PP PAPUK OPŠ 7G – 26/27.09.2020.

Jankovac

Dva osvrta na izlet – Papuk

1. OPŠ 7G drugi izlet 

Kad sam nakon prvog izleta na Sljeme sama sebi rekla „što mi je ovo trebalo?“, nisam ni slutila da će to pitanje postati lajtmotiv i mog slijedećeg izleta. Plan puta za Papuk sam ovlaš pogledala, ali te brojčice mi nisu puno značile. Dužina staze 14,3 km, 700 m visinske razlike, plan za drugi dan malo manje; ignorirala sam to misleći da će Papuk biti lakši od Medvednice i pripremu svela na pribavljanje stvarčica s liste za dvodnevni izlet. Popis je bio podugačak, ali uskličnici su bili uz imenice: hrana! (ne daj Bože ostati gladan), vodonepropusna odjeća! (jer se najavljuje kišni vikend) i flasteri! (za nove gojzerice).

Noć prije puta bila je prekratka, uzbuđenje preveliko, a san isprekidan tako da ni alarm na mobitelu nije bio potreban. Precizno kao švicarski satovi (kakva arhaična usporedba J) ukrcali smo se i pod maskama krenuli u novu avanturu. U autobusu je većina nadoknađivala san i lovila još malo odmora prije uspona. Nakon par sati signal na mobitelu je nestao, stigli smo na odredište u šumi, navukli gojzerice, odradili zagrijavanje, svrstali se u kolonu i napokon krenuli.

Poučeni iskustvom s Medvednice, poslali su me u prednji dio kolone, odmah iza vodiča Zorana Š. i kolegice Mare. Iako je Mara sama sebe prozvala najslabijom karikom, mislim da joj mogu uzeti tu titulu. Bila sam joj zahvalna na svakoj sekundi u kojoj je zastala, a na trenutke sam joj se divila kad bi ona ulovila Zoranov tempo i odjurila naprijed, dok bih ja u sebi nemoćno vapila „Mare, uspori!“

Tu i tamo sam se pitala čemu takav brzi ritam, ali lako dođeš do zaključka: planinarenje nije samo šetnja, u planini imaš cilj i treba ga odraditi dok ti vrijeme dopušta. A na izletu prvog dana bila su dva cilja. Prvo smo krenuli prema vrhu Lapjak, u početku nezahtjevnom stazom koja nas je vodila uz ruševine starog Veličkog grada.

Nakon kratkog fotografiranja nastavili smo put kroz rijetku šumu, po stazi koja je postajala sve više kamenita, a zatim se pretvorila u kratak, ali zahtjevni uspon po Tauberovim stijenama. Kako nam je rekao Zoran Š. to su magmatske i metamorfne stijene, jedne od najstarijih u Hrvatskoj. S njih nadaleko puca prekrasan pogled, dok je sam vrh Lapjak nešto dalje, obrastao malim šumarkom i tu su mnogi od nas s ponosom pokupili svoj prvi pečat.

Taj prvi dio puta pratilo nas je sunce, međutim nastavak je obilježilo zahlađenje i magla pa su se iz ruksaka izvlačile deblje jakne. Kiša je prijetila, ali ipak je nebo bilo na našoj strani. Putem smo u praksi naučili važnu lekciju: na planinarenje se ne ide sam! Gospodin kojemu je naš početnički ritam bio prespor, odlučio se odvojiti i krenuti ispred grupe. Ubrzo je došao u situaciju da ne zna gdje je i kojim putem krenuti dalje pa je morao tražiti pomoć. Imao je sreću što su naši iskusni vodiči lako shvatili gdje se nalazi i uputili ga da nas čeka te smo svi zajedno nastavili prema drugom cilju – vrhu Ivačka glava. Na vrhu nas je dočekala magla, prekrasan pogled se nije vidio, a skupljanje pečata je omela kratkotrajna kiša, tako da su mnogi ostali bez njega. Ubrzano smo započeli spuštanje s vrha, strmina bi bila podnošljiva da nije bilo mokrog tla koje je otežavalo hod pa smo se spuštali vrlo polako i oprezno.  

U jednom trenutku kod mene je nastupila kriza, bilo mi je teško zadržati vedar duh, nakon jedne kraće pauze ostala sam na kraju kolone, i u sebi poželjela sjesti nasred šume i tamo ostati. Na sreću vodiči Goran i Ferdo, uz pomoć Hrvoslave uspješno su pomeli svu moju nervozu i vratili me u mentalnu ravnotežu, dok sam tjelesnu i dalje jedva održavala. Nagnula smo se naprijed nad štapove i fokusirala na klizavi kvadratić tla ispred svojih nogu tako da sam jedva primjećivala ljepotu šume oko nas. Ipak nastojala sam povremeno podignuti glavu, oduševljena sada gustom vegetacijom, intenzivnim zelenilom i divljinom tog krajolika. Srušena stabla otežavala su kretanje, ali doprinosila tom savršenom ugođaju netaknute prirode u kojoj je samo uska staza odavala prisutnost čovjeka.

