Dva osvrta na izlet

NASSFELD (Austrija/Italija)   22.06 – 25.06.2023.

Prvi osvrt

1. dan – uspon na Gartnerkofel

Okupili smo se i krenuli na izlet u 6 sati, po planu, te putovali Slovenijom i Austrijom uz odmor koji nas je neplanirano zadržao malo duže. U autobusu nam je rečeno da postoji mogućnost prolaska dijela uspona feratom koja nije bila u originalnom planu. Prijavio sam se vodičima za tu grupu, ali nakon kratkog razgovora sa Danijelom zaključili smo da je ta ferata neprikladna za moje iskustvo.

Pogled na Gartnerkofel sa polazne točke

S blagim kašnjenjem stižemo na prvu polaznu točku – mjesto i granični prijelaz Nassfeld pass. Lagana šetnja nas je dovela do imanja Watschiger Alm gdje smo se odmorili i okrijepili, te je bilo i prilike kupiti domaće sireve. Znam sa prijašnjih izleta po Sloveniji i Austriji da su alpski domaći sirevi posebno ukusni i da ne treba propustiti priliku kupiti ih. Jedini problem je bio u nošenju dodatne težine (cca 2kg u mom slučaju), ali tu je uletjela gospođa Ivana koja se ljubazno ponudila spremiti sireve u svoj automobil i dovesti ih do hotela.

Uspon smo nastavili po skijaškoj stazi do postaje žičare i tu se odvojila grupa koja je išla zaobilazno, feratom. Prvi dio ozbiljnijeg uspona završio je na sedlu otkud se pružao krasan pogled na sjever, na austrijske Alpe i na jug, na talijanske Alpe.

Pogled sa sedla na sjever, Hermagor u dolini

Panorama – lijevo jug, u sredini zapad i desno sjever

Pogled sa sedla na jugoistok, Montasch-Montasio dominira u pozadini

Nakon kratkog odmora i okupljanja nastavili smo prema vrhu koji već bio vrlo blizu. Na vrhu se nalazi bakreni križ sa označenim značajnim godinama – počeci i svršeci prvog i drugog svjetskog rata. U sredini je datum 10.10.1920. – datum Koruškog plebiscita, kada je pretežito slovensko stanovništvo odlučilo priključiti se Austriji a ne Kraljevini Jugoslaviji.

Pogledi sa vrha Gartnerkofel – 1

Pogledi sa vrha Gartnerkofel – 2

 

Uskoro nakon dolaska pridružila nam se i grupa sa ferate. Pojedini iskusni feratohodci su odustali od prolaska jer je prvi most bio prelabav u previše se zibao. Meni bi na tom mostu sigurno bilo još i gore, te zato zahvaljujem Danijelu što me u autobusu ranije nije pustio, te mi time prištedio uzaludno nošenje opreme na uspon.

Nakon odmora i slikanja krenuli smo u spust. Vrlo brzo stigli smo natrag do skijaške vučnice i dalje niz sipar do Berghexa i Nassfeld kina odakle se odlično vidi panorama od istoka preko juga do zapada, uz vrlo koristan tumač panorame sa označenim okolnim vrhovima. Nekoliko piva kasnije zaputili smo se cestom natrag na polazišnu točku, te autobusom do hotela Marcius.

Šetnja je bila lagana uz česte, duge odmore i prilike za uživanje u pogledu. Dan je bio vrlo topao i sunčan te se pokazalo vrlo bitno imati dovoljno vode i imati zaštitnu kremu pri ruci.

2. dan – pokušaj uspona na Rosskofel

Vremenska prognoza za drugi dan nije nam bila sklona – najavljivale su obilne kiše i grmljavinsko nevrijeme oko 14h. Vodiči su nakon konzultacije odredili da se ipak krene po planu, te da se odluke o nastavku ili prekidu uspona donesu na licu mjesta u skladu sa trenutnim uvjetima.

Nakon doručka i kratke vožnje autobusom do Nassfelda, jučerašnje polazne točke, krenuli smo po livadama, pašnjacima i u društvu brojne domaće i pojedinih primjeraka divlje faune prema Madritsche-u. Madritsche je mala visoravan gdje završavaju 2 skijaške vučnice i milenijska gondola, i koja je po svemu sudeći zimi vrlo živopisno mjesto i omiljeno okrijepilište skijaša i inih uživatelja sezonskih radosti. Po legendi, Madritsche je dobio ime po narodu šumskih kamenih ljudi – trolova – koji su živjeli u ovom kraju u pradavna vremena.

