Moj put na Sinaj  (Jabal Musa, Egipat)

Prvo što mi pada na pamet na spomen Egipta je drevna egipatska civilizacija  i sa njom povezani faraoni, piramide, sfinge, dolina Nila, pustinja…ali nikad, nikad mi ne bi palo na pamet da ću u Egiptu planinariti, penjati se i to za mene na najvišu nadmorsku visinu, onu preko 2 tisuće.

Upravo u Egiptu, točnije  u Sharm El-Sheikh održana je klimatska konferencija (UNFCCC, COP 27) na kojoj sam bila dio naše delegacije. Konferencija je naporna, dva tjedna cjelodnevnih pregovora koji traju do večernjih, a ponekad i jutarnjih sati ne ostavljaju previše slobodnog vremena,  jer na stolu je budućnost i opstanak čovječanstva, a stajališta i interesi zemalja često dijametralno suprotni. Znam samo da će nedjelja biti slobodna i da ju maksimalno treba iskoristiti.

Pretražujem po internetu što raditi u Sharm El-Sheikhu i ono što mi upada u oči je „Mt. Sinai noćna hiking tura“. Ne treba mi puno da se odlučim na to, ipak su se prioriteti s HPD Runolistom promijenili i umjesto „snorklanja“ oko koraljnih grebena ili jahanja deva po pustinji, ja odabirem uspon na Sinajsku goru (arapski: طُور سِينَاء, Ṭūri Sinīn), Horeb i Jabal Musa što u prijevodu znači Mojsijeva planina i njen najviši vrh 2285 m, koji je ujedno i drugi po visini vrh Sinajskog poluotoka, a time i Egipta.

Opet pretražuje po internetu, jer niti zemljopis, niti povijest, a niti religija mi nisu jača strana pa pronalazim informacije da je to planina koja se spominje u Bibliji, Tori i Kuranu i upravo  je tamo Mojsije primio Deset zapovjedi. Religijsko značenje Sinaja je veliko i smatra se jednim od najvažnijih svetih mjesta monoteističkih religija.

Ali mene zanima nešto drugo…mene zanima uspon.

Postoji dosta ponuda za organizirane izlete jer drugo ne bi niti preporučila. Cjenovno se kreću od 30 do 250 dolara, ovisno o tome radi li se o grupi ili privatnoj turi. Ja odabirem turu za 60 dolara, dok je veličina grupe 15-20 sudionika.

Sharm El-Sheikh je turistička destinacija puna luksuznih resorta, ali i onih koji su to nekada bili (ipak se vidi utjecaj terorističkih napada iz 2005. koji su debelo uzdrmali egipatski turizam). Stoga turizam i funkcionira na taj način da unutar resorta imaš sve što ti treba uz mogućnost dodatnih izleta pa čak i avionom do piramida ili posjeta Jordanu i veličanstvenoj Petri.

Nakon on-line rezervacije i uplate dobivam potvrdu na email kao i informacije putem WhatsAppa o točnom vremenu kada će autobus biti ispred glavnog ulaza u moj hotel. Uz to dobivam i obavijest da treba ponijeti putovnicu, fotokopiju iste, te opremu za planinarenje kao i hranu i vodu. Upozoreni smo da je temperatura po danu visoka, vruća, pustinjska, dok nas po noći očekuju niske temperature osobito na vrhu tako da se preporuča slojevita odjeća. Ali to je ionako opće poznato za nas Runolistaše, ali će se pokazati da moji suputnici baš i nisu imali previše planinarskog iskustva.

Točno u 8 sati navečer opremljena malo modificiranom opremom (umjesto gojzerica imam trackerice koje bi prema mojoj procjeni trebale biti dovoljne) ulazim u mini bus i bojažljivo pitam vodiča „Is it safe?“. Kao da će mi reći na nije. I tako krećemo na vožnju koja bi trebala trajati oko 2-3 sata. To se ubrzo pokazuje da i nije baš točno jer prvo treba pokupiti sve sudionike, od hotela do hotela… da skratim, cca 2 sata kruženja, polukružnih okretanja (jer u Sharmu nema skretanja lijevo, nema semafora…) sve dok grupa nije kompletna. Društvo je šaroliko, čuju se svi jezici (engleski, španjolski, ruski…). Uočavam da je šarolikost prisutna i  kod fizičkih predispozicija ali i opremljenosti mojih suputnika. Tako da pitanje koje imam u glavi: Hoću li ja to moći?  brzo zamjenjuje  samouvjerenost i prisutna mantra: NARAVNO DA HOĆU.

Konačno, oko 10 sati navečer napuštamo svjetla Sharm El-Sheikha i nastavljamo dalje u noć. Progovara i naš vodič na lošem engleskom i nešto boljem ruskom (ali razumijemo se), te nam ukratko iznosi detalje puta i u maniri krstitelja, grupi daje ime: Szan Szan (kasnije doznajem da to znači sezam). Najavljuje da ćemo se voziti u konvoju s drugim autobusima  (bilo ih je oko desetak) pod pratnjom i prolaziti tzv. punktove ili kontrolne točke. Ne znam koji je razlog, ali i bolje da ne znam jer moja odvažnost da se uputim na ovaj „hike“ bi bila dobrano ugrožena.

