Osvrt na izlet.

Veliko Rujno – Bojin Kuk  11-12. 2. 2023.

Bit na vrhu je jedno, ali doći do vrha, e to je već neka druga priča.

1. dan preko Bojinog kuka do Velikog Rujna

Sama spomen Velebita, njegovih vrhova, kukova, kamenih skulptura isklesanih uz pomoć vjetra, bure, kiše, leda i snijega u meni izaziva osjećaj divljenja i strahopoštovanja. Upravo je na Velebitu počela moja ljubav prema planinama i planinarenju i za mene je Velebit The King i uvijek će to ostati.

Još jedna ljubav na prvi pogled dogodila se tamo, ljubav prema Velikom Rujnu, toj predivnoj zaravni koju sam posjetila kada sam se sa Žacovom ekipom markacista uputila na markiranje naših, Runolistovih staza 503 i 504.

I zato kada u jednom izletu možeš otići na Velebit, popeti se na Bojin kuk i prespavati na Rujnu kod Peke i Milke uz čisti hedonizam za nepce, e to se ne propušta!

Od svega mi je najveća nepoznanica Bojin kuk. Proučavam plan izleta i pitam samu sebe hoću li ja to moći. Kondicijski hoću, ako tempo ne bude brz, dok me kod tehničke zahtjevnosti malo zabrinjavaju sajle koje treba proći ako želim do vrha.  Ali vrh je izazov, druženje na Rujnu, najbolja ekipa sve su to samo plusevi koji me ohrabruju da se prijavim  Dražu uz komentar da ako misli da to nije za mene neka mi slobodno kaže.

Čim je WhatsApp grupa formirana znam da će biti sve dobro, jer osim Draža tu su Krešo legenda, Marko, Alex, Lea, Dantea, vodiči koji imaju moje beskrajno povjerenja.

Biti će to još jedno za mene nezaboravno putovanje do vrha i ono u kojemu pomičem vlastite granice.

To subotnje jutro budim se ranije nego u radnom tjednu što i nije tako neobično jer subote su ionako namijenjene za punjenje baterija negdje u planini.
Kreće se s parkinga ispred Arene, a plan je stići na početnu točku oko 9 sati. Uz usputnu kavicu u Starigradu upoznajem i neke nove članove društva s kojima do sada nisam planinarila. Ukupno nas je 17, žene vode za jedan, ali zato su skoro sve generacije prisutne.

Nakon kavice krećemo prema Milovcima i početnoj točki našeg planinarenja na stazi 504. Osmijeh od uha do uha, ponos do neba jer poznate su mi te markacije, gotovo ih doživljavam kao vlastite. Tu sam sa već spomenutim markacistima Runolista povlačila te crvene linije po kamenu, pokušavala nacrtati savršeni crveni krug oko bijelog uz puno šale i smijeha, opušteno ali efikasno… ali markirati stazu je jedno, a hodati po njoj nešto sasvim drugo. Brzo skidamo tople jakne, jer sunce je sve više na nebu što znači da će to biti još jedan vremenski savršeni dan. Stazom prolazimo prve i druge stanove (livade ograđene suhozidima) na kojima su nekada boravili pastiri dok su čuvali blago te nakon nepunih sat i pol hoda dolazimo do male kapelice, točke gdje sam završila akciju markiranja na toj stazi. Tu pravimo kratki odmor i uživamo u morskim pogledima, a nastaju i neke profilne fotke jer plavetnilo neba i mora u kontrastu s stijenama najljepša je foto kulisa.

Put dalje vodi prema Velikom Vagancu, zaravni gdje napuštamo našu stazu 504 i krećemo dalje stazom 602 prema vrhu, prema Bojinom kuku. Opcija da se ide izravno prema Velikom Rujno, brzo se odbacuje, jer to bi bilo za mene neki vid odustajanja, a to jednostavno nije moj način. Kasnije suočena sa stijenom i sajlama sjetit ću se ovog križanja i pitati se: Jesam li ja normalna?

Kod Velebita mi je zanimljiva ta brojnost kukova (vrhova, geomorfoloških oblika koji podsjećaju na kukove) pa tako imamo Rožanski i Hajdučki na sjevernom Velebitu, Dabarski na srednjem, dok se na ovom južnom dijelu Velebita ističu Anića kuk, Debeli kuk i Bojinac ili Bojin kuk – naš cilj.

Ali morfološki najneobičniji svakako je Jagin kuk. Tu mašta radi svašta. Da je kojim slučajem Michelangelo planinario ovim krajevima sigurno bi viđenim obdario Davida što bi svakako poboljšalo njegovu muževnost.

Međutim ženska imena ovih kukova imaju tužniju priču i nisu odraz posjedovanja nego očajnog čina, jer prema legendi upravo su ove kamene gromade bile mjesto na kojima su seoske pastirice bježeći pred Turcima radije birale smrt nego gubljenje časti.

Nastavljamo dalje, vegetacije je sve manje, a stijene su sve golije i strmije. Dolazak u podnožje samog Bojinog kuka i pogled prema gore opravdava rečenicu s početka da biti na vrhu je jedno, ali doći do vrha je već neka druga priča.

