Dva osvrta za izlet
TUŠNICA, vrh Vitrenik 1697 mnv HAJDUČKA VRATA – prirodni fenomen na 2000 mnv u Parku prirode Blidinje, BiH 08.-09.07.2023.
Prvi
Tijekom pohađanja planinarske škole uspjela sam (vješto ili sretno, nisam sigurna :D) izbjeći pisanje osvrta, ali me je to ipak konačno dopalo na jednom od društvenih izleta. Znala sam, ah, da to kad-tad slijedi…. Pa dobro – što se mora, nije teško…. Glavna vodičica Mara mi je već prvi dan zadala zadatak tako da sam od tog trena izlet promatrala drugim (pozornijim) očima pa sam, kad mi je na kraju rekla da trebam napisati samo za prvi dan, bila čak i malo razočarana. Dozvolila mi je stoga da napišem za oba dana ako želim što sam ja prihvatila (pa nisam valjda uzalud radila mentalne bilješke tijekom izleta! XD). No vidjet ćemo hoće li biti objavljeno, hehe :D.
Pa evo i mog osvrta na ovaj krasni izlet:
Prvi dan (Zagreb – Prisoje – Tušnica i vrh Vitrenik – Buško jezero)
Krenuli smo prema BiH u ne tako popularno vrijeme – malo iza ponoći s petka na subotu – ali što se može, program je bogat, mi željni brojnih novih ljepota i iskustava, a Hercegovina nije baš iza ugla. Pomalo ošamućeni od pospanosti ulazimo u bus, zadovoljni što izlet nije do kraja popunjen jer svatko ima dva sjedala za sebe pa se može „ispružiti“ i (pokušati) odspavati. Nekima je uspjelo uvatiti više, nekima manje sna, ali je svakako bilo bolje nego ništa. Put je protekao mirno, prelazak granice u ranim jutarnjim satima glatko (nitko nije zaboravio osobnu :D).
Ujutro stižemo u Prisoje i prvo stajemo na kavu kako bismo povratili elan. Dan je predivan, mi spremni za osvajanje hercegovačkih planina! Našoj glavnoj vodičici Mari pridružuje se lokalni vodič Blaž iz PD Prisoje i krećemo u pohod na planinu Tušnicu. Putem prolazimo kraj Marine rodne kuće u danas napuštenom zaseoku i saznajemo da Tušnica ima posebno značenje za Maru jer je to planina njezinog djetinjstva – baš lijepo :). Krećemo se makadamskom stazom. Mara nam govori da je staza praktički ravna za što ćemo kasnije uvidjeti da baš i nije tako, hehe. Prvo stajalište je Planinarski dom Dobrijevac gdje nas dočekuju dobro raspoloženi pripadnici PD Prisoje i vojske BiH koji su nam pripremili okrijepu u vidu raznih vrsta napitaka (alkoholnih i bezalkoholnih). Nazdravljamo, odmaramo i razgledavamo krasni dom i okolicu. Ovdje ćemo se vratiti i na ručak nakon planinarenja.
Nastavak puta donosi nam nove i otvorene vidike. Cilj nam je vrh Vitrenik (1697m) kojeg već na početku uočavamo (na njemu je odašiljač), ali ono što nam izgleda blizu, postaje sve dalje, pa opet blizu – vijugamo preko brda i dola. Teren je kršovit, povremeno prolazimo stjenovitim dijelovima bez tla i vegetacije, no uglavnom se krećemo planinskim livadama prepunim cvijeća (živjelo rano ljeto u planini!) i ponekim grmom. Društvo nam s vremena na vrijeme prave i dva psa koja onuda slobodno lutaju. Tempo je umjeren, a staza, iako uglavnom markirana, često proizvoljna jer nije svuda utabana. No naši Mara i Blaž imaju sve pod kontrolom. Putem uživamo u prekrasnim pogledima na Buško jezero (izgleda kao more) i Livanjsko polje te na obližnje planinske vrhove. Jednu od pauza radimo i na izvoru vode gdje nam se u daljnjem pohodu pridružuju ranije spomenuti pripadnici PD Prisoje i vojske BiH. Kako se približavamo vrhu, shvaćam da odluka da po prvi puta ostavim vjetrovku doma (ljeto je, prognoza sunčano) i nije bila baš najbolja – ne zove se bez razloga vrh Vitrenik – vjetar naime fijuče i rashlađuje nam oznojna tijela tako da sam se zabundala u flis sretna što sam bar njega ponijela.