Vozimo se kroz noć tako da od gledanja kroz prozor nema baš previše koristi, ali spavanje ne dolazi u obzir, previše je tu uzbuđenja i pitanja u mojoj glavi. Vožnja je duga oko 250 km, uglavnom je to autocesta, uz dva zaustavljana. Prvo odmorište je improvizirani objekt opskrbljen hranom (uglavnom čokoladice i druge grickalice zapadnjačkih brendova) te vodom i sokovima. Može se kupiti i pokoji suvenir i popiti kava pripremljena na vrelom pijesku. Čistoća je upitna, ali tko o tome više razmišlja nakon sedam dana provedenih u Egiptu. Tek kada sam izašla iz busa postala sam svjesna krajolika, goli planinski masivi jedan pored drugog, a iznad zvjezdano nebo i mjesec. Činjenica da sam „in the middle of nowhere“ još pojačava uzbuđenje. Nastavljamo vožnju i oko 2 sata stižemo do drugog odmorišta koje je nepunih 10 minuta udaljeno od mjesta gdje ćemo se iskrcati iz autobusa i započeti našu avanturu. Ovo odmorište već je malo naprednije, zidani objekt ali i suvenirnica s replikama freski (ikona) iz obližnjeg samostana Sv. Katarine.

Nakon dolaska na parkiralište ispod samostana izlazimo iz autobusa i avantura može početi.

U trenu su pored vas prodavači koji nude sve i svašta, od vode i hrane, šalova, rukavica, ponča pa čak i deka, jer kako kažu gore na vrhu je hladno. Iznenađuje me pregled ruksaka od strane čuvara, ali uvjeravam se to je zbog sigurnosti svih nas.

Naš vodič iz busa predaje nas u ruke ni manje ni više nego beduinu. Ime mu je Hamed i sigurno nije punoljetan, a prema mojoj procjeni još će dugo biti teenager. On će biti naš vodič do vrha i nazad. Promatram taj široki osmjeh mladića u beduinskoj odjeći i sandalama na nogama i zanima me njegova priča. Nažalost njegovo znanje engleskog ili bilo kojeg drugog stranog jezika je nula pa ostajem uskraćena za dodatne informacije o životu ovdje na obroncima Sinaja.  Malo sam sumnjičava jer mi ne ulijeva povjerenje na kakvo smo naučili od naših vodiča iz društva, ali znam da je ovu turu prošao bezbroj puta, vjerojatno je na njoj i prohodao. Oko nas su i druge grupe, svaka sa svojim egzotičnim imenom i naravno beduinom. Biti će to jedna duga kolona na putu prema gorem.

Pogledavam na sat i vidim da je gotovo 3 sata. Plan je stići gore u svitanje, a sunce izlazi oko pola 6. Pred nama je ukupno 4,85 kilometara staze od čega je 4,2 km trail dok preostali dio čine 750 stepenica uklesanih u stijeni. Polazišna točka kod samostana Sv. Katarine je na visini od 1570 m, a odredište, vrh Sinai na 2285 m.

Krećemo se lijepo popločenom i osvijetljenom stazom koja od samostana kreće prema vrhu, gdje jedino prisustvo deva nagovještava da smo negdje u prostranstvima Sinaja. Duž cijele staze susrećemo deve koje beduini iznajmljuju za uspon, ali i silazak sa vrha. Jedino što morate sami to su onih 750 stepenica po kojima deve ne mogu. Ali za mene to NIKADA nije bila opcija.

Ubrzo lijepo popločena i osvijetljena staza prestaje i pod nogama osjetim teren. I dalje je to uređena staza sastavljena od mješavine kamena i pijeska. Treba neko vrijeme da se privikneš na to lagano propadanje nogu u pjeskovitu podlogu, ali meni nije bilo naporno (ipak je naš krš daleko zahtjevniji). Oko nas je noć, hodamo pod lampama u čijem snopu svjetlosti vidim igru  čestica pijeska u zraku što ih dižu hodači ispred mene. Staza je položena serpentinasto i uspon je konstantan. Naš beduin drži dobar tempo, ali trudim se držati korak više nego ikad, jer ovdje nisam samo ja, ovdje su i boje Runolista, što na društvenom dresu (onako na srcu) što na buffu oko ruke. Različite smo kondicije pa se grupa brzo razvukla i izmiješala sa drugim grupama, ali ionako je samo jedan put prema gore, pa smo sada svi dio jedne velike grupe koja teži da u svitanje dana dođe do vrha. Svako malo čuje se neki beduin koji zaziva svoju grupu, svoje ovčice. Kasnije ću shvatiti da svi oni paze na sve nas i da je moja sumnjičavost na početku  bila neopravdana. Moj Hamed se svako malo pojavi pored mene i kaže „go, go Szan Szan“ i ja idem dalje. On se izgubi ili prečicom prema gore ili dolje i kao vjerni pas čuvar skuplja svoje ovčice. I kada mislim da sam ostala sama on se u času stvori pored mene. Uglavnom nema puno priče, a ako ti se netko i obrati onda je to obično pitanjem od kuda si. Odgovor Croatia većini je nepoznat, ali Luka Modrić itekako je, pa se više i ne trudim spominjati ime lijepe naše, već odmah ime i prezime naše 10-tke. Saznajem da su neki beduini na ovom poslu i više od 10 godina. Ne pitam za novce, uvjete vidim i sama, druga je to kultura, ali zanima me, zaista, život te zajednice. Osim prašine u zraku, duž cijelog puta je prisutan i ne baš ugodan miris izmeta koji deve ostavljaju iza sebe pa treba dobro paziti da se u isti i ne ugazi. Osim ovih neugodnih iznenađenja, ugodno vas iznenade tzv. coffee shