebaš valjda reći da vidiš drvosječu kako kod kuće oblači duge gaće, uzima sjekiru i kreće prema tom drvetu.
Drvosječa se ne vidi jer su vrata na kući zatvorena.
Profesor likovnog je kasnije otišao u politiku i postao gradonačelnik.
Da mi je znati koja je budaletina za njega glasala.
100 % ona budaletina koja mi je napisala sastavak za zadaćnicu. 🙂
I sad, dok ovo pišem, počinjem moooožda shvaćati zašto sam dobivala dvojke.
Osim što ne znam pisati zadaćnice, ja uvijek skrenem s teme. 😀
Ako nam je profesorica zadala temu „Jesen u Zagorju“, ja sam vrlo vjerojatno pisala o tome kako nam je grožđe zavidno slabo rodilo.
Ponudila bih ja vas i svojim vinom, ali prilično sam sigurna da biste od njega mogli oslijepiti.
I tako…
E da, izvještaj…
Vratimo se mi na ono zbog čega smo ovdje…. Zbog Branimira 😀
Skrad, Vražji prolaz i izlet na kojem smo još jednom dokazali da naše tijelo ide na planinarenje, a mozak ostaje kod kuće (barem moj).
Već sam naziv izleta trebao nam je biti dovoljan razlog da ostanemo kod kuće.
Blato koje nas je putem pratilo je bilo nadasve prekrasno, kao i magla na vidikovcu.
Vrlo impresivna kombinacija. Blato i magla na vidikovcu.
Mislim, ljudi normalno idu u šetnju šumom, na Sljeme, do nekog jezera…
A mi idemo u VRAŽJI PROLAZ.
Tko normalan vidi takav naziv i pomisli:
„Joj, baš lijepo, idemo!“
Planinari, eto tko pomisli da bi to bilo baš forica.
Nakon svega što smo prošli do sada, čovjek bi pomislio da smo nešto naučili.
Nismo.
Mi smo vam kao zlatne ribice s planinarskom knjižicom.
Svako novo jutro donosimo nove odluke, a prethodna iskustva očito se brišu iz memorije.
Dolazimo mi tako u Skrad, spremni za nove planinarske pobjede, druženje i uživanje u prirodi.
Barem je tako izgledalo na početku. 🙂
Priroda je bila prekrasna.
Šuma, zelenilo, jabuke u tuđem vrtu (nestale u 60 sekundi), stijene, voda… Sve ono zbog čega čovjek pomisli kako je lijepo biti živ.
A onda se sjeti da mora hodati.
I to ne po ravnom.
Jer, očito, netko je davno odlučio da bi bilo previše jednostavno kada bi se prirodne ljepote mogle razgledavati po ravnome.
Ne. Treba se spustiti, penjati, preskakati, paziti gdje staješ i pritom izgledati kao da to radiš dobrovoljno.
A ja sam se trudila.
Majke mi, trudila sam se.
Koncentracija na maksimumu.
Pogled u pod.
Jedna noga naprijed, druga za njom. Povremeno provjerim jesu li obje još uvijek moje.
I onda se dogodilo ono što se, kad sam ja u pitanju, kad-tad mora dogoditi.
PALA SAM.
Naravno da jesam. 🙂
Jer što bi bio moj planinarski izlet bez barem jednog pokušaja da se sprijateljim s tlom?
Neki ljudi na planinarenju skupljaju kilometre, drugi osvajaju vrhove, treći fotografiraju prirodu…
A ja skupljam udarce i uspomene koje bih najradije izbrisala iz kolektivnog pamćenja.
Ali ovaj put dogodilo se nešto posebno.
Ervin mi je spasio život!
Boze, bolje da si me uzeo nego da me on spasio. :)))
Dobro, možda sam malo dramatična. 🙂
Možda nisam baš bila na rubu smrti.
Ali pustite vi mene da uživam u svojih pet minuta planinarske drame.
Čovjek je reagirao kad je trebalo i pomogao mi da se izvučem iz situacije u kojoj sam se našla.
Ervine, hvala ti! 😀
(Šteta što ne vidiš koji ti prst pokazujem :D)
Da te nije bilo tko zna gdje bih danas bila. :)))
Možda još uvijek sjedila negdje u Vražjem prolazu i čekala HGSS.
Možda bi me pronašli tek na proljeće kako pokušavam objasniti prolaznicima da sam zapravo samo malo krivo stala. 🙂
A možda bi me netko zamijenio za novi turistički sadržaj.
„Dobro došli u Skrad! S lijeve strane vidjet ćete prekrasan kanjon, a s desne Jasnu, koja je opet pala.“

