Osvrt na prvi izlet 6 generacije  OPŠ  6G  Medvednica

Budilica izdajnički zvoni u šest sati. U nedjelju. Nema šale, više puta nam je rečeno da budemo točni, pa sam se pojavio nešto prije zakazanog vremena na dogovorenom mjestu na Mihaljevcu. Pozdravio sam ekipu, snimio tko ima kakvu opremu, frizuru, kondiciju (koliko se to može naravno, dok čekamo polazak) i eto nas uskoro ispred tunela podno Medvednice. Slika budi sjećanja na djetinjstvo kad sam kao klinac s mamom i bratom hodao kroz potpuno mračan tunel, pazeći da hodam točno po sredini staze, jer tko zna kakve strahote se skrivaju na rubu..tok..tok..kapi su tada padale na pod tunela proizvodeći u onom mrklom mraku pomalo jezivu jeku..danas je tunel osvijetljen i nema te „romantike.“

Iz sanjarenja me prenuo poziv na zagrijavanje. Podsjetilo me to na prvi sat joge kad je cura rekla „ne smije vas boliti dok radite vježbe“ , što je značilo da ne bih napravio niti jednu vježbu, ali sada je bilo dobro. Čak sam uspio (ne znam koliko uspješno) da se ne vidi koliko me bole ruke dok sam raširenih ruku vrtio zrakom praveći male, pa sve veće kružnice.

Pitali su nas i ima li netko za spomenuti kakvu bolest ili lijekove, da im se ne desi nezgodna situacija da ne znaju što bi s čovjekom, a ne izgleda lijepo ostavit takvu neodgovornu osobu usred šume pa nek’ pjeva borbene, kad je već prešutio nešto tako važno.
 Prešutio sam da sam operirao meniskus i da mi je doktorica rekla da hodam samo po ravnom i to po betonu. Nisam je poslušao pred dvadesetak godina, i sasvim mi dobro ide. „Ne, nema ništa za prijavit.“
Da je bilo što ozbiljnije u pitanju svakako bih rekao, makar u četiri oka. Jednoj od one dvije zgodne cure koje su naši vodiči.

Krenuli smo. Hodamo posve laganim tempom po stazi kojoj ne znam broj, ekipa raspravlja ima li zmija; zaključujemo da nema, jer im je ipak malo prehladno i premokro, pa su se vratile u ZOO.
Mi smo se zato dobro opremili – osim obavezne opreme koju je većina imala  (gojze, ruksak, štapovi), ponijeli smo i dodatnu opremu poput posve nepotrebno kupljene nove kišne kabanice i to u specijaliziranom dućanu – ne za kišne kabanice, nego za planinarsku opremu – jer što ako nas usred daleke Medvednice pola sata od kuće ulovi lagana kišica? Treba biti spreman i na najgore nedaće.

Uz dvije kraće pauze put je protekao ugodno, malo smo se vukli kako i dolikuje školarcima, jer ipak nismo svi iste fizičke kondicije. Naši vodiči imaju razumijevanja i strpljenja i brinu se da tempo bude prilagođen i onima koji nisu u top formi (fini izraz za najsporije). Iako smo dobili precizne upute kako koristiti štapove, primijetio sam da jedna mladolika planinorka koristi štapove na čudan način. Umjesto savjeta i kritike, što se trudim posve izbaciti iz svoje komunikacije, primijenio sam meni posve nov pristup.

„Ovo je neka nova tehnika korištenja štapova?“ upitao sam s dozom znatiželje.
„Ma, malo mi je dosadno“, odgovorila je. Eto, što je energija kad si mlad. Vidjet ćemo na nešto zahtjevnijim izletima kako se nosimo s dosadom, he, he.

Uskoro se pred nama malo pomalo ukazala prava šuma. Napokon. Prednost šume poslije kiše lijepi su prizori sumaglice koja se polako diže pred nama, stvarajući gotovo nestvarnu atmosferu. Tome pomažu i autentični mirisi šume, kojima doduše dominira nekoliko prilično ugodnih mirisa parfema djevojaka ispred mene. Ne žalim se nego stoički trpim i hodam dalje.

Razmišljam kako sam do nedavno bio pomalo tužan gledajući objave fotki s prekrasnih izleta na koje drugi odlaze, a ja ne mogu skupit društvo za najobičniji izlet. A sad iskreno. Poželio sam upoznati i novu ekipu s kojom bih dijelio sličan nteres za bijegom od gradske gužve, stresa i problema u zelenilo koje me oduvijek opuštalo i privlačilo.