Na vrhu slijedi zasluženi duži odmor za jelo uz uživanje u predivnim pogledima. Neki uživaju i u špeku i kulenu, ja se, kao vegetarijanka, držim svojih sendviča. Neki su ovo vrijeme iskoristili i za puštanje drona u pogon tako da odavde imamo i pokoju fotku iz zraka. Uglavnom, odmaramo i uživamo ne sluteći što nas čeka.
A čekalo nas je spuštanje dugom strmom stazom preko sipara. Kad kažem stazom, ne mislim doslovno na stazu (jer nije bilo utabane staze), nego na spuštanje padinom po principu – „snađi se“ tj. nađi si najpovoljnije mjesto za spustiti nogu. Iako bi njegov izgled mogao zavarati jer je ovaj sipar djelomično obrastao travom i cvijećem, ipak se radi o prilično rastresitom terenu, a mi se dok hodamo trudimo pogoditi mjesta s više vegetacije kako bismo što manje proklizavali. To što usput gazimo cvijeće u ovom trenutku nam, za razliku od inače, nije previše bitno. Valja sačuvati živu glavu, hehe! Za uživanje u predivnom pogledu na Buško jezero koje se prostiralo u daljini pred nama nije više bilo puno volje ni vremena. Uglavnom, štapovi su radili punom parom, a za sve je trebala velika koncentracija, vještina nogu, čvrsta koljena te jaki bedreni mišići (tko ih nije imao, nakon ovog ih je zasigurno dobio). Da je ovo trajalo kratko, vjerojatno ne bih o tome ovako opširno pisala. Ali nije trajalo kratko. Nakon jedne padine, došla bi sljedeća, pa opet sljedeća…. Kad smo se naivno ponadali da je mukama kraj jer smo vidjeli ispred sebe normalni i manje strmi put, došavši na njega shvatili smo da se radi samo o kraćem predahu jer nakon njega slijedi još jedna strma padina… Koliko je bilo tih strmih padina nisam sigurna, ako sam pretjerala u broju, žao mi je, no činilo se kao da im nema kraja, hehe…. A jesam li spomenula da je bilo i prilično vruće?
Nakon strmih sipara uslijedio je lakši dio puta po makadamu te kraćom polušumskom stazom no nama se nakon proživljenih napora sve činilo teško.
No planinar zna da svakoj muci dođe kraj i kasnije se najviše sjeća lijepih trenutaka, a one teške zaboravi ili ih eventualno prepričava s humorom. Tako je i naša muka okončana i sve smo brzo zaboravili kad smo konačno došli do Planinarskog doma Dobrijevac. Tamo smo skinuli gojzerice, potočali noge u hladnom planinskom potoku i uz piće kojeg je bilo u izobilju čekali ručak/večeru.
Koliko sam čula od ostalih, grah je bio izvrstan. Ja ga kao vegetarijanka nisam jela već sam si ponijela vlastitu vege konzervu čili graha iz Zagreba (zato je izvisila vjetrovka ;)) jer mi je rečeno da je BiH „kriva zemlja za vegetarijance“. Ipak, domaćini su se potrudili nabaviti sira kojeg smo onda svi zajedno jeli nakon graha.
