Osvrt na izlet.

Rab 22/23.4.2023.

Subota 3.30 h ujutro, buđenje – teško? Nije kad znam da me netko pouzdan vodi na Rab s dobrom vremenskom prognozom.

Okupljanje kod KD Lisinski i krećemo na  vožnju te brzo stižemo na prvu postaju – Brinje. Preskačem kavu i štrudle, no upoznajem prvu od mnogih zanimljivih osoba na ovom izletu.

Ubrzo se pruža pogled na more, a nedugo nakon i na trajektnu luku Stinica. Trajekt „4 zvonika“ uključuje motore  i napokon osjećaj zaborava svih zagrebačkih briga i uživanje u trenutku.

Ubrzo poslije pristanka u luku Mišnjak dolazimo do mjesta Mundanije gdje kreću prvi prikazi „igara na malom prostoru“ našeg autobusnog vozača  „Miše“ i  gojzerice su na nogama, ruksak na ramenima – prvi cilj – vrh Kamenjak.

Prvi dio staze šumovit i u hladu, taman za zagrijavanje uz dobru kapljicu i namještanje zglobova (spoiler alert – namještanje će trebat ubrzo poslije). Ubrzo nakon prve pauze za slikanje i sendviče dolazimo do vrha Kamenjak koji je okružen morem s obje strane – jedna na more ispod Velebita, druga na more i otoke. Što bi rekao Jasmin (još jedna od zanimljivih osoba s izleta), ako ćeš gledati prema otocima je kvadrat hladovine skuplji, ali opet, stvar je osobnih preferencija koji ćeš pogled izabrati.

(inače, gore postoji i navodno odličan restoran Kamenjak koji ne radi izvan sezone)

Pogledi cijelim putem (kao i uvijek na otocima) izazivaju divljenje i zahvalnost majci prirodi (hrvatskoj) što nam je ovo priredila – doduše, samo u pauzama od hodanja jer kilometri kamenjara savijaju zglobove u manirima likova iz Cirque du Soleil (zbog toga kalibracija). Dobar trening ravnoteže i dobra lekcija da staza kondicijske zahtjevnosti K-1 nije baš kao šetnja po Bundeku.

Putem staze razni darovi – prvi su šparoge koje su od 42 planinara iz busa sposobni prepoznati samo dvoje (uživajte u kajganima cure), a drugi – „pokloni“ od ovaca koje su nas pratile cijelim putem (opet, hvala “cure”).

Nakon dolaska na Premužićevu stazu 1 put postaje znatno lakši i mozak se prebacuje na “automatiku” i ne zahtijeva više pažnju ni oprez. I dalje pokloni svuda, ali sad je zemljani teren okružen zelenilom sa strane sve do dolaska na finalnu točku puta – Rajsku plažu. Pogled s Premužićeve zbilja djeluje rajski, i bez obzira na temperaturu mora, zove na kupanje. Doduše, nismo se okupali – između dvije hladne tekućine – hladnog mora i hladne pive, odabrali smo ovo posljednje – pa ipak, planinari smo, nismo turisti.

Najbolja stvar ove staze – konfiguracija terena.  Krećeš sa zagrijavanjem, hodom kroz šumu i hlad, prelaziš na zahtjevan hod po kamenjaru i suncu, nakon toga lagana šetnja po zemljanom terenu Premužićeve staze koji je taman dovoljno dug da nagrada – pogled na Rajsku plažu i hladno pivo– ispuni sva očekivanja i dovede tijelo u zen mode.

Bus nas potom vozi u kamp “Zidine” – robinzonski kamp na sjeveru otoka koji nudi smještaj u bungalovima i šatorima. Zanimljiv vlasnik – i zanimljiva politika naplate – frižider s pićem i “teka” u koju – se upisuje svatko sam. Hvala na povjerenju gazda. Večer, tuš i druženje – nakon toga neki spavanje, a neki ne – neki se sjećaju kako su zaspali – neki ne. Opet, stvar osobnih preferencija.

DRUGI DAN

Nakon što su naši brižni vodiči večer prije osluhnuli bilo grupe i konzultirali se sa Velikim Vođom –Zaigranim Perom, shvatili su da je većina grupe umorna stoga je drugi dan malo olakšan – par sati šetnje uz more i ostalo – slobodno vrijeme za obilazak grada Raba, starog grada, plaža, restorana – kako je kome po volji. Mi smo odabrali plažu i kupanje – začuđujuće ugodno za kupanje nakon prvih 90 sekundi temperaturnog šoka (hvala Sanjinu na odavanju primorske tajne – uđi u vodu prije nego što ti stigne bit hladno). Tijekom kupanja, još jedan prizor za pamćenje – dva dupina na 100 m od nas izlaze iz zaljeva – pa ima li boljeg izleta ljudi moji.

Nakon kupanja – kratka šetnja starim gradom uz slatki suvenir – Rapska torta – i povratak autobusom u Zagreb tijekom kojeg je šofer “Mišo” imao još koju majstoriju za pokazati.

Hvala Rab, hvala gazda, hvala vodiči, hvala suputnici, hvala ovce i hvala “Mišo” – vidimo se na sljedećem izletu.

Dino P.