Nadalje…
Vražji prolaz doista je impresivan.
Uski kanjon, visoke stijene, voda koja prolazi između njih i prizori zbog kojih na trenutak zaboraviš da si osoba koja se na ravnom zna spotaknuti o vlastitu nogu.
Priroda je ondje napravila fantastičan posao.
Mi smo bili ondje da joj svojim prisustvom malo narušimo prosjek.
Šalu na stranu, prizori su stvarno prekrasni.
Dok hodaš tim prolazom, shvatiš koliko je priroda moćna i koliko si zapravo malen u odnosu na sve to.
A onda shvatiš i nešto drugo.
Da bi bilo sasvim lijepo kada bi priroda, uz sve te stijene, vodu i zelenilo, osigurala i pokretne stepenice. 🙂
Ne tražimo puno. 😀
Samo osnovne uvjete za planinarenje. Pokretne stepenice 😀
Zamislite da imamo pokretne stepenice u šumi – staneš i uživaš u prirodi.
Ne moraš razmišljati gdje ćeš staviti nogu, hoće li se kamen pomaknuti, hoćeš li se vratiti kući u jednom komadu…
Ipak, upravo je to čar planinarenja.
Nije sve jednostavno, nije sve udobno i nije sve onako kako si zamislio.
Ponekad se umoriš, ponekad se uplašiš, ponekad se posklizneš, a ponekad ti netko poput “budaletine” Ervina spasi život. 🙂
I onda nastaviš dalje.
Jer smo mi planinari valjda takvi ljudi.
Ili smo jako hrabri ili nam nešto ozbiljno fali. 🙂
Još nisam utvrdila u koju kategoriju spadam.
Ali s obzirom na svoju povijest, rekla bih da sam kandidat za obje.

ZNAČI, IZLET JE BIO DIVAN.
ALI ONDA JE DOŠLO VRIJEME ZA POHANO.

I sad dolazimo do dijela koji me emocionalno najviše obilježio. 🙂
Do dijela zbog kojeg još uvijek razmišljam o svemu što se dogodilo.
Do dijela koji je ostavio dublje posljedice od samog Vražjeg prolaza.
Skoro sam ostala bez pohanog!
Da.
Dobro ste pročitali.
Čovjek može pasti, može se udariti, može završiti u kanjonu, može izgubiti ravnotežu i dostojanstvo.
Ali postoji nešto gore.
Da nakon svega toga ostane bez ručka.
Naime, skoro su zaboravili spohati pohano.
Moje POHANO (a i Živkovo, ali on je sitan pa je to lakše podnio :D).
Nakon svih prijeđenih kilometara, nakon silnih napora, nakon što sam dala svoje tijelo i dušu za planinarsku zajednicu… Netko je umalo zaboravio na najvažniji dio mog oporavka. POHANO!
Pa ljudi moji!
Ja sam žena koja je došla na izlet s određenim očekivanjima.
A jedno od tih očekivanja je bilo da ću se nakon fizičkog i psihičkog sloma počastiti POHANIM.
Ne tražim masažu (realno, ne bi škodila :D), ne tražim medalju, ne tražim da mi se uruči počasna planinarska značka za preživljavanje.
Tražim samo da moje pohano bude pohano. 🙂
Je li to previše?!
Očito da je.
I zato danas, kada me netko pita kakav je bio izlet u Skrad ja ne kažem samo da je Vražji prolaz prekrasan, da je priroda očaravajuća i da smo proveli divan dan u dobrom društvu zahvaljujući našem vodiču Branimiru 🙂
Ne.
Ja kažem:
„Bilo je lijepo, ‘budaletina’ Ervin mi je spasio život, a skoro su me ostavili bez pohanog.“
Jer svatko od nas s izleta ponese nešto posebno.
Netko fotografije.
Netko lijepe uspomene.
Netko žuljeve.
A ja sam ponijela spoznaju da u planinarskoj školi moram početi voditi računa ne samo o vlastitoj sigurnosti nego i o sigurnosti svog ručka. 🙂
Sljedeći put na popisu obavezne opreme neće biti samo gojzerice, ruksak, voda i kabanica.
Bit će i potvrda da je pohano naručeno, pripremljeno i sigurno spremljeno.
Po mogućnosti u zasebnom ruksaku.
S vlastitim vodičem i tjelohraniteljem.
ŠTO SAM NAUČILI U SKRADU?
Puno toga.
Prvo, naučili smo da Vražji prolaz nije mjesto na kojem se treba praviti važan.
Drugo, naučili sam da treba paziti gdje staješ (barem ja).
Treće, naučila sam da Ervin možda jest “budaletina”, ali je “budaletina” na koju se možeš osloniti kad zagusti (bez brige, lažem :D).
Četvrto, naučila sam da planinarska škola nije samo hodanje i učenje tehnika nego i povjerenje, međusobno pomaganje i osjećaj da nisi sam čak ni kada ti se čini da te vlastite noge više ne poznaju.
A peto?
Peto sam naučila da se za pohano treba izboriti.
Jer život je nepredvidiv.
Danas se penješ kroz prekrasan kanjon, sutra te spašava Ervin, a prekosutra možda ostaneš bez ručka.
Čovjek mora biti spreman na sve.
I upravo zato mi je drago što sam dio ove ekipe.
Jer ekipa je TOP.
Unatoč padovima, umoru, strmim stazama i povremenim napadima sumnje u vlastitu inteligenciju, svaki izlet donese nešto novo.
Naučiš nešto o prirodi, nešto o ljudima, a najviše o sebi.
Primjerice, ja sam naučila da sam puno izdržljivija nego što sam mislila.
A da vidite koliko su tek drugi izdržljivi sa slušanjem lojtrica?! Pih! 🙂
I naučili smo da smo spremni preživjeti gotovo sve.
Osim mogućnosti da nakon planinarenja ne dobijemo pohano.
Tu ja još moram poraditi na psihičkoj otpornosti.
ZA KRAJ (konačno :D)
Ako razmišljate o tome da se pridružite planinarima, svakako to učinite.
Priroda je prekrasna, društvo je odlično, iskustva su nezaboravna, a svaka nova staza donosi priliku da pomaknete vlastite granice.
Ponekad ćete se umoriti.
Ponekad ćete se zapitati što vam je to trebalo.
Ponekad ćete pasti.
A ponekad ćete otkriti da je najveća vrijednost planinarenja upravo u ljudima koji su uz vas kad vam zatrebaju.

