Osvrt na četvrti izlet OPŠ 12G
Hpd Runolist
Ivanščica 16.4.2023.
Buđenje na dalekom istoku i pogled kroz prozor na kišu i sivilo, prvi puta u meni nije pobudilo želju za vraćanjem u krevet već leptiriće u stomaku za susret s našom Ivanščicom, najvišom planinom Hrvatskog Zagorja (1060mnv.).
Ne brinem o kašnjenju jer putujem zajedno sa Sarom i Vladimirom, iskusnim i discipliniranim planinarima. Stižemo do Lisinskog te po uputama Glavnog vodiča Damira obuvamo gojzerice i sjedamo u autobus. Nažalost zbog raznoraznih viroza, obaveza i vremena, 12G ( još bez imena) nije bila u punom sastavu ali odlučujemo nagaziti na Ivanščicu i za njih. Tijekom vožnje vodičica pripravnica Tamara nam čita legendu o Ivanščici (Ivančici) i kraljeviću Ahatu što još više nekima u nama budi taj mistični i neotkriveni dio današnje avanture. Nakon nekog vremena stajemo na jutarnju kavu/rakiju/cigaretu u Caffe bar Breza te potom krećemo do konačnog polazišta naše avanture.
Točka polazišta je parking kod Žganog vina, nije nas dočekalo vino ali zato je tu bio potok Mrzljak s kojeg smo mogli dopuniti boce sa svježom vodom. Tijekom uspona stazom Mrzljak, koji je bio u nekim dijelovima zahtjevan, najviše zbog neprestane kiše i blata ipak smo se kretali kao „potok“. Putem su me fascinirale skulpture umjetnika Daria Horbeca i priče književnika Mladena Kušeca koje još više dočaravaju samu Ivanščicu. Pred kraj uspona navire umor, uz stalnu kišu počelo je i sniježiti.
Dolazimo do PD-a Pasarićeva kuća gdje skidamo mokru i oblačimo suhu odjeću te ono najbitnije, naručujemo hranu i piće u prijevodu zdrave ugljikohidrate, proteine i vlakna. Poslije objeda ponavljamo naučene čvorove te učimo novi, na repertoaru naših vodiča našao se dvostruki zatezni. Nakon svladavanja tehnike vezanja čvora krećemo dalje. Pošto tijekom uspona nismo odmah išli na sam vrh Ivanščice nego smo stali u Pasarićevoj kući, napokon dobivamo tu čast, a ono što je slijedilo je bilo fenomenalno. Jak vjetar, magla, hladnoća, kiša, a u sjeti mi je i snijeg nisu uspjeli zaustaviti 12G da zajedno s vodičima okinu nekoliko slika i osmjehe s vrha. Nešto neopisivo, bilo me je briga što nije bio pogled kakav se općenito očekuje, meni je ovo bio najbolji pogled kojeg sam mogao zamislit.
Tijekom povratka Glavni vodič Damir zajedno s Pomoćnim vodičima odlučuje da nećemo ići planirano planinarskim putem, nego dio asfaltnom cestom radi sigurnosti sviju nas. No asfalt pod nogama nije dugo trajao te se vraćamo na tvorničke postavke, blato i vjetar. Henry Beston, američki književnik je izjavio da su tri najljepša osnovna zvuka u prirodi, zvuk kiše, zvuk oceana na obali i zvuk vjetra u staroj šumi. Ovaj zadnji nam je svirao u povratku.
Zbog vremenskih uvjeta Glavni vodič Damir ponovno mijenja rutu. Nas nekolicina je poljubila zemlju, doslovno, a ne kao Mate Mišo Kovač. No, na muci se poznaju junaci. Kako se približavamo srednjovjekovnoj utvrdi Belecgrad tako i vrijeme postaje pitomije. Nakon kratke posjete Belecgradu krećemo ka PK-u Belecgrad gdje uzimamo još malo ugljikohidrata, a neki od nas i sunčane naočale. Perfektno, tri godišnja doba u jednom danu.
Još 45 minuta hoda do mjesta Belec, točnije kod crkve sv. Marije Snježne gdje nas čeka autobus za povratak. Brzinsko presvlačenje i istezanje i put pod noge. Put do Zagreba je protekao u veselom tonu, a nastavio se s cugom u Cugu.
Vedro!
Igor K.