Madritsche i pogled

Nakon odmora krenuli smo dalje prema Rosskofelu ugodnim i laganim tempom. U jednom trenutku smo se razdvojili na 2 grupe. Prva grupa krenula je prema vrhu težim usponom, a druga je krenula natrag prema hotelu. Nekoliko stotina metara dalje došli smo do točke gdje sa travnatog terena trebalo izaći na stjenoviti. Tu su vodiči učinili posljednju konzultaciju vremenske prognoze i vidljivih prilika, te odlučili da se zbog opasnosti od udara groma prekine uspon i krene u povratak. Vrijeme se počelo vrlo brzo pogoršavati te je prva grupa u žurbi prešla livade i cestu te ušla u borovu šumu i na stazu koja je vodila prema hotelu. Pred ulazak u šumu lijepo se vidjela gusta kišna zavjesa koja je dolazila sa sjevera, te brojne munje koje su bljeskale nebom. Svima je bilo jasno da nećemo ostati suhi. U šumi je situacija bila ljepša jer je tlo bilo mekano pod nogama, a guste krošnje prigušivale su grmljavinu i zadržavale prve kapi kiše. Tijekom brze šetnje po šumi krenula je padati prvo tuča a vrlo brzo i kiša. Na sreću hotel je bio već blizu i stigli smo na suho u vrlo kratkom vremenu. Uskoro su na whatsapp grupu počele stizati i slike druge grupe koja je odlučila pričekati smirenje vremena u nekom skloništu.

Dugo poslijepodne proveli smo u odmoru po sobama, za šankom, za bilijarskim stolom, prema vlastitim preferencama.

3. dan – dodatni sadržaji

Grupa B koja je trebala ići na Trogkofel je nažalost otkazana zbog skliskog terena i drugih opasnosti od jučerašnje kiše. Stoga smo se skoro svi, odmah ujutro nakon doručka i pripreme, uputili od hotela kratkom šetnjom do Tressdorfer Alm-a. Nakon razgledanja i odmora, podijelili smo se u grupe – jedna je išla milenijskom gondolom na Madritsche, a druga je do istog odredišta išla pješice. Većina je nakon okupljanja na platou prošetala aqua trailom do parka Bergwasser, dok se moja malenkost spustila pendolinom ranije i zauzela poziciju za slikanje ostatka grupe iznad jednog cestovnog nadvožnjaka (tunela za pendoline).

Drugi dio dana proveli smo u adrenalinskom parku Felsenlabyrinth. Na raspolaganju nam je bio veliki broj adrenalinskih staza koje su se sastojale od manje ili više zahtjevnih kratkih ferata, te kraćih u dužih zip line-ova. Osobno sam se okušao na black spideru i još 2 crvene ferate. Iako relativno kratke (po 20-ak minuta za svaku pojedinu), prisutni su mnogi elementi koje se može očekivati na feratama C težine – prevjesi, provlačenje kroz uske prostore, nepalski most, vertikalni uspon. Ovdje se lijepo može okusiti ova uzbudljiva aktivnost, znajući da je sigurnost visoka a stručni spašavatelji u blizini, te na taj način svatko za sebe može informirano odlučiti o primjerenosti i spremnosti na tu vrstu doživljaja. Meni osobno je zaključak da se počnem prijavljivati za takvu vrstu izleta u matičnom društvu.

U parku je bilo i dionica koje nisu tipične za ferate – prelazak po obješenim gredama koje se nastavljaju jedna na drugu uzduž i cik-cak, obješena mreža i prelazak po obješenim kantama. Za sve ove dionice potrebna je znatna koncentracija, snaga, ravnoteža i strpljenje, ali i nagrada za uspješni prolazak je velika.

Nakon izlaska iz parka spojili smo se sa grupom koja je obilazila okolicu, te se uputili prema hotelu na zasluženi odmor.

4. dan – klanac Garnitzenklamm i povratak u Zagreb

Nakon odjave iz hotela i kratke vožnje autobusom dolazimo do ulaza na polazišnu točku. Garnitzenklamm je uski klanac nastao djelovanjem ledenjaka i rječice Garnitze na geološki rasjed između dvije planine. Vrlo je mlad, nastao prije cca 10 tisuća godina, zahvaljujući čemu su geološki tragovi formacije još uvijek jasno vidljivi. Npr. mogu se vidjeti zaobljene stijene – divovski obluci, od materijala koji nije prisutan u neposrednoj blizini.