U planinarski dom Jankovac došli smo iscrpljeni, umorni, blatnjavi, ali zadovoljni uspješnim izletom. Nakon smještaja u dom i pauze za druženje večerali smo, odupirući se snu odslušali predavanja, a zatim krenuli u sobe i ubrzo zaspali; ipak nas je ujutro čekalo rano buđenje i novi izazov.

Rano buđenje ni drugi dan nije bilo problem, sa zadovoljstvom sam shvatili da jučerašnji dan nije ostavio tragove, bolova nije bilo, koljena su bila spremna za daljnji put. Nakon doručka smo još  malo stjecali teorijska znanja, a zatim krenuli u akciju. Rutina koja se brzo usvaja: oblačenje gojzerica, pripremanje štapova, zagrijavanje i pokret!

Staza je drugi dan bila puno lakša, teren blaži, pitomiji, s manje korijenja i kamenja. U kratkim trenucima kad je bilo teže pokušavala sam primijeniti svaki koristan savjet koji su nam vodiči uputili, najvažnije disanje: tri koraka-udah, četiri-izdah, tri-udah, četiri-izdah. Ali povremeno je ipak teško održati taj ritam, pa hajmo dva koraka-udah, tri-izdah, i tako korak po korak, udah po udah, napredovali smo prema novom odredištu.

U šumarku još jednog vrha, Češljakovačkog visa, dobili smo zasluženi odmor popraćen ponavljanjem gradiva pa su se zamke opet petljale u vodičku osmicu. Ruksaci su namješteni po planinarskim zakonima fizike, teret je spušten na kukove, a ramena rasterećena za slobodno disanje. Nastavak je bio u istom ritmu, ugodnom za kretanje, pružajući nam priliku da u potpunosti uživamo u šumi.

Iako se hodalo satima, po povratku u dom kod većine je ostalo još snage za obilazak park šume Jankovac. Krenuli smo uz jezero obasjano suncem koje je i dalje prkosilo onoj prvotnoj kišnoj prognozi, a ljepota prirode tjerala nas je da učestalije fotografiramo. Grofova poučna staza, kojom smo se kretali, bila je strma, ali uređena. Prilagođena je većem broju posjetitelja željnih obilaska ovog krajolika u kojem su se smjestili grob grofa Josipa Jankovića, Maksova špilja, Staklarsko groblje i slap Skakavac koji nije bio raskošan koliko bi mogao, ali ipak nas nije razočarao. Šum slapa, prekrasna vegetacija, stijene i mostići, miris šume; ispunjenih osjetila vratili smo se u dom.

Čekao nas je još ručak, malo odmora uz druženje i povratak u Zagreb. A umjesto tišine i spavanja, u autobusu nas je dočekao… tulum! Predsjednik je započeo, ekipa prihvatila, i uz pjesmu i smijeh i primijenjenu čvorologiju, vratili smo se u Zagreb.

Putem smo naučili još dvije važnu lekcije:

  1. Poučak 7G: važne stvari ne ostavljaj u bunkeru autobusa, manje ćeš pišat!
  2. Poučak ZF: dobro promisli prije nego se odlučiš bit nadobudan kad predsjednik Zoran nešto pita, ne ginu ti posljedice – ili ćeš platiti pivu ili ćeš pisati osvrt!

Došla sam doma potpuno iscrpljena, ali s iskristaliziranim odgovorom na pitanje „što mi je ovo trebalo?“. O da, trebalo je; trebao mi je svaki trenutak tok bijega od svakodnevnice, svaki korak i udah svježeg zraka, svaki pogled na zelenilo, ma trebao mi je  čak i onaj jedan trenutak frustracije, nakon kojeg je uslijedio neopisiv osjećaj ponosa zbog uspjeha, trebalo mi je sve to da se osjetim sretno, zadovoljno i ispunjeno.

I da poželim još!

Dantea

 

Drugi osvrt – društveni izlet –  Papuk

Parking Paromlinska, rutina, vađenje stvari iz auta, čežnutljiv pogled prema klubu Paromlin iz kojeg se unatoč koroni čuju basovi, a onda šok, dva identična autobusa! Vidim duplo! Erna može potvrditi da nisam došao direktno sa šanka na bus, a bilo je i toga.

