PD Zavižan

Osvrt na sedmi izlet Opš 10G.

Premužićeva staza od  PK Alan do PD Zavižan 15.5.2022.

OPŠ, izlet sedmi, epizoda zen …

Velebit.. 5:45 sjedam u auto i krećem prema Lisinskom. 5:50 misao, uskličnik. U 5:45 je bilo okupljanje! Pred očima mi se u hipu pojavi slika mene kako kod Lisinskog uplakana trčim i pogledom pratim odlazeći autobus. Istovremeno šaljem poruku na grupu da dolazim za 7 minuta i nagovaram vozača da prođe kroz crveno jer je nedjelja i nema prometa, nitko nas neće vidjeti i slične racionalne argumente. Iako su svi moji argumenti s osmjehom odbačeni, došla sam za 8 minuta i minutu prije 6:00 ubacila svoj ruksak u prtljažnik i s planinarskim štapovima u rukama sjela u autobus na čuvano mjesto, spremna za spavanje.

Kako je i planirano krećemo u 6:00, na vrijeme. Dijela puta do Brinja se ne sjećam jer sam spavala, baš kao ni svojih snova u tom periodu, tako da vam ovdje nemam puno za ispričati. Prvu pauzu su obilježili kava, kolač i obiteljske zgode Starijeg brata mlađeg brata i Mlađeg brata starijeg brata.

Polazimo na vrijeme. Na putu od Brinja prema Alanu volja gura kapke prema gore i premda su tri sata sna od sinoć neumoljivi, trenuci voljinog uspjeha nagrađeni su predivnim slikama u kojima se miješaju boje. Zelena kroz koju se krećemo, plava s mirisom mora, i nešto sive od otoka koje bi, da možemo otvoriti prozore u busu, rukom mogli pogladiti po kamenu. To je, pogađate, moja najdraža kombinacija boja.

Do Alana stižemo na vrijeme, a tamo nas čeka doručak od mušica i simpatična gospođa koja je karte za ulazak u NP pripremila kada smo mi stali na svoju prvu kava pauzu i jako dobro zna da za našu grupu imamo 2 (slovima: dva) vodiča previše. Volim kada ljudi predano rade svoj posao. Kaže nam gospođa na pozdravu da ove godine ima dosta poskoka i da su lijeni pa da pazimo u travi.

Naša je generacija regrutirala i vodiče novake, pa zasad našu 10. (slovima: desetu), jubilarnu generaciju ( u daljnjem tekstu: Lucky Laganini 10.g – družba krivih čvorova slash Bezimeni) predstavljaju Human dron (sad vam je već jasno da ćete teško pratiti priču ako niste pročitali prethodne osvrte), David (dalje u tekstu: Onaj koji nosi pepeljaru) i Filip (dalje u tekstu: Onaj koji šeće irskog terijera). Iako bi kronološki ovo trebalo ići na kraju, moram priznati da su nas učinili ponosnima: komunikacijski, tempom, predanošću. Da smo ih birali … 

Od Alana smo krenuli stazom prema Rosijevoj kolibi. (opa naravno da ne znam kuda smo se točno kretali, ali ako do sada niste znali, plan puta služi kao podloga za pisanje osvrta, hvala našem glavnom vodiču Goranu (dalje u tekstu: Goran). Moje umorne oči su neprestano tražile poskoke među izvijenim deblima škrtih velebitskih stabala sve do prve čistine koja nam je pružila pogled prema moru. Pala je prva pauza za slikanje, a Veliki vođa (dalje u tekstu: Šef) je naoko prekršio jedno od pravila planinarenja: „nikada ne krati stazu“. Naravno da je cilj bio pokazati nam da se staza nikad ne krati, da u travi nema poskoka, kako se kreće na strmim uzbrdicama i sl. Jasno, ova anegdota je ispričana samo zbog promjene imena Šefu.

I dok smo lagano, u narančastom nizu, klizili po velebitskim proplancima, neopisivo lijepo je bilo slušati pametne i duhovite glavice naše Lucky Laganini 10.g – družbe krivih čvorova slash Bezimeni. Svaki narančasti mrav na svoj način doprinosi jednoj simbiozi koja nas čini ne samo jubilarnom i najboljom, nego i elitnom generacijom. Meni najdraža ideja ovog izleta je ona o osnivanju vinske sekcije Runolista. Pozivam Šefa da ozbiljno razmisli o ovome, program ćemo lako raspisati, broj članova društva udvostručiti, a za voditeljicu sekcije nominiram Anitu (u daljnjem tekstu: Žena ipo).

Prvi dio staze su obilježile ledine, škrta šuma, snijeg i poskok iza okuke. Ovdje je važno napomenuti da unatoč snijegu, stazu nismo kratili, a da je poskok zbilja lijen i nije se želio maknuti sve do intervencije našeg Precjednika. Naravno, radi se o mirnoj intervenciji i poskok još uvijek spava iza okuke u velebitskoj šumi, tako da se pazite kada tamo budete prolazili, nemojte mu stati na žulj. Iako smo pogled na more ostavili iza sebe, mogli smo se diviti kamenim divovima koji su nas ponosno čekali u svom snježnom bjelilu. Zadnjih pola sata staze prije Rosijeve kolibe ponudili su prvi susret sa ozbiljnim kamenjarom. Tada moje srce zaigra. Netko razumije ono što priča more, netko razumije šta govori šuma, a ja razumijem kamen, za mene to je dio prirode koji me vraća sebi.

Rosijeva koliba, vrijeme je za metenje. To je naime drugi naziv za ručak. Nakon ugodnog tempa hoda, detoksikacije, izlaska iz sebe, metem sve šta se izvadi ispred mene: štrukle, čokolada, zdravi mufini, banana cake, sok, voda, mufini, čokolada, čokolada, sendvič… Ne smeta ni to šta je „stol“ netom do wc-a. Ovaj put je Nikola (dalje u tekstu: Onaj koji malo govori) sektario s 5.b (slovima: petim be). Ovim putem ga pozivam da drugi put nešto i pojede, tj. pomete. Pozvani su naravno i ostali. Precjednik se pokazao odličan s tijestima, a Maja (dalje u tekstu: Precjednica) sa zdravim desertima.

Za polazak spremni na vrijeme. Mimi ( dalje u tekstu: Ona koja hoda prva) i Franky ( dalje u tekstu: Onaj koji hoda pored prve), inače bračni par, s 10 minuta odmora manje jer su nažicali Šefa da za njih odradi privatni fotosešn na putu prema Rosiju, pa su zato i došli 10 minuta kasnije.

Ovo je uistinu najljepši dio staze svih staza koje sam do sada prošla u ovoj školici, a vjerojatno i šire. More kamenja, velikih, bijelih, prkosnih, a miroljubivih pričaju bezbroj priča, izazivaju divljenje i poštovanje, odvode u apsolutni zen. U jednom trenutku su Ivana (u daljnjem tekstu: Prija ) i Onaj koji nosi pepeljaru igrali neku neobičnu igru u kojoj se krećeš kamenjima po nekom, samo njima poznatom, obrascu. Ne znam je li bilo opasno stati negdje drugdje, ali sam nesvjesno počela pratiti njihov korak. Sljedeće čega se sjećam je glas Starijeg brata mlađeg brata: „Ivana, jesi ti upala u zen?“. Prošlo je sat i više vremena, a ja sam opijena ovim divnim kamenim sivilom odlutala u neke druge dimenzije. Ne znam vam ispričat šta je tamo bilo, ali poslije sam se osjećala super. Zadnje okupljanje 15 minuta od doma Zavižan, zajedničko slikanje, kratki odmor i hitri korak prema nagradi za vrijedni trud malih školaraca, orošena piva (jedna!).

Posljednji sprint. Kaže Mlađi brat starijeg brata da je pogled sa vrha točno nasuprot domu brutalan. More i otoci kao na dlanu. Prvo pitamo Gorana možemo li na brzinu bacit oko: „Ne!“, zatim Šefa: „Ne!“. Još jedan pokušaj uz pivu: „Mi bi…“, „Ne!“. Dobro, pravila se poštuju.

S obzirom da je pisanje osvrta čast i povlastica, a ne kazna, s obzirom da je ovo moj prvi Velebit u životu, a s obzirom i na stanje uma koje sam dosegnula na ovom izletu, nažicala sam Gorana da mi pruži čast. A onda Šef: „Sada možeš ići gore na vrh. Imate 14 minuta.“. Oči školaraca su se raširile, rukice zapljeskale, a nogice krenule u posljednji sprint prema pogledu koji oči hrani. Par fotki, selfie za Manjinu i hitri povratak natrag. Prolazno vrijeme 12 minuta, taman ostaju još dvije za završiti pivu. Naravno da nije sve bilo tako lako kako izgleda, trčanje nizbrdo ajde, ali prvi koraci uzbrdo, ispadanje očiju, pa uzmi oči jer ti trebaju zbog pogleda, pa diši, pa nemoj disati jer pluća jače gore, pa ipak diši… Budimo iskreni, do vrha me je odgurao jedino Dišpet i neizmjerno sam mu zahvalna na tome.

Za one kojima se ne da čitati cijeli osvrt:

Govor kamena, kapljice znoja, posljednji sprint, pogled je hrana. Proljetni zen.

Ivana S.

 

 

Odgovori

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Obavezna polja su označena sa * (obavezno)