I tako je pala odluka pridružiti se nekom planinarskom društvu. Nema više odgađanja i odustajanja. Posebno mi je  u oči upao HPD Runolist jer su mi njihove stranice djelovale nekako svježe, pune energije. I nisam se prevario.

U jednu srijedu predvečer navratio sam u prostorije HPD-a Runolist iz puke znatiželje i ostao pomalo zatečen pozitivnom energijom i opuštenim, prijateljskim dočekom čovjeka koji me vedro pozdravio. Ispalo je da predamnom stoji glavom i bradom predsjednik društva. Eto da i ja upoznam jednog predsjednika.

Pridružio sam se društvu na jednom izletu i to je bilo to – kad jednom budete uvučeni u taj miks različitosti ljudi u dobi od dvadeset i nešto godina naviše, nema natrag. I evo me na jesenskoj planinarskoj školi.

U tim mislima, malo pomalo stigli smo do mjesta gdje treba odlučiti idemo li kraćim ili duljim putem. Naravno, kraći je i naporniji. Naš vodič odluku je lukavo prepustio najmlađoj polaznici koja je nasjela na njegovo sugeriranje „znaš, ovo je kraći put“, te smo krenuli strminom put našeg odredišta, planinarskog doma Runolist. Nije bilo tako teško, svi smo uz pomoć i bodrenje naših vodiča stigli živi i zdravi. A sad konačno zabava.

Odmah sam krenuo put sanitarnog čvora (čvorovi su bili tema dana), a na povratku sam izašao baš kad se grupa pripremala za fotkanje, tako da nisam stigao staviti moju školsku uniformu, lijepu Dry-fit majicu s amblemom društva,  koju smo svi dobili. Nakon naslikavanja, pauze za klopu i raznih društvenih i individualnih aktivnosti, treba malo i raditi.

Čvorologija, drugi put. Svladali smo osmicu, onda onaj drugi, ne mogu se sjetiti naziva, koji služi za povezivanje dva konopa različitog promjera, i pletenje zamke (zamka je konop koji smo također dobili kao polaznici škole HPD-a Runolist i da, narančaste je boje, kao i majica). Tu je bilo malo natezanja s konopom, no moja bakica je bila majstorica u heklanju pa sam brzo svladao i tu tehniku.

Povratak je najavljen je za dva i petnaeast. Upitao je li to vrijeme polaska autobusa, na što se ekipa nasmijala. Valjda su pomislili da sam se šalio..

Natrag smo krenuli po Bikčevićevoj stazi što me nije veselilo, jer znam koliko je ta staza zahtjevna. Bojao sam se za moja draga koljena (imam samo dva na raspolaganju), no iznenadilo me da je staza kojom smo hodali bila sasvim okej – respect vodiču. Još jednom se potvrdilo da je svaki strah neutemeljen, ako izuzmem onaj kad me ugrizao pas.

Ipak, pred kraj noge su mi počele javljati da bi se rado malo odmorile, ali ajd ti pored toliko žena reci da bi stao i odmorio se. Ne hvala. Na jednom dijelu vodič je krenuo lijevim dijelom staze, pa iako naginjem lijevo, odlučio sam se za desnu stranu puta, kao, lakše mi je za koljena. Rezultat: veliki hematom na lijevom butu (pokazivanje na zahtjev, 5 kuna) od pada.

Pouka: treba slušati vodiča, a ne praviti se pametan.

Eto nas ponovo u podnožju ispred tunela, blatnih gojzi, ali crvenih i zadovoljnih lica. Raširili smo se na livadi i odradili još jedno pošteno istezanje.

Osmijesi sve govore. Na ovom izletu nije stradala niti jedna životinja, nije odbačen niti jedan opušak niti bačen otpad u prirodu, a mi smo se vrlo lijepo proveli i još ponešto i naučili.

Vozimo se u starom češkom tramvaju i zadovoljno čavrljamo. Čim smo izašli iz tramvaja počela je lagana kišica, koja se u pola minute pretvorila u lijepu kišurinu, gotovo pljusak. OK, sad je pravi pljusak.
Gle čuda, nije mi smetala.

Vedran