Divovski obluci koje je ledenjak donio i topeći se nježno spustio na dno klanca

Kroz klanac teče kristalno bistar potok, koji na ravnijim mjestima stvara prekrasna tirkizna jezerca. Na jednom takvom mjestu smo stali na odmor i mnogi su iskoristili priliku u ledenoj vodi opustiti  stopala ili se skroz uroniti (brrrrr!).  Staza kroz klanac većinom ide po rubu i na mnogim mjestima prelazi mostovima sa jedne strane na drugu. Interesantno je da su mostovi uglavnom građeni od drveta, ali kao moderni lukovi, pokazujući ekološku svijest lokalnog stanovništva. Također su vidljivi ostaci starijih mostova koje je nabujali potok odnio. Posljednja velika bujica zabilježena je 2011.

Klanac i jedan od modernih drvenih mostova

Dolaskom na kraj staze kroz klanac uspeli smo se na cestu i kasnije skrenuli na šumsku stazu koja nas je vodila natrag prema polazištu. Na polazištu smo se opustili uz pivo te zaputili se autobusom natrag. U Sloveniji smo se zaustavili kod restorana Gala gdje smo pojeli pizze te nastavili doma.

Zaključak

Izlet je bio sjajna prilika spojiti praznik sa vikendom i uz društvo aktivnih istomišljenika provesti 4 dana opuštanja od svakodnevne rutine i žurbe. Vodiči su maksimalno iskoristili vremenske okolnosti i cijelo vrijeme se brinuli za sigurnost grupe. Iako je bilo polaznika šarolikih interesa i fizičke spremnosti, svatko je mogao naći društvo uz koje se potiho pridružio i neko od vodiča i pazio da svima bude dobro. Ovo mi je bio prvi izlet sa Runolistom (inače sam član Matice) i neke razlike u stilu vođenja su očekivano prisutne. Posebno mi je slikovit prolazak ispod podignutih štapova radi brojanja. Velika većina grupe mi je bila nepoznata ali sam se svejedno osjećao dobrodošlo i svi su bili otvoreni za upoznavanje i priču. Drago mi je bilo provesti vrijeme sa vama i veselim se slijedećoj prilici.

Krešimir T.

 

Drugi osvrt

Austrijska četverodnevna avantura u Nassfeld-u

Svaki višednevni izlet zahtjevan je i za vodiče, a i nas planinare. Ali kada je to četverodnevni izlet i to još izvan Hrvatske, e to je već ozbiljan izazov.

Još početkom godine, kada je objavljen plan izleta za 2023. znala sam da ću sve svoje obaveze prilagoditi tako da od 22.- 25. lipnja s ekipom Runolista mogu pohoditi i uživati u ljepotama Karnijskih Alpi.

Prema planu izleta očekuju nas vrhovi Gartnerkofel (Austrija), Rosskofel/Monte Cavallo di Pontebba (Italija), Trogkofel (Austrija/Italija), svi preko 2k m n.m. uz moguće opcije dodatnih sadržaja i slobodnih aktivnosti u obliku adrenalinskog parka i spuštanja ljetnim sanjkama tzv. pedolinom. Kao šećer na kraju, četvrtog dana u planu je posjet jednom od najljepših alpskih klanaca Garnitzenklammu.

Sve u svemu respektivan plan koji je zahtjevao puno priprema i organizacije, a sigurno je i različitost nas sudionika kako u kondiciji tako i očekivanjima od izleta glavnom vodiču Damiru dodatno otežala taj zadatak.

I tako se šarolika grupa planinara i planinarki, kasnije uočeno, od onih u 20-tim do 70-tih (kapa do poda) okupila na svima poznatoj polazišnoj točki na istočnoj strani KD Lisinkog i u 6:00 sati krenula put ove četverodnevne planinarske avanture.

Osim Damira, glavnog vodiča, za nas su tu još bili Alojz, Lea, Tomislav, Silvek, Ivana i Daniel, vodiči koji su uložili sav svoj napor i znanje da ovaj izlet protekne „glatko“ i „slatko“. Za svaki posao koji radite dobro je da imate nekoga „iznutra“ nekoga tko poznaje stvari, a to je bila Ivana koja se brinula da sva administracija u hotelu, ulaznice pa i pizza na povratku prođu glatko.

