Osvrt na završni dvodnevni izlet OPŠ 12G Hpd Runolist
PAKLENICA 3. – 2. 05. 2023.
- Dan
Došao je i taj dan, posljednji izlet 12. generacije zvane „Nema labavo MM“ u sklopu planinarske škole.
Okupljanje je bilo tek u 5:45 sati, pa smo se svi mogli lijepo i dobro naspavati. Neki su bili toliko odmorni da su inzistirali na tome da odrade jutarnje razgibavanje te su nakon što su obavijestili vodiča i dobili zeleno svjetlo, lagano otrčali jedan dio puta za autobusom.
Nakon ugodne vožnje, i usputnog zaustavljanja na Macoli gdje su neki popili kavu, pojeli kolač ili doručkovali čobanac došli smo na naše odredište, Nacionalni park Paklenica. Odmah pri dolasku mogli smo vidjeti što nas danas čeka, te smo po prvi puta u našem školovanju osjetili strahopoštovanje prema našem cilju, stijeni Anića kuka.
Tokom Danijelovog zagrijavanja misli su nam se motale po glavi gledajući penjače po okolnim stijenama, strahujući za sutrašnji dan kada je i nas to čekalo u nama nepoznatom obliku.
No nismo dugo trebali razmišljati jer smo ubrzo krenuli prema našem cilju Anića Kuku. Prvih 20-tak minuta šetali smo po šetnici i promatrali okolne stijene i štrikove sa kojih su visjeli neki predmeti, za koje se ispostavilo da su zapravo hrabri i pozitivno ludi penjači. Dok smo mi zadivljeno promatrali penjače, vodiči su promatrali naše ruksake, te se ispostavilo da su neki od nas bili u „prekrcaju“ s nepotrebnim stvarima. Nismo se obazirali na to jer smo mislili od viška ne boli glava. Nakon što smo skrenuli sa šetnice krenuo je oštri uspon po stijenama gdje smo shvatili da od viška stvarno ne boli glava, nego zapravo noge i leđa. Ruksake smo ostavili u podnožju prije zadnjeg uspona, pa smo samo mogli pretpostaviti što nas čeka. Slijedio je vrlo težak uspon po oštrim stijenama do vrha. Dolaskom na vrh zaboravlja se sva muka penjanja, jer se pruža nezaboravan pogled na more i Velebit u svim smjerovima. Čista uživancija i zen. Zbog takvih pogleda planinarimo i dižemo se u 4h…
Silaskom sa Anića kuka provjerili smo svoje ruksake jer u školici i među vodičima postoji velika doza humora, pa da ne bi trebali nositi kamenje kojeg na Paklenici ima u izobilju…
Iduća destinacija bio je naš hotel u kojem ćemo prenoćiti, PD Paklenica. Razmaženi smještajem na Papuku očekivali smo jednako dobri, ako ne i bolji smještaj.
Nakon silaska napravili smo odmor za ručak u špilji Lukčeva pećina. Vidno umorni od sunca, topline i penjanja po Anića Kuku godila nam je hladovina špilje, nedostajala je jedino kava. Skoro smo i zaspali u ugodnom ambijentu, ali nas je nježni glas vodiča razbudio povikom da krećemo za 5 minuta. Pa smo krenuli za 3 minute. Iskoristivši znanja sa predavanja „Korištenje tehničke opreme“ razbudili smo se i spoznajom da smo tek prošli trećinu puta. Nije nam više trebala kava za razbuđivanje…
Nastavak terena i puta je bio puno ugodniji za hodanje. Da ne bi bilo tako pobrinula se prvo lagana kišica koja se u nekoliko navrata pretvorila u jaki pljusak. Shvatili smo zašto su nam u školi govorili da kabanica mora uvijek biti u ruksaku, bez obzira na prognozu. Za razliku od Papuka od našeg vodiča nismo čuli naredbu „Ne hodaj prema meni, oblači kabanicu gdje god da jesi!“, pa kabanice nismo niti vadili iz ruksaka.
Imali smo pravu sreću što nam je tempo hoda bio kao da nam se hladi večera, jer baš u trenutku kada smo došli do doma krenuo je jaki pljusak i tuča koja je trajala nekoliko sati. Oni hrabriji bijeg od proloma oblaka potražili su u bazenu.
