Osvrt na izlet

OŠTRC  07.01.2023. Samoborsko gorje HPO 5.3.

Konačno, osvanuo je i taj dan, dan prvog izleta u novoj 2023. godini.

Kako je ujedno i prvi vikend u mjesecu, u kalendaru društvenih izleta taj termin je rezerviran za dječje izlete.

Pitam Žaca mogu li na izlet i odrasli koji se osjećaju kao djeca? Naravno dobivam potvrdan odgovor, jer u planinarenju je svatko tko voli prirodu i planinarenje, te poštuje pravila ponašanja u planini, dobro došao.

Odlično, jer treba krenuti, dovoljno smo ljenčarili pred televizorima i gozbili se oko blagdanskih trpeza. Osim toga, pale su i novogodišnje odluke, a jedna od mojih uključuje i neke planinarske ciljeve za koje mi i te kako treba dobra kondicija.

Tako da je izlet na Oštrc prava uvertira u planinarsku godinu. Vremenska prognoza obećava, biti će to jedna sunčana subota.

Okupljamo se ispred Dechatlona. Mala grupica nasmijanih Runolistića i Runolistaša je spremna te krećemo u smjeru Samobora i naše početne točke kod Šoičeve kuće. Prisutne su sve generacije, od onih u prvom desetljeću života pa do onih u sedmom.

Nakon početnih 100-tinjak metara po asfaltu, skrećemo na stazu 25 prema Oštrcu. Ubrzo napuštamo markiranu stazu i nastavljamo dalje šumskim putem prema prvoj točki – staroj utvrdi Lipovec. Na početku je staza malo blatnjava, ali nam ne smeta, bitno da se kreće. Grupa je kompaktna, životna dob ništa ne znači, idemo polako prema gore. U susret nam počinju stizati trkači (jedna od trail utrka se održavala toga dana), a  pošto je s nama u grupi jedna maratonka (a ona zna koliko bodrenje znači) slijedimo njen primjer i svakoga trkača ispraćamo glasnim bodrenjem.

Samoborsko gorje je lijepo, uz Medvednicu i Žumberačko gorje, destinacija nadomak Zagreba i između ostalog idealna za ove zimske mjesece kada je dan kraći.

Korak po korak i stižemo do naše prve točke, ruševina drevne utvrde Lipovec koja se smjestila na 582 metara nadmorske visine čunastog brijega. Izgradio ju je 1251. godine knez Ivan Okićki, uz dozvolu kralja Bele IV, koji se na taj način želio odužiti stanovnicima Samobora koji su mu pomogli u bijegu pred Mongolima. Osim zahvale to je bila i strateška odluka jer su zaslužni plemići izgradnjom utvrda na taj način jačali i obrambene sposobnosti kraljevstva. I tako je Ivan Okićki, po uzoru na utvrdu nazvanu po njemu, ili je on nazvan po njoj (o.a. utvrda Okić), dao izgraditi njenu manju kopiju. Nama ova utvrda nije služila za obrambene svrhe, ali je zato bila izvrsna kulisa za prvo u nizu fotkanja i okrjepu.

Krećemo dalje, stazom 31 prema sljedećoj točki, planinarskom domu Željezničar. Putem uživamo u mirnoći prirode. Drveće je ogoljelo, bez lišća koje je već davno otpalo i poprimilo smeđu boju (posljednju u nizu na paleti boja u svome životnom ciklusu). Zima umjetnica kao da se još nije probudila i nedostaju njene bijele kreacije u vidu inja ili čarobnih struktura kristalnih pahuljica i čiste bjeline. Sve više primjećujem u prirodi ono čime se bavim i poslovno, a to je činjenica da su klimatske promjene tu i na našem brdu i u našim životima. Ali jedan ljepotan prkosi svemu i zimi i klimatskim promjenama i toplom vremenu – kukurijek, jer dok sve još drijema kukurijek otvara svoje velike cvjetove i uveseljava svojom ljepotom nas planinare i sve koji se tu zateknu.

Oko podneva stižemo do planinarskog doma Željezničar. Naš Žac nam je osigurao zasebnu prostoriju tako da smo spremni za hedonistički dio svakog planinarenja, a to ovaj dom i te kako nudi. Na meniju nema čega nema, od sarme, pečenica, gulaša od divljači do bućnice i slatke delicije prave bombe za okusne pupoljke i nepce – pita s makom, orahom i rogačima.

I tu padaju u vodu sve novogodišnje odluke koje se odnose na promjene prehrambenih navika i vraćanje u stare konfekcijske brojeve…ali šta se može, budemo od ponedjeljka…

Nakon prave okrjepe i druženja za stolom, red je otići i do vrha Oštrc put kojeg smo se i uputili. Ostavljamo ruksake i krećemo na vrh. Uspon je teži nakon obilnog ručka, ali šta je tu je. Na putu prema vrhu dolazimo do mjesta gdje je novo postavljena tzv, ruža pogleda, okrugla metalna ploča na kameno-betonskom stupu na kojoj su ucrtani smjerovi prema određenim mjestima s napisanim udaljenostima i azimutima.

Još malo hodanju po hrptu i dolazimo do ploče s oznakom Oštrc 752 m dok se  malo dalje nalazi i kameni vrh s metalnim križem. Oštrc je najviši vrh srednjeg grebena Samoborskog gorja i nije prekriven šumom, tako da se pružaju vidici u svim smjerovima. Mislim da nije potrebno naglasiti da su ove dvije točke neizostavne za fotkanje s omiljenom narančastom zastavom, ali i ono pozersko za dijeljenje statusa i događaja u opće prisutnom životu na društvenim mrežama.

Slijedi povratak do doma i dalje stazom 25 do mjesta gdje smo ostavili naše automobile. Silazak je ugodan, staza je blagog nagiba te koristimo priliku i razgovaramo više jedni s drugima nego kada je staza strma i traži veću koncentraciju i oprez. Uvijek su mi dragi ovakvi trenutci, jer otkrivam nešto novo o mojoj „braći i sestrama“ po planini.

Ovaj izlet je imao tu specifičnost, jer osim nas seniora tu su bili i naši juniori, naši Runolistići. Predivna djeca, predivni mladi ljudi koji niti u jednom trenutku nisu pokazali da im je teško ili dosadno. Oni su našli svoj mini svijet, svoj prostor i vjerujem uživali. Respect roditeljima koji su ih poveli, koji su ih uspjeli probuditi rano u jutro i koji im usađuju naviku boravka u prirodi, u ovom slučaju u planini. Možda će u dobu puberteta to biti malo teže ili gotovo neizvedivo, ali sjećanja i doživljaji će ostati i sigurna sam da će se većina vratiti. Upravo su mladi ljudi koji uživaju u prirodi i koji nas okružuju to što nam treba, a uz njih i mi se osjećamo mlađima.

Na kraju, slijedi vožnja do pitoresknog Samobora još uvijek ukrašenog lampicama i ostalim božićnim ukrasima i degustiranje poznatih Samoborskih kremšnita.

Red za kremšnite je bio popriličan, mjesta ni za lijek, ali naš Žac je rodom iz ovog kraja i brzo pronalazi rješenje. Smješteni u kafiću preko puta uz ispijanje kavice uživamo u „kremšnitama to go“. Hedonizam na najjače za kraj predivnog dana.  Podvlačim i podebljavam odluku…od ponedjeljka sam na dijeti.

P.S. Ovaj „dječji“ u nazivu izleta neka vas ne zbuni, jer oni su pravi mali VELIKI planinari.

Tatjana O.