Pogled na sajle mi je zastrašujući, nikad nisam planinarila na ovakav način, ali idemo dalje. Razlog tome je što povjerenje prema vodičima prevladava nesigurnost koju osjećam. Legenda Krešo, mene i meni slične predvodi u našem pothvatu. Gotovo vojničkim naredbama vodi nas i  pomaže da nađemo put do gore. Nema tu prostora ne poslušati ili nešto napraviti po svome. Malo po malo, korak po korak, oslonac tražim u stijeni i čvrsto se držim za sajlu. Pogled ispred sebe, nema osvrtanja i pogleda prema dolje.

Popeti se na vrh je cilj, sigurno doći do cilja je jedini ispravni način, a pogled sa vrha je nagrada za trud i hrabrost.

Još jednom Velebit otkriva svu svoju ljepotu, a za Bojinac kažu da je jedan od najljepših stjenovitih krajolika u Hrvatskoj. S vrha Bojinog kuka otvaraju se pogledi na najviše vrhove Velebita na Vaganski vrh i Sveto brdo, te na otok Pag i Veliko Rujno.

Međutim popeti se na vrh samo je pola puta, treba se spustiti dolje, a spuštamo se prema Velikom Rujno i našim domaćinima Peki i Milki. Draž se potrudio i demokratski odlučio da ovako zahtjevan put zahtijeva i ozbiljnu nagradu u vidu peke koju naš domaćin vrhunski priprema. Naravno i za one koji prakticiraju drugu vrst prehrane, Milka, naša domaćica i profesionalna kuharica ima rješenja. A da bi se hrana lakše probavila i klizila niz grlo tu su razno razne domaće rakije i vina.

Put sa vrha nije tako strm ali itekako je zahtjevan. Izmjenjuje se stijene, kamenje, sipar, a što se više spuštamo pojavljuje se i zaostali snijeg koji je na dijelovima i zaleđen. Kao i uvijek ti povratci su nekako tiši, dijelom zbog umora, dijelom zbog činjenice da smo kroz cijeli dan pretresli većinu tema i događaja. Volim ove trenutke kada sam sama sa svojim mislima, zadovoljna zbog postignutog i naprosto sretna.

Dok nebo iznad zapadnih vrhova Velebita poprima crvenkastu boju stižemo na zaravan Velikog Rujna. Šta reći, teško je opisati riječima, tu tišinu i mir, spokoj koji osjetiš kada si tamo.

Usred ove velebitske visoravni  nalazi se i jedna od rijetkih crkvica na Velebitu, crkva Velike Gospe od Rujna. Tradicionalno na blagdan Velike Gospe ova zaravan postane okupljalište vjernika i planinara, jer crkvica je naše najpoznatije planinarsko svetište.

Uz crkvicu, nalazi se stara kamena kuća u kojoj se naš domaćin rodio te ukazuje na teška vremena u kojima su naši stariji živjeli. Trebalo je potegnuti na noge preko brda do ove zaravni gdje su nekoć obitavali u ljetnim mjesecima te obrađivali vrtove i držali stoku. Ovdje je bila plodna zemlja od nje se živjelo, a ona dolje uz more zasoljena u ta vremena bez turizma nije vrijedila mnogo. Hodanje preko brda, ovim stazama nije bilo hobi, bilo je život.

Ulaskom u kuću koju su naši domaćini sagradili u neposrednoj blizini završava naš hodački dio dana, a započinje onaj hedonistički.

Samo ću napisati, što se dogodi na Rujnu, ostaje na Rujnu.

2. dan od Velikog Rujna prema Čavićima

Nedjeljni dan, buđenje i ispijanje kavice uz vatricu u peći i prepričavanje sinoćnjih dogodovština, noćnih zvukova i dobrog raspoloženja za nastavak našeg druženja. Doručak koji su nam pripremili domaćini je u rangu hotela sa 5 zvjezdica, jer znaju oni da su planinari gurmani te da vole  kvalitetno i obilno jesti.

Vani je burovito, ali sunce nadjačava oblake i pred nama je još jedan predivan dan.

Današnja ruta je manje zahtjevna i po kilometrima i po visinskoj razlici, bez sajli i ostalih tehnički zahtjevnih elemenata.

Krećemo od Velikog Rujna, stazom 503, našom stazom. Opet markacije asociraju uspomene na divno druženje s ekipom markacista. Prvi dio ove staze je zaista predivan, ravno položena staza koja prolazi kroz šumu. Na dijelovima ima zaostalog snijega, uglavnom je to travnati teren iz kojeg mjestimično izviruje pokoji kamen.

Nakon nekog vremena kamenje postaje sve češće i naše hodanje polako prelazi u škrapanje.

Iako se spuštamo i nema fizičkog napora kao kod penjanja, osjećam da se više umaram, jer stalno kalkuliranje na koji kamen stati iscrpljuje i zahtjeva punu koncentraciju.

Bez većih poteškoća uz male nezgodice (oguljena koljena i porezane jagodice prsta) koje su sanirane u maniri hitne službe, nakon 4 sata hoda stižemo do polazne točke.

I na kraju uvijek onaj osjećaj zadovoljstva što si dodirnuo, osjetio, iskusio, doživio prirodu u svoj svojoj raznolikosti i ljepoti. Zadovoljstvo što si bio prisutan, na putu, u šumi, na stijeni, na zaravni i na vrhu.

Što si se popeo, pomaknuo svoje granice, što si osvojio ali nikada podcijenio taj put do gore.

Tatjana O.