Osvrt na izlet.
SENJSKO BILO dana 26.3.2022.
Osvrt je pisan perom novog člana planinarskog društva Runolist, pa ću prije samog osvrta na izlet uzeti za pravo napisati nekoliko uvodnih riječi.
Shvativši da se prijateljstvo s prirodom i planinarenjem razvilo u pravu ljubav, prijateljica i ja odlučujemo da je došlo vrijeme za upis u planinarsku školu. Nakon još jednog u nizu negativnih odgovora po pitanju slobodnih mjesta u ovogodišnjoj proljetnoj školi koji dolazi od predsjednika društva Runolist, naš plamen nade se na sekundu ugasio. Ali čitajući poduži e-mail u kojem su bila sadržana sva potrebna pojašnjenja, već nakon druge rečenice čini nam se da smo pronašle svoje društvo i prvu slobodnu srijedu preuzele smo svoje iskaznice. Preostalo je jedino provjeriti svoj izbor nekim zajedničkim izletom.
I tako 04. ožujka dolazi obavijest o izletu na Senjsko bilo u subotu, 26. ožujka. Bez puno dileme prijavljujemo se nakon nekoliko dana i doživljavamo šok – mjesta su popunjena. Ovim putem se zahvaljujem osobama koje su odustale pa smo ipak dobile priliku uvjeriti se koliko je odluka o učlanjenju u Runolist bila dobra.
Kao prave štreberice, dolazimo prije vremena i upijamo atmosferu koja se polako stvara. Shvaćamo da se skoro svi znaju ali je toliko pozitivne energije u 06,00 sati ujutro da je i kava imala posebno dobar okus. Krećemo prema Vratniku uz jednu pauzu na putu.
Po izlasku iz autobusa na Vratniku nas dočekuje nekoliko šamara lagane bure za razbuđivanje ali nakon samo nekoliko koraka po stazi, ostavljamo ju iza sebe i prepuštamo se sunčevim zrakama koje nam daju do znanja da će dan ipak biti lijep.
Senjsko bilo je inače najsjeverniji dio sjevernog Velebita, iako ga mnogi smatraju tek predgorjem Velebita. Osobno mi se ovaj pojam “predgorja” ne sviđa, a nakon što smo prošli stazu u mojim očima je Senjsko bilo sada kao predgovor u knjigama, daje ti priliku da vidiš što te čeka ako zakoračiš još malo.
Naš prvi cilj je bila Krajačeva kuća. Laganom šetnjom bez puno napora prolazimo dva godišnja doba, sunčanu jesen i lagano proljeće koje daje do znanja da je tu negdje pokojim zelenim drvetom. Slijedi kraća pauza, dovoljna da se napunimo energijom i krećemo na osvajanje Jadićeva plana. Šumskom stazom i dalje bez puno napora, a negdje na pola puta ukazuje nam se i zima, kao da želi reći “još uvijek sam tu”. I zaista je bila tu jer na drugom dijelu staze do vrha dočekuje nas snijeg, na mjestima skoro do koljena i to na jedinom dijelu staze koji zahtjeva malo veći napor obzirom je lagani uspon. Ali uz naše vodiče i savjete kako prtiti put, kako stajati u snijeg, malim i laganim korakom sigurno stižemo na vrh. Vrh je inače kamenit i obrastao šumom, vidika nema iako se kroz krošnje drveća naziru more i otok Krk. Ali nije poanta svakog vrha lijep pogled, ponekad je vrh samo cilj koji predstavlja zadovoljstvo nakon savladanog puta. Tako smo mi nakon snježne avanture dobili za nagradu punjenje vitaminom D i nakon duže pauze krenuli u spuštanje prema planinarskoj kući Sijaset i selu sv. Križ.
Nakon spuštanja izbijamo na livadu koja nas je očito sve do jednog osvojila jer radimo još jednu pauzu uživajući u pogledu na vrh s kojeg smo se spustili dok hvatamo mjesta ispod sunca, a energija grupe je na vrhuncu. Nakon što su nas vodiči jedva nagovorili na pokret, informacija da će kuća Sijaset biti otvorena i da ćemo na kraju ovog puta dobiti toplu kavu (čitaj pivu), daje novu dozu goriva. Nakon nekog vremena izbijamo na dio staze koji nas mazi pogledom na more, otoke u daljini i okolni reljef. Ovaj dio staze je bio poprilično uzbudljiv obzirom su markacije bile dosta loše, a sama staza na nekim mjestima neodržavana. Ali naše stručno vodstvo bez prevelike muke je našlo načina da nas sigurno izvede na put. Spust do Sijaseta je djelomično šumska staza, presijecana cestom, također tehnički nezahtjevna.
Tempo je cijelim putem bio dovoljno lagan da sama kilometraža ne bude naporna i da maksimalno uživamo u svakom dijelu staze.
Dolaskom do Sijaseta, zasluženo se odmaramo i hranimo prije odlaska u autobus koji nas čeka u selu sv. Križ i povratka za Zagreb, ali mi se nekako čini da je najviše sita bila duša.
I na kraju, što je sve stalo u tu subotu 26. ožujka 2022.? Stalo je oko 40 divnih osoba svih generacija, tona pozitivne energije, puno smijeha, vreća iskustva koje se nesebično dijelilo, sva četiri godišnja doba, 20 kilometara staze koja nas je pošteno izmorila i jedno “predgorje” Velebita koje je pokazalo koliko je veličanstvena snaga prirode dajući nam da budemo svjedoci visibaba u snijegu dok se u kratkim majicama borimo s ostatkom snježnog pokrivača.
I nekoliko dana kasnije s još većim entuzijazmom čekamo iduću avanturu!
Tamara