No ovo nije bio kraj našim avanturama za prvi dan – čekalo nas je još kupanje u Buškom jezeru. Nekolicina je zbog umora odustala i pridružila se vozaču na kavi, a ostali smo se, umornih nogu i pomalo klonulog duha, zaputili prema jezeru. Trebalo je još odhodati oko 1 km. Stigavši na pješčanu plažu Marinovac neki su odmah pohitali u vodu, drugi su, među kojima i ja, neko vrijeme oklijevali, ali nas se većina na kraju uputila na plivanje. To je bio jako dobar potez jer nas je voda osvježila i povratila nam snagu (kako bi se reklo – probudila nas iz mrtvih) pa smo se do busa vraćali pjevajući i plešući (doslovno – Siniša je puštao glazbu preko zvučnika).
U ranim večernjim satima dolazimo do Planinarskog doma Blidinje koji je smješten uz cestu unutar Parka prirode Blidinje, uz samo Blidinjsko jezero. Nakon smještaja po sobama nalazimo se na kraćem druženju nakon čega odlazimo na spavanje. Sutra nas čeka rano dizanje i naporan dan, ali svi se veselimo poslastici koja nas čeka – planinarenju kroz Park prirode Blidinje po planini Čvrsnici do Hajdučkih vrata.
Drugi dan (Park prirode Blidinje: planina Čvrsnica s Hajdučkim vratima)
Nakon ustajanja i dobrog doručka zaputili smo se prema Risovcu – početnoj točki odakle krećemo prema Hajdučkim vratima. Prvi dio puta krećemo se širokim makadamom nakon čega slijedi planinarski put kroz šumu.
Nakon nekog vremena izlazimo iz šume i idemo dalje predivnom planinarskom stazom. Pogledi su božanstveni, vrijeme idealno (vedro uz blagi povjetarac). Moji strahovi da ću „umrijeti“ od vrućine pokazali su se i prvi i drugu dan neopravdani – niti u jednom trenutku mi nije bilo nepodnošljivo vruće kako mi je znalo biti pri nekim ljetnim planinarenjima. Također, iako na Čvrsnici prevladava krški reljef, uglavnom se radi o pokrivenom kršu tako da je planina zelena i prepuna drvaća i livada, a teren najčešće travnat ili zemljan uz povremene stjenovite i ogoljele dijelove.
Prvu dužu pauzu radimo nedugo nakon izlaska iz šume na proplanku s kojeg puca pogled na dolinu i jedan od vrhova Čvrsnice. Toliko je lijepo da, osim pića i grickalica, slijede i „fotosešni“. Kako napredujemo, kao da je svaki pogled ljepši od prethodnoga što nam olakšava penjanje. Prolazimo livadama prepunim cvijeća raznih boja i oblika (isplatilo se doći u rano ljeto!), pored drveća (uglavnom jela), pored škrapa i ponikvi, a sa svih strana se pružaju pogledi na vrhove Čvrsnice te na planinske masive koji okružuju Čvrsnicu. Izgleda kao kolaž u više slojeva. Ovaj puta srećom sipare gledamo samo iz daljine, hehe.
Drugu dužu pauzu radimo na križanju puteva (oko 1 sat hoda do Hajdučkih vrata), nakon čega nastavljamo stazom koja vodi kroz klekovinu bora i dalje okruženi ranije spomenutim ljepotama. Nešto prije Hajdučkih vrata dolazimo do krasnog malenog jezera Crvenjak (Crljenak) koje izgleda kao oko. Spuštamo se na kratko do jezera pa nastavljamo dalje.
Uskoro slijedi ono što smo svi najviše iščekivali – nakon više od 4 sata hoda dolazimo na Hajdučka vrata – geomorfološki fenomen u obliku koluta koji se nalazi na nešto manje od 2000m n/v, a da bismo se do njega spustili trebali smo se popeti na 2000m n/v. Mislim da govorim u ime svih kad kažem da nas je prizor oduševio. Nijedna fotografija ne može dočarati tu ljepotu jer se u pozadini Hajdučkih vrata pogled pruža na strme planinske obronke te na dolinu i Jablaničko jezero. Meni je svakako bilo puno ljepše nego što sam očekivala. Ovdje radimo dužu pauzu za ručak iz ruksaka i fotkanje, a opet je i dron pušten u akciju.
Povratak je istom stazom kojom smo došli. Ne pada nam to teško jer je staza prelijepa pa se radujemo što ćemo još jednom u njoj uživati. No nakon 1,5-2 sata hoda počinjemo već osjećati umor i sve manje uživati u prirodi, a sve više priželjkivati povratak u bus. No pred nama je još dugi put. No i to je prošlo te dolazimo do busa umorni, ali puni dojmova. Ukupno smo napravili prema nekim izvorima oko 17,5, a prema nekim oko 18,5 km, ali nije to niti važno – iskustvo je bilo predivno, a umor smo brzo zaboravili.
Slijedila je još večera u domu Blidinje i povratak u Zagreb. Ovdje se najbolje moglo vidjeti da nismo u Austriji nego u BiH jer večera kad smo stigli, unatoč tome što smo dosta kasnili, još nije bila spremna. Iskoristili smo vrijeme – neki za predah uz piće, neki za tuširanje.
U Zagreb smo stigli u kasnim noćnim satima. Iako umorni, svi smo bili više nego zadovoljni predivnim izletom.
Petra B.
Drugi osvrt
Drugi dan izleta (Hajdučka vrata)
Nakon doručka u planinarskom domu “Orlova stina” (Blidinje) krenuli smo prema početku staze Velika Vitlenica – Hajdučka vrata. Planinarska staza je dobro označena te uhodana. Budući da na ovoj stazi nema izvora pitke vode, potrebno je svu hranu i vodu ponijeti sa sobom. Druga opcija je nakon posjećivanja Hajdučkih vrata otići do doma Vilinac (dodatnih 40min planinarenja), kraj kojeg je moguće nadopuniti vodu. Povratak je bio istom stazom te je ukupna duljina 17 km, za što nam je trebalo 7.5 h.
Nakon ugodne šetnje kroz Park šumu Muvarnicu (otprilike 1h), dolazi se do prelijepog vidikovca gdje smo napravili prvu veću pauzu (Slika 1.). S ovog mjesta se mogu vidjeti razni vrhovi Čvrsnice poput Velikog i Malog Vilinca, Mala Oštrovača i mnogi drugi.
Put prema Hajdučkim vratima nas vodi točno između vrhova kojima smo se divili. Ovaj dio staze je nešto više krševit, više izložen suncu, s nekoliko manjih uspona te dolina, ali nije pretjerano zahtjevan. Uz samu stazu, osim divnog planinskog cvijeća (Slika 2.), škrapa i špilja, može se pronaći i jedna kućica koja služi kao sklonište u slučaju lošeg vremena.
Nakon otprilike 3h od početka staze, dolazi se do raskrižja: Hajdučka vrata – Veliki Vilinac / dom na Vilincu. Od tog mjesta do Hajdučkih vrata treba hodati još cca 1h. Na posljednjem dijelu staze moguće je vidjeti i vrhove Prenja. Desetak minuta prije Hajdučkih vrata, prolazi se pored najvišeg jezera u Bosni i Hercegovini – jezero Crvenjak (Slika 3.) koje se nalazi na 2000m nadmorske visine.
Desno od putokaza Hajdučka vrata se nalazi jedan od najljepših vidikovaca u ovom dijelu Bosne i Hercegovine (Slika 4.). Krug promjera 5m u vapnenačkoj stijeni je jedinstveno djelo prirode koje privlači tisuće planinara godišnje. Pogled s Hajdučkih vrata je uistinu impresivan – osim vrhova Prenja i Čvrsnice, vidi se i kanjon rijeke Dive Grabovice te njeno ušće u Neretvu. Nedaleko od ovog vidikovca nalazi se i vrh Trinjača na 2038 m nadmorske visine.
Ana S.