Enigma je brzo riješena, jedan je bus za polaznike OPŠ-a (u daljnem tekstu čitaj „školarci“), a drugi za nas, redovne članove društva (u daljnem tekstu čitaj „društvenjake“)

Brzi ukrcaj i polazak, obzirom da je još mrak, već na prvoj ravnoj cesti, vjerojatno Slavonskoj, većina nas je ponovo utonula u san.

A onda šok broj dva, vozač je, ili namjeravao pokazati svu raskoš razglasa svog autobusa, ili je našu Alex procijenio kao krhku i nježnu osobu plahog glasa, svejedno, onaj gumbić „vol.“ okrenuo je do kraja. Alex je najavila kratku stanku za kavu, a ja sam prenut iz sna, pomislio da sam na željezničkom kolodvoru i slušam kako „brzi“ iz pravca Ljubljana-Zidani most-Zagreb kasni pedeset minuta.

Još malo više od sat vremena i stižemo na parking s kojeg se kreće prema usponu. Tu srećemo i veselo društvo koje nisu članovi Runolista, ali su na zamolbu rado prihvaćeni. 

Krećemo u dvije grupe, pravila su stroga, školarci naprijed, društvenjaci iza, nema miješanja.

Vrijeme lijepo, uspon prema Veličkom starom gradu prihvatljiv, ne previše strm, dodatno nas doskočicama zabavlja muški član društva koje smo prihvatili na zajedničko planinarenje. Nazvat ćemo ga Darko K. Osim što mu se učinilo da je tempo malo prespor, vadeći iz ruksaka pravu pravcatu domaću kobasicu, uvodi i novi način prehrane u hodu.

Na ostacima Veličkog starog grada imamo kratak odmor, fotkanje, lijep pogled, ženski dio uglavnom uživa u pogledu na požešku kotlinu, a muški komentiraju obližnji kamenolom i pitaju se jel to onaj od onog što je onako završio. Je, provjerio sam naknadno.

Najavljuje se pokret i onda Zoki Š. (glavni vodič) izdaje naređenje da svi koji se nalaze u krugu zidina starog grada, moraju izaći u kružnoj koloni, čak i oni koji su stajali na ulazu. Vjerujem da je to prastari običaj stanovnika starog grada, ako nije, Zoki ga je uveo.

Penjemo se dalje po hrptu Tauberovih stijena prema Lapjaku. Iz oznaka uz stazu, učimo da su to najstarije magmatske stijene u Hrvatskoj. Jasno se vidi da su nastale od magme koja se razlila po hrptu i stvorila okamenjenu stazu.

Na Lapjaku prvi zahtjevniji dio za školarce, uzak prolaz preko i između stijena, malo usporavamo ali i zastajemo na vrhu Lapjak i nezaobilazno fotkanje.

Krećemo prema vidikovcu Nevoljaš, vrijeme nam nije više tako naklonjeno, djelomično hodamo kroz šumu, pogled se gubi. Kao što je i red, Zoran (the boss) nudi me rakijom, uz nezaobilaznu pošalicu „ne boj se, veganska je“, to se ne odbija, a onda šalje pljosku na kraj kolone uz poruku „vrati kad prvi put stanemo“!! Kakva hrabrost!!! Ali zato valjda i je predsjednik.

U međuvremenu naš Darko K. s početka priče, pretpostavljam osokoljen i okrijepljen kobasicom, kreće sam u veliki finish prešavši i društvenjake i školarce. Bijeg nije dugo trajao, a Zoranu je trebalo neko vrijeme da shvati gdje je i kako se može vratiti do nas. I vratio se.

Dolazimo na vidikovac Nevoljaš, kišica, magla, vidikovac je metalna konstrukcija s koje se grupno fotkamo, ali nije bilo potrebe penjati se na njega jer je pogled bio takav da bi se eventualno moglo vidjeti moga prijatelja Marka iz grupe školaraca u njegovoj anti-mimikrijskom odjeći koja je toliko šarena, da bi u slučaju da se izgubi u šumi, bio izbačen iz nje od samih životinja u strahu da ne oslijepe.

Prolazimo dalje uz laganu kišicu, malo šume, malo proplanaka, malo makije i zobanja kupina i jagoda.

Prolazimo i kraj bivšeg skijališta od kojeg je ostala samo čelična konstrukcija, dovoljno visoko da se managerima sekundarnih sirovina, nakon dugih kalkulacija nije isplatilo penjati.

Nakon par minuta dolazimo do PK Jezerce, solidno građen objekt u šumi koji već dugo nitko ne održava tako da koristimo pauzu i ručamo ali ne u domu nego na terasi i klupicama ispred.