Nakon izvrsnog graha i variva, slijedila je dodjela diploma polaznicima, a i vodičima. A nakon toga fešta, muzika i močenje žednih grla. Tko zna do koliko sati bi fešta trajala da nam draga i ljubazna domaćica Irena nije strpljivo objasnila da smo se oteli kontroli i da smo preglasni, te da postoji velika vjerojatnost i mogućnost da će se njeni smještajni kapaciteti popuniti drugim gostima i da ćemo morati prenoćiti izvan njezinog objekta. Brzo smo uvidjeli ozbiljnost situacije i uvukli se u naše apartmane i vreće za spavanje.
- DAN
Buđenje je bilo nešto prije 7 sati. Spustio sam se među prvima do dvorišta. Naša domaćica Irena primijetila je da nemam posla, pa mi je ljubazno naredila da krenem za njom nešto napraviti. Krenuo sam u nepoznato prema šumi, proletio mi je cijeli život u glavi, razmišljao sam gdje sam pogriješio, da li me je možda sa nekim zamijenila, ali srećom sve je bilo bez razloga jer me domaćica Irena samo nakrcala drvima za kuhinju te se naš doručak mogao početi pripremati.
Nakon doručka pozdravili smo našu ljubaznu domaćicu Irenu i njezinog pomoćnika Andriju, te se naša avantura mogla nastaviti.
Hodajući ugodnom i laganom šetnicom vidjeli smo koliko planinarenje može biti opasno i koliko je važno biti svjestan opasnosti u prirodi. Naime spuštajući se relativno laganom, ali skliskom stazom, planinarka dolazeći iz suprotnog smjera stala je na rub staze te se naizgled bezazleno poskliznula. Međutim njena ozljeda bila je vrlo ozbiljna. Dio vodiča pružio joj je prvu pomoć, a Danijel je otrčao do recepcije nacionalnog parka gdje je potražio pomoć od HGSS-a, jer cijelim putem nije bilo signala na mobitelu. Ovdje smo shvatili koliko je važno biti pripremljen za odlazak u planinu, i koliko je važno nikada ne ići sam, jer i šetnica nacionalnog parka može biti pogubna, a kamoli neka nepristupačna staza u divljini.
Nama je uslijedio uspon na Manitu peć. Konstantni uspon na sparini i po suncu je bio vrlo zahtjevan. Došavši pred maleni ulaz nismo puno očekivali od pećine, ali kada smo zakoračili prvih 10 metara promijenili smo mišljenje. Predivni stalaktiti, stalagmiti raznih veličina i oblika bili su svuda oko nas.
Nakon Manite peći nastavili smo prema ulazu u nacionalni park gdje smo otišli posjetiti zanimljivi Podzemni grad. Od same postave Podzemnog grada još veći interes vladao je za uređenim sanitarnom čvorom sa svojim sadržajima, kojem smo se rastužili jer to bio znak da smo se vratili u civilizaciju.
Dok smo se mi odmarali i igrali sa interaktivnim sadržajima u podzemnom gradu, vodiči su vani razvukli svoje zamke, užad, štrikove, kacige i opasače kao pravi kauboji. To znači da slijedi naš dan D i dugo očekivana avantura absajla prema gore i prema dolje. Obukli smo i mi penjačku aparaturu i krenuli se penjati. Nakon početnog straha, poštovanja i naleta adrenalina uslijedio je pravi užitak, tako da su neki od nas željeli i nekoliko puta ići gore i dolje. Vidjeli smo da vodiči više nisu imali snage i da su im se počeli javljati prvi žuljevi na rukama, tako da smo ih odlučili poštedjeti i samim time završiti našu planinarsku avanturu. Krenuli smo na ručak i kupanje u Starigrad. Avantura se nastavila u autobusu. Tijekom vožnje palo je obećanje o izletu na Premužićevu stazu, pa to pišem da ostane uklesano da se ne zaboravi 😉. Tulum se nastavio u autobusu, gdje su se neki od nas naučili da nije pametno popiti nekoliko piva tijekom vožnje ako autobus radi samo jednu pauzu 😊. Vrativši se u Zagreb imao sam osjećaj kao da me nije bilo nekoliko dana, to sve govori koliko odlazak u prirodu čovjeka opusti i napuni baterije za svakodnevnicu.
Na kraju mogu samo reći da sam u školi proveo 3 predivna mjeseca, upoznao puno predivnih i pozitivnih ljudi. Iako nas je bilo i starijih i mlađih i onih u najboljim godinama, svi smo bili kao jedna ekipa, zaista predivno iskustvo. Zahvalio bih se i svim vodičima, na organizaciji, na njihovoj brizi, volji, pažnji, ljubavi prema planinarenju, koju su prenijeli na nas…. Od srca Vam hvala, najbolji ste!!!
Tomislav O.
