“I na nebu Ti si s nama…svaki oblak tvoja je staza…svakim pogledom u visine tebi smo bliže…
… a ovu subotu penjući se na vrhove Samarskih stijena uz prisjećanje na Nikolu, svakim korakom odali smo mu počast povodom njegove 1. godišnjice smrti, na mjestu gdje je odvodio svoj prvi izlet.
Nikola, uvijek si u planinama sa svojim Runolistašima!”
Osvrt na izlet
Samarske stijene (Zapadna skupina)
S obzirom na to da su Samarske stijene strogi rezervat u kojem se priroda razigrala stvarajući fantastične forme od kamena kombinirane predivnim šumovitim stazama – od izleta nismo očekivali ništa manje od spektakla i uživancije. Pogotovo jer smo prije dvije i pol godine posjetili Južnu skupinu i taj se izlet i dan danas pamti i prepričava, što zbog ljepote prirode, što zbog pustih anegdota. Ipak, izlet na Zapadnu skupinu nadmašio je sva očekivanja i postao najbolji dan u 2020. godini. Da potkrijepim tvrdnju:
- Društvo se moderniziralo – snimanje dronom se pretvorilo u neiscrpan izvor zezancije.
- Društvo se internacionaliziralo – negdje na pola ture nam se priključila Talijanka izgubljena u prostranstvima Samarskih stijena.
- Najdinamičniji izlet na kojem se pak i najviše sjedilo (čudo neviđeno s obzirom na to da je glavni vodič Krešo).
- Veseli penjački poduhvati.
- Savršeni vremenski uvjeti (iako je meni osobno bilo prevruće i popila sam svu vodu ovog svijeta prije zadnje točke izleta – zahvaljujem ekipi na donacijama tekućine).
Idemo redom. Iz Zagreba smo krenuli put Mrkoplja nešto iza 6 sati ujutro, a cijela grupa se okupila u caffe baru Sušilo. Ispijanje kave u idiličnom okruženju zamijenila je buka bagera koji je doslovno ispred stolova na terasi raskapao cestu. Ali nema veze, ranije smo krenuli put 13. kilometra – početne točke kružne ture na Samarske stijene. Prije starta, minutom šutnje odali smo počast našem prerano preminulom kolegi Nikoli Kezeleu koji je s tog istog mjesta vodio izlet na Bijele stijene, nažalost prvi i zadnji njegov vodički izlet. Potom nam je glavni vodič Krešo na karti pokazao kako točno izgleda naša tura, koje ćemo sve vrhove posjetiti, gdje ćemo raditi pauze (jer nama je najbitnije znati kad možemo jesti :D).
Prva točka je vrh Samarskih stijena. Krećemo laganim tempom, ali uspon unatoč tome nije baš tako lagan, pogotovo jer zadnjih mjeseci većina nas nije previše penjala okolo. Nakon 40-ak minuta stižemo na vrh, uživamo u pogledu, neki već i marendaju, drugi odrađuju fotosešne. Ali šou kreće kad je naš Ivan podigao dron i krenuo snimati svu ljepotu koja nas okružuje iz jedne skroz nove perspektive. Koliko god je zujanje drona bilo malo naporno, na kraju dana smo zaključili da se isplatilo.
S vrha Samarskih stijena slijedi spust i pokret prema Stepenici. Dok smo hodali Draž, jedan od vodiča, nam govori da ćemo doći do kontrolne točke, da sami vrh Stepenica ima par zahtjevnijih elemenata i tko nije spreman da se ne mora penjati. Sat vremena kasnije, nakon probijanja kroz šikaru i pentranja na usputne vidikovce – cijela grupa je na vrhu. Umiremo od vrućine na golom bijelom kamenu, ali taj uspon i taj pogled vrijedili su svega ikad. Kako to obično biva, lakše se popeti nego spustiti. Ivan je morao parkirati dron dok se naš Vajzi spuštao sa Stepenice. Ali snimke su tu i dokumentiran je početak jedne velike penjačke karijere. 😊
Sa Stepenice krećemo prema Piramidi. Do Piramide vodi uski kameni kanal. Pojedinci se nisu mogli razdvojiti od ruksaka (odnosno pive) koje smo ostavljali niže pa je bilo i zapinjanja, ali nećemo ih imenovati, možda ih uočite na slikama u galeriji. Od Piramide krećemo prema Velikom Kanjonu, a usput smo se u grupama penjali na vidikovac. Tu smo negdje na pola puta sreli i Irenu, mladu Talijanku koja je sama pokušavala pronaći „House in the rock“, odnosno Ratkovo sklonište. S obzirom na to da je malo zalutala, do Ratkovog skloništa je išla s nama. Dio ekipe je išao preko Kanjona težom stazom, dio lakšom, ali brzo smo se okupili na istom mjestu. Sam Kanjon je predivan i vrlo fotogeničan. 😀 Nakon Kanjona krećemo do Ratkovog skloništa gdje smo napravili (valjda desetu) dužu pauzu, a najneumorniji članovi grupe predvođeni Dražom su se penjali i do Zuba. Ostatak ekipe je odmarao, uživao u pregledavanju snimki drona i kovao planove za nadolazeći izlet na Dinaru i Prominu. S obzirom na to da osvrt mora biti pristojan, neću raspisivati detalje dogovora, ali više su nas boljeli mišići od smijanja nego od cjelodnevnog penjanja po Samarskim stijenama. 😊
Od Ratkovog skloništa krećemo do 13. kilometra, odnosno početne/završne točke izleta. Opraštamo se od Irene, presvlačimo i vozimo do planinarskog doma Bijele stijene u Tuku na zasluženu pivu.
Jako je teško sročiti svu lipost i sve doživljaje u jedan tekst. Ali ovaj dan i izlet je bio kao inception u 2020. godini. Baš sve se savršeno poklopilo. Od vrha do vrha, koljena su klecala, pogledi pucali u nedogled, a atmosfera i zezancija su nas gurali naprijed. Umor i napor postali su nebitni. Maleni i prolazni penjali smo se predivne klisure i divili svemu oko sebe.
Možda na račun ovog osvrta steknete dojam da je izlet na Samarske stijene super vesel i jednostavan, ali nije. Staze su zahtjevne, stijene naporne za penjanje, spustovi strmi i skliski (čak i u idealnim vremenskim uvjetima). Zato veliko hvala Kreši, Mariu, Ljubi, Zokiju, Gabi i Dražu što su nas vodili, čuvali i uveseljavali i cijeloj ekipi na ogromnoj dozi pozitive kojom su cijeli dan zračili.
Jelena G.