1. Dan

Nakon vožnje kroz Sloveniju dolazimo do Nassfelda (Sonnleitn, Austrija) naše polazišne točke prema vrhu Gartnerkofel, 2195 m n.m. Ovo je moje prvo planinarenje u Alpama, a kako nisam skijaš prvi put sam i u ovoj regiji koja je traicionalno jedno od omiljenih destinacija skijaša iz lijepe naše. Na prvi pogled dogodi se onaj klik i oduševljenje viđenim. Ovaj predivan prijevoj okružen je trima planinama čiji su obronci prekriveni šumama i travnjacima koji se u zimskim mjesecima pretvaraju u skijaške staze. Samo su vrhovi ogoljeni, kameni i na taj način pokazuju da popeti se na njih je više od šetnje travnatim obroncima. A upravo je naš uspon počeo laganom šetnjicom. Uz put dolazimo i do Nassfeldpass – (Passo di pramollo) granice s Italijom, te se zaustavljamo kod Watschiger Alm-a jedne od alpskih koliba gdje slijedi okrjepa i uživancija u pogledima. Cijelo se ovo područje, nakon što se snijeg otopi i skijaške staze nestanu, transformira u pašnjake na kojima uživaju kravice, a kasnije u hotelu ću osjetiti i okusiti, davno zaboravljeni, miris i okus domaćeg mlijeka. Priroda je božanstvena, šume i rascvjetani travnjaci iznad kojih se izdižu stjenoviti vrhovi, zrak čist i svjež, nebo vedro i sunčano, samo žičare i električne ograde remete taj prirodni sklad.

Uspon započinjemo na cca 1530 m dok nam je cilj na 2195 m. Staza u početku nije zahtjevna, i vodi preko travnjaka, ali je začuđujeće vruće, nema strujanja zraka, a na ovim visinama sunce je izuzetno jako. Već na početku vidim da će to biti jedan od onih izeta sa kraja kolone, ali ionako sam na to već navikla, jer na vrh ću doći i nije bitno što ću biti posljednja, jer osim

cilja bitno je i putovanje, a to putovanje znači stati, udahnuti, okrenuti se, uživati u trenutku, fotografirati i biti fotografiran.

Mirisi postaju sve intenzivniji jer livade su u punom cvatu. Nakon nekog vremena dolazimo do točke gdje prestaje dominacija travnjaka i počinje stjenovitiji teren. Ovdje je i točka gdje se grupa najodvažnijih predvođena Danielom odlučuje da svoj uspon na vrh začini ferattom. Naravno, da nisam jedna od četiri izuzetne planinarke, jer ova feratta ima elemente na koje i sami pogled izaziva vrtoglavicu. Kasnije ću na fotografijama vidjeti da je tu most sačinjen od sajli koje se ljuljaju, sajle na izloženim djelovima, viseći most i sl. sve odreda elementi koji podižu adrenalin, ali i traže iskustvo i prije svega koncentraciju i oprez. Put prema vrhu je stjenovit i na djelovima malo strmiji, ali uglavnom serpentinasto položen. Što smo više, vegetacije je sve manje, ali zato one preostale biljke cvjetaju neobičnim kombinacijama boja dok se na svakom zavoju otvore vidici, jedan ljepši od drugog. Dok ja polako idem prema velikom metalnom križu koji je karakteristika ovog vrha, ekipa se već rasporedila i zasluženo odmara u pogledima sa vrha. Dolazak na vrh je trenutak kada zaboravljaš na svaki napor koji si imao na putu, kada ti se lice ozari i ispustiš onaj vauuu, jer vidici sa vrha su čarobni i potvrđuju majstorstvo majke prirode. Svaki vidik je masterpiece za sebe i iznad svakog ljudskog je dostignuća i stvaralaštva.

Običaj je da se prvi osvojeni 2k vrh „nagradi“ laganim udarcima užeta po stražnjici. Iako je moj prvi 2k bio na Sinaju (Egipat), tamo nije bilo planinara niti prakticiranja ovog običaja, pa sam se pridružila skupini uz izgovor, da mi je ovo prvi iznad 2k u Austriji i na taj način službeno ušla u klub.

Osim prepoznatljivog metalnog križa koji dominira vrhom, tu je i posveta i uspomena na planinara kojega je nažalost na tom mjestu usmrtio grom. To je još jedan podsjetnik kako planinarenje nije bezopasno i zahtjeva pripremu i stalno motrenje vremena.

Nakon bezbroj fotografija s vrha i one obvezne sa zastavom društva krećemo prema dolje. Na putu susrećemo i odvažnu ekipu sa ferate koja uz Danielovo „ajmo, tempo“ juri prema vrhu.

Silazak je istim putem do račvanja za feratu, a zatim preko padina, koje se u zimskim mjesecima pretvaraju u skijaške staze, do stanice žičare Berghex. Kratka pauza za okrijepu i put prema hotelu. Ovaj zadnji dio puta sam preskočila, jer je naša insajderica Ivana uletjela s kartom za sjedežnicu tako da sam ovaj dan završila vozeći se prema dolje, što je za mene

„neskijaša“ bilo novo iskustvo.

Nakon smještaja u hotelu, stiže i ekipa te slijedi večera i druženje na terasi. Moram se osvrnuti na smještaj i prije svega hranu. Planinarenjem se privikneš na svakojake tipove smještaja što zbog cijene koja bi trebala biti svima prihvatljiv, ali i zbog nedostupnosti i naprosto nedovoljnog kapaciteta svima prihvatljivog smještaja. Ali zato je smještaj u Alpenhotelu „Marcius“ bio sve što ti treba, cjenovno prihvatljiv, dvokrevetne i trokrevetne sobe, bazen, sauna, a tek hrana, raznolika i obilna i uz to piće po izboru i prilagođenim cjenama. Još jedan veliki plus za Damira i Ivanu.

2. Dan

Moj drugi dao malo se razlikovao od plana izleta, jer sam naprosto procijenila da sam umorna i da ću osvajanje drugog vrha ostaviti za neku drugu prigodu. Tako smo se Dada (moja

kolegica po fotkanju) i ja uputile na vožnju žičarama, razgledavanje doline i u osvajanje malo pristupačnijih vrhova.

Ostala ekipa je prema planu krenula put Rosskofel-a. Put ih je vodio prvo do vrha Madritschena gdje smo se našle nekako u isto vrijeme i Dada i ja. To je ujedno i stajalište milenijske gondole na koju su domaćini izuzetno ponosni, a plato je prepun zanimljiv drvenih skulptura i kulisa za fotkanje, uz neizostavnu skulpturu cvijeta runolista zaštitnog znaka planinara i našeg društva. Dada i ja smo ispratile planinare, mahnule im za sreću i krenule put križa na samom vrhu Madritschena, na pfoto session, te potom se milenijskom gondolom spustile u dolinu do mjesta Tropolach. Ideja nam je bila popiti kavu u dolini i nazad gondolom do vrha, ali tamni oblaci su se nadvili nad okolne vrhove i odluka je bila da se što prije vratimo na vrh i dalje prema autu.

Misli su nam bile usmjerene na našu ekipu, i vremenske neprilike koje su im se spremale. Naš put gondolom zaustavljen je na predzadnjoj stanici Tressdorfer Alm, jer je nevrijeme bilo tu, počela je padati tuča te smo se sklonile u obližnji restoran Kristall i čekale da se stvore uvjeti za nastavak vožnje. Svako malo provjera whatsapp grupe i pitanje gdje ste, kakvo vam je vrijeme?

I u ovoj situaciji pokazalo se da naši vodiči prate i donose odluke koje osiguravaju sigurnost cijele grupe. A odluka je bila da se odustane od vrha jer je zbog nadolazećeg nevremena bilo preopasno. I tako se ekipa planinara uputila prema hotelu, dok smo Dada i ja „zapele“ na gondoli. E sad, tko zna koliko bi mi bile tamo gore da mi Hrvati nismo raseljeni po svim djelovima svijeta i da vlasnik tog restorana kao i osoblje nisu naše gore list. Naime, ispostavilo se da Piccolo Express vozi sa mjesta gdje smo zapele do našeg hotela. Piccolo Express je „moćno“ prijevozno sredstvo: utovarivač JCB + preuređeni vagon sa klupama koje bez problema vozi po svim vremenskim uvjetima uz napomenu da express iz nazivu nema veze sa brzinom, jer brzina mu je reda veličine malo bržeg hoda.

I tako što pješice, što piccolo ekspresom svi smo sigurni stigli u hotel.

3. dan

prema planu nudile su se dvije opcije. Opcija 1. adrenalinski park i zabava i opcija 2. vrh Trogkofel.

Uglavnom, svi smo odabrali opciju 1, uz izuzetak onih odvažnih planinarki koje su preuzele odgovornost i u svom aranžmanu otišle na vrh na koji se prethodnog dana nije moglo.