Hvala cijeloj ekipi na druženju, strpljenju i smijehu. 🙂
Hvala prirodi na prekrasnim prizorima.
A osobi odgovornoj za skoro neisporučeno pohano poručujem samo jedno:
Oprostit ću ti. Ali zaboraviti neću.
Majstore, odseli se dok još stigneš, napusti državu na vrijeme.
Jer postoje rane koje vrijeme liječi.
Postoje padovi od kojih se oporaviš.
Postoje traume koje preboliš.
Ali pohano koje umalo nije bilo pohano…
To ostaje za cijeli život.

Branimire, izlet ti je bio top!

Vidimo se na sljedećem izletu!

A što se mog literarnog talenta tiče, ovim putem hvala svim ljudima koji su mi tijekom škole pisali zadaćnice.
Žao mi je što vaš trud nije bio prepoznat kod moju razrednice. :))
Možda biste – da ste napisali kako je jesen u Zagorju prekrasna, ali je grožđe slabo rodilo – danas bili gradonačelnici.
A možda biste samo dobili dvojku.

U svakom slučaju, ja sam svoje naučila.
Neke stvari u životu ne možeš promijeniti.
Ne možeš promijeniti prošlost.
Ne možeš promijeniti to što si dobivao dvojke iz hrvatskog.
Ne možeš promijeniti to što si pao u Vražjem prolazu.
Ali zato uvijek možeš provjeriti je li pohano pohano.
I to je, dragi moji planinari, prava životna mudrost.

Realno…. Mislim da imam traume zbog pohanog. 🙂
E, a moooožda imam neku traumicu od izleta proteklog vikenda na Paklenicu.
Mislim…Izlet je bio TOPČINA.
Dubravka će pisati osvrt. 😀
No mene je nešto drugo mučilo.
Kakanje na čučavcu.
Nisam mogla.
Morala sam ga doma donesti. :)))

Bokić! 🙂

u.z. Karoline koja ne koristi štapove

p.s. Samo da znate da me morate trpjeti zbog onog Luke koji me inspirirao za planinarenje…njemu šaljite žalbe na lojtrice i moj planinarski talent :))

Jasna