Pokret prema Ivačkoj glavi, prolazimo kraj spomenika poginulim braniteljima iz 91′, kratko zadržavanje i fotkanje. Na Ivačkoj glavi opet kiša, nema pogleda ali ima fotkanja u kabanicama.

Oblačnom vremenu prkosi vedri duh Zorana F. koji nas nasmijava vicevima. Ako ne znate kako se zove najzločestija krušna mrvica, pitajte Zorana ili pročitajte odgovor na kraju ovog osvrta.

Zoki Š. daje dozvolu društvenjacima da u povratku prema spomeniku i dalje prema domu Jankovac, mogu proći školarce jer nas čeka još jedan obilazak koji školarci nemaju taj dan.

U povratku se ponovno zaustavljamo kod spomenika na kratku pauzu za okrijepu, a sada već svima poznati Darko K. komentira da on uopće nije ponio vodu na planinarenje i spremno iz ruksaka vadi litru čokoladnog mlijeka u tetrapaku?? Darko K. je svakako udario temelje u novi oblik planinarske prehrane.

Krećemo prema domu Jankovac i nekolicina nas, poput pasa puštenih s lanca, krećemo u lov na rekord silaska. Jedan dio puta hodamo po makadamu i onda opet šok! Iz daljine se čuje buka, Erna komentira, radni stroj? Ne, možda je ipak traktor! Da traktor je, a mislim da je „Zetor“! Gledam je u čudu, a onda se pojavljuje traktor i to koji traktor? Zetor, naravno! Nastavio sam zamišljeno hodati dalje…

Drugi dio spuštanja prema Jankovcu je strm i blatan, Kristina, Jelena, Erna i ja…to je konačan poredak, moram li reći da me je pomalo sram, četvrto mjesto, drvena medalja… J

Dolazimo u prekrasam park Jankovac, naše odredište. Dom, par turističkih objekata, zelena trava, potok, mostići i što je najvažnije terasa doma i šank koji radi. Osječko ne preporučam.

Okrepa i čekanje ostatka društvenjaka i školaraca. Zoki Š. koji je imao pune ruke posla oko hodnje, smještaja školaraca u dom, uzimanja podataka, dogovora s vozačima, organizatorima u domu…ipak je našao vremena, iako je bilo dosta kasno, da nas povede u obilazak parka Jankovac. Hvala Zoki!

Manja grupica nas, odluičila je obići park, počeli smo s prekrasnim jezerom, krasnim puteljkom uz rub šume, toliko sam bio oduševljen da sam imao potrebu svom svojom dužinom, širinom i visinom, zagrliti taj raj na zemlji. I jesam. Začudio sam se kada sam čuo glasove, Jel ti dobro? Boli li? Možeš sam? Pa nisu valjda pomislili da sam ja pao!! J

Obilazimo spilju, naglavne lampe, na tabli ispred piše da je to obitavalište šišmiša? Spilja je, mada prekrasna, duga petnaestak metara, a šišmiši? Bojime da je taj koji je pisao tablu, šišmiše zamjenio s komarcima jer su otprilike podjednake veličine bili.

Posjećujemo i grob, sarkofag od crvenog mramora u spilji, grofa Jankovića, povijest kaže da on ustvari i nije bio grof, već pripadnik nižeg plemskog staleža ali je svkako bio osobenjak, ljubitelj prirode i tog kraja, pa ga zovimo Grof.

Poučna staza nas dalje vodi na staklarsko groblje. S kraja 18. i početka 19. st. zbog kvarca u metamorfnim stijenama, par obitelji iz Austirje, doselilo je tu i započelo proizvodnju stakla. Tu su i sahranjeni.

Zadnji i najljepši dio poučne staze je slap Skakavac, teško ga je opisati, guglajte!

Napuštamo naše školarce i busom krećemo na off road vožnju makadamon po papuku. Srećemo lane koje se ne može načuditi što bus radi na makadamu u šumi, i mi isto! J

Međutim, moram pohvaliti vozača, cijeli put je vozio fantastično, molio bih organizatora da ga ponovno angažira ali neka bira neki dan kad nije utakmica HNL-a. I žene i muški znaju da je 26.9.2020. Osijek pobijedio Veliku goricu 3:2 J.

Hvala svima, super društvo i super provod!!    

 P.S. izlet nas se toliko dojmio, da smo na Whatsapp grupi, pod radnim nazivom „Što je rekao Papa…“ još dugo u Nedjelju navečer razmjenjivali dojmove!

P.S. 2  odgovor je, PreZla!

Nenad

Plan izleta

Odgovori

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Obavezna polja su označena sa *