Od hotela, dijelom kroz šumu, dijelom preko livada popeli smo se do Tressdorfer Alma. Tu smo se podijelili prema raznim kombinacijama i željama za dodatne sadržaje. Tako da se nastavak osvrta ovog dana odnosi na moje iskustvo, uz komentar da je svaka grupa imala sadržaj prilagođen njihovim željama i vodiče koji su bili uz njih.

Ja sam bila u grupi koja je odabrala spuštanje ljetnim sanjkama tzv. „pendolino“ i adrenalinski park. U Tressdorfer Almu smo se ukrcali u milenijsku gondolu i njome otišli do vrha Madritschena gdje je početak spusta pendolinom. Prije nego što ćemo se upustiti u ovu avanturu, trebalo je još malo hodati i uživati u ljepoti ovoga kraja. Jučerašnja kiša još je dodatno očistila zrak tako je postao još čišći, a boje još intenzivnije. Prošetali smo kružnom

stazom Aqua Trail od vrha prema jezeru, prešli granicu Austrije i Italije, sjedili na vespama, letjeli na skulpturi orla i prije svega uživali u prizorima.

Na vrhu nas je čekao novi „izazov“, većini novo iskustvo: spuštanje ljetnim sanjkama. Domišljati Austrijanci, po završetku skijaške sezone, niz skijašku stazu postavljaju šinu po kojoj klize ljetne sanjke i tu vožnju naplaćuju. Staza je zavojita, različitog nagiba te prolazi kroz umjetne tunele, preko mostova i u cca 4 minute nudi vrhunsku zabavu. Upravljanje je vrlo jednostavno: pomicanje poluge naprijed za ubrazanje i natrag za kočenje.

Sljedeći na redu za mene i moju grupu je adrenalinski park Nassfeld; Felsenlabyrinth, Flying Fox. Na ulasku u park dobivamo opremu koja uključuje pojas i osiguranje te kacigu. Osoblje parka ukratko nam daje upute kako se koristi oprema i nakon školice i testnog zipline-a svako kreće u svoju avanturu. Ja sam odabrala plavu stazu via feratta za čiji prolazak je trebalo oko sat i pol. Staza nije teška, ali je vrlo sadržajna tako da za one koji nisu imali prilike hodati po ferratama savršeno je mjesto za stjecanje iskustva. Park je zaista izvrsno osmišljen, sadržajno se izmjenjuju različite težine staza (od žute za najmlađe) do crne najzahtjevnije. Tih nekoliko sati park je bio naš i izmjenjivali su se ushici, smijeh i oduševljenje. Ponovno smo postali djeca i radovali se preprekama i savladavanju istih, a i pomicanju vlastitih granica osobito nas starijih.

Na kraju smo se svi našli kod polazne točke i ugodnom šetnjom spustili do hotela.

Završio je dan u kojem nismo osvajali vrhove, savladavali veliku nadmorsku visinu i kilometražu, ali zato smo se družili, stjecali nova iskustva, prijateljstva, opustili se i za trenutak bili ponovno djeca.

4. dan

Došao je i posljednji dan ove planinarske avanture. Nakon doručka i odjave iz hotela uputili smo se u posjetu jednom od najljepših alpskih klanaca Garnitzenklamm. Karakteriziraju ga brojni gromoglasni slapovi, strme stijene, smaragdno zelene uvale, živopisne formacije stijena i kamenja, spektakularni objekti za penjanje, kao i rijetke, zaštićene biljke i virovi.

Duž klanca prolazi dinamična staza koja prati tok rijeke te raznolikim elementima kao što su sajle, klinovi, mostovi čini ovu rutu zanimljivom i raznolikom. Priroda me uveliko posjetila na kombinaciju Male Paklenice, Vražjeg prolaza i staze 7 slapova. Bilo je tu dosta zaustavljanja, jer svako malo se ukaže prizor za koji misliš da osim u mislima zaslužuje biti zabilježen i na fotografiji. A ja sam ih zaista zabilježila mnogo.

I tako korak po korak, dan po dan izletu dođe kraja.

Možda u nekima postoji žal što nisu uspjeli ispenjati sva tri vrha, što nisu prošli ferattu, ali nebi trebalo biti tako, jer osim cilja, bitno je i putovanje.

A za mene je ovo putovanje bilo prepuno novih iskustava, otkrivanja, ljepote i uživanja, putovanje na kojem sam mnogo puta zastala, udahnula, okrenula se i uživala u trenutku.

 

Tatjana O.