Samarske stijene – 17.-18.07.2021.

Osvrt na izlet.

Samarske stijene – južni i zapadni dio, 2. / 3. 10. 2021.

Ovaj izlet mi je zapeo za oko već kad je bio objavljen godišnji plan. No počelo je slabo. Prvo – popunio se u sat vremena. Upala na rezervnu listu. Drugo, zbog lošeg vremena izlet sa 17./ 18. 7. odgođen za 2./ 3.10. Pomislila sam: ma ništa od toga, nije mi suđeno, garant će u listopadu biti kiše. A onda je odustao i Zoran koji nas je trebao voditi.

No, ipak se nekako posložilo. Prognoza je bila dobra, a izlet je preuzeo Dražen Kovačević. U subotu, 2. listopada, oko 7 h ujutro autima smo krenuli za Mrkopalj. Oko 8h stigli smo u caffe bar Sušilo. Svi vedri i nasmijani pijuckali jutarnju kavu.

Dan se tek budio okupan suncem i maglom.

Tako nas je dočekala Matić poljana. Divnog li pogleda… Ovijena maglom, svjetlucava od sunca, urešena dugim redom monumentalnih kamenih stupova. Kao da iz sna budi svih 26 partizana. Nismo mogli odoljeti da ne izađemo iz auta i uslikamo ovaj veličanstveni prizor.

Nakon 10-tak minuta makadamskog puta stigli smo do početne točke kretanja. Planinarske staze u strogom rezervatu Bijelih i Samarskih stijena ubrajaju se među najljepše, ali i najizazovnije u Hrvatskoj. Spadaju u dio masiva Velike Kapele. Zbog svog jedinstvenog geomorfološkog fenomena ovo je područje 1985. uvršteno na popis strogih rezervata prirode. A uza sve to, u svom najvećem dijelu nije pokriveno signalom ni jednog operatera mobilne mreže što u slučaju nezgode može značiti gadne probleme.

Samarske stijene – južna skupina. Subota, 2. 10. 2021.

Napokon smo krenuli. Uz smijeh i priče kroz gustu bukovu šumu i Glavu šećera, nakon nekoliko minuta stigli smo do Braninog bezdana – velike, duboke jame. Tko je bila Brane? No, izgleda da je to ipak bio On. Branko Blažević Brana. Veliki zaljubljenik u planine, najstariji hrvatski planinar i skijaš iz Mrkoplja koji je 15. ožujka ove godine preminuo u 101. godini života (ne dočekavši slavlje zbog korone).  Stanislav Horaček (planinar i učitelj iz Mrkoplja koji je postavljao markacije staze i osobno poznavao g. Branka) objasnio mi je kako se jednom prigodom Branko vraćao iz „WC-a“ i rekao je kako je vidio veliki ponor pa predložio da ga nazovu bezdan umjesto WC jer tako ljepše zvuči. Tako je nastao Branin bezdan:)

A mi nastavili dalje. Prvi veći uspon – Dvorac sa šiljatim vrhovima koji strše kao kule. I prvi odmor s pogledom na Bjelolasicu i Bijele stijene. Nakon pol sata nastavljamo dalje: kroz Dolinu Mira i Amfiteatar do Južnog i Razbijenog vrha. Putem stalno akrobacije: provlačili smo se, pentrali, skakali, jer staza prolazi pored neobičnih i čudesnih kamenih oblika, litica i pukotina a nigdje klinova, ferata ni ičega što bi nam olakšalo penjanje. Uglavnom, više smo se kretali četveronoške nego uspravno uslijed provlačenja uz strme i šiljate vapnenačke stijene.

Svaki put kad smo savladali neki vrh, lijepo bismo sjeli, uživali u pogledu, pijuckali svašta. Neki su imali uza se poprilične zalihe 😊 A ja sam se čudila što li sve imaju u tim velikim ruksacima..?! 😊😊. 

Što je bilo najteže? I sve i ništa. Možda je najteže bilo popeti se na Razbijeni vrh (1299 m.)?  Možda psihološki zbog priče o onoj smrznutoj planinarki? Malo strahopoštovanja, malo pentranja i provlačenja, i već si gore. Uglavnom, svladali smo ga. Sretni smo stigli na cilj, i ostali malo duže oduševljeni pogledom na Velebit i more i – naravno – slikali. Da bi se ubrzo ispostavilo kako smo na krivom vrhu😊.  Nema veze. Slikali smo se ponovno i na onome pored 😊

Hodali smo uz pauze i penjanja ukupno 9 sati. U Skijaški dom u Mrkoplju stigli smo po mraku. Večer smo proveli uz odličan gulaš od divljači i piće u Pizzeriji Tilija. Nagrada za uspješno obavljen pohod. Tete kuharice, drage i ljubazne, pripremile su i kolač od dizana tijesta s rogačem. Mljac.. 

Samarske stijene – zapadna skupina. Nedjelja, 03. 10. 2021.

Od ranog jutra vrijeme se poigravalo s nama pa smo odlučili skratiti rutu i udarili ravno prema vrhu. Penjali smo se nekih 20 minuta do Vrha Samarskih stijena. Vjetar se uspuhao, oblaci se nadvili nad našim glavama i umalo je počelo kišiti. Stigli samo nešto kratko popiti, slikali se i bježali dalje, u Ratkovo sklonište.

A tamo… Čarobna li mjesta… Sagrađeno u polušpilji još davne 1952 godine, ime je dobilo po alpinistu Ratku Čapeku, obožavatelju Bijelih i Samarskih stijena koji je poginuo u Alpama. Ostali smo začarani divotom prizora. Kao kućica iz priče o Ivici i Marici. Uza sve to, pokazalo se i sunce. Radoznalo smo razgledavali, slikali se, odmorili pa uz malo okrepe, priču i šalu i krenuli natrag. U 16:00 već smo bili u Zagrebu.

Resume

Staza je predivna i uistinu posebna. Ovo je definitivno remekdjelo prirode raznoraznih kraških oblika. Netaknuta priroda svakome se ureže duboko u sjećanje. Kao da si se našao u bajci koja te okružuje i kojoj nema kraja. Pogotovo na povratku: jedno brdo, pa drugo, pa peto… i nikada stići… 😊

No osim toga, na Samarskim stijenama postoje oni dijelovi koji nižim ljudima  predstavljaju problem jer nešto kraće noge ne pronalaze oslonac za spuštanje. No, zato su se uvijek našle ruke, rame ili koljena kolega spremna da nam pomognu. Nakon spuštanja u donji dio Amfiteatra Nenadova su vjerojatno još uvijek u modricama…  Dečki, hvala vam na pomoći 🙂 Baš smo bili opasni planinari!

Samarske stijene pravi su izazov koji doista zahtijeva dobru kondiciju. I usiječe se toliko duboko da nakon povratka, kada promisliš gdje si bio i što si vidio, odmah ti se duša razvedri, a oči ti se smiju. Svi te čudno gledaju, a ti već kuješ plan – gdje i kada  ćeš opet…?

Sve u svemu: odlični vodiči, vrhunska ekipa – bez prigovaranja i gunđanja.

Draž – bio je ovo nezaboravan izlet! Hvala!

Izabela G

PDF s planom izleta

Odgovori

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Obavezna polja su označena sa *