Osvrt na treći izlet OPŠ 14G Hpd Runolist
Klek 21.4.2024.
Iza uspješno osvojene i odrađene domaće Medvednice i prelijepe i poučne Ivanščice stiglo je novo nedjeljno jutro kada 14 G/OPŠ „Runolist“ kreće na svoj 3. vrh, Klek. Na kolijevku planinarstva i alpinizma u Hrvatskoj. Planinu na kojoj se tradicionalno dočekuju planinarske nove godine i gdje je nedavno obilježeno 150 godina zaljubljenosti u prirodu i planinske pejzaže.
Nakon nekih sat i po vožnje približavamo se „Usnulom divu“, kažu, prema legendi koja priča istu priču stoljećima o divu Kleku koji je u borbi za hranu, umoran i izgladnio, okamenjen mačem boga Volosa, uz posljednju zakletvu da će se jednog dana probuditi… no to još nisu uspjele ni vještice, ni vilenjaci koji ga dozivaju u olujnim noćima skupljajući se na rijeci Dobri…
A sada natrag u stvarnost. U Ogulinu, u hotelu „Frankopan“ odrađuje se većini potrebna jutarnja rutina ispijanja kave i naručivanje raznovrsnih palačinki koje će nas čekati nakon naše nove avanture. Posjećujemo Zavičajni muzej u kojem nam ljubazni domaćin priča o povijesti alpinizma , planinarstva, etnološkim običajima i domovinskom ratu u kojem su mnogi Ogulinci položili život da bismo mi danas mogli slobodno i sretno hodati stazama „Lijepe naše“. Preko puta odlazimo na kratko vidjeti poznati Đulin ponor u kojem je svoj život okončala Đula ili Zulejka saznavši da je ljubav njenog života, kapetan Milan, tragično poginuo u bitci protiv turske vojske.
U stvarnost nas opet vraća naša glavna vodićica Mara razgibavanjem u Bjelskom, uputama o hodnji i podjelom Walkie-Talkie stanica šestero školaraca koji će uz pomoćne vodiče malo iskusiti njihove zadaće i pratiti našu kolonicu do cilja. Staza do planinarskog doma „Klek“ je bila lijepa, nezahtjevna i neduga, uz poučne ploče o flori i fauni u tom planinskom sustavu, i na kojoj je običaj da planinari ponesu po koji balvan drva za ogrjev u planinarskom domu tako da su naši dečki upregnuli i svoje mišiće na rukama.
Uz šum vjetra se sunce probilo kroz oblake i dolaskom pred planinarski dom Mara kaže da ju još nikada na Kleku nije sunce ovako obasjalo, ali moja školska ekipa još uvijek čeka neki „bolji“ naziv za našu generaciju od mojih predloženih „Suncokreta“ (pratite nas dalje 😊). U domu i kod doma ručamo, okrepljujemo se poznatim i prefinim čajem kojeg domari pripremaju od ljekovitog bilja tog podneblja. Čaj pijem samo kad sam bolesna, a sada sam popila 2 šalice pa kako legende stanuju na Kleku, nova legenda kaže da se Sandra, popivši taj čaj bez problema, bez štapova i bez straha, uz Josipovo bodrenje iza leđa (hvala ti !) kod jednog manjeg naleta vrtoglavice, popela do samog vrha prvo do heliodroma pa do repetitora do kojeg je staza osigurana užadima, no vrlo je strma i kamenita. Neka ne bude klišej, ali mnogi su ponovo pomaknuli vlastite granice i čestitam i njima i sebi 😊 Zajednička fotografija na vrhu govori sama za sebe i postaje naša profilna slika u WA grupi.
Istim putem se spuštamo natrag, unatraške pod budnim okom naših učitelja vodića i sve prolazi bez najmanjeg problema. Povratak u dom nam je obilježio jedan mali slatki puh koji nam je nakratko prekinuo sat čvorologije i trčkarao okolo dok ga domar nije vješto ulovio i vratio u šumu.
Nakon naučena 2 nova čvora i ponavljanja prethodnih, vrijeme je za povratak tzv. Ferdinom stazom kroz šumu i preko velike livade, uz mali odmor na skloništu Golubinac gdje se neke vještice iz grupe još slikaju sa metlama parkiranim na tom vidikovcu, a u pozadini nas ispraća i ostaje veličanstveni „Usnuli div“ sve do posljednje točke naše rute u Kneji gdje se istežemo, presvlačimo i uskoro naš vozač Jozo pali motore za povratak u Zagreb. U autobusu neki od umora zaspu, neki pjevaju, a ja pišem svoje dojmove prijateljici planinarki i jednoj od neustrašivih žena u HGSS-u koja mi u odgovoru poručuje :“ Sada si i službeno postala vještica, uživaj, jer planine i ljudi na njima su melem za dušu !“
Hval svim vodićima mamama koji su nas pratili, bodrili i učili !
I da ne zaboravim : Šefe, falio si nam na ovom izletu !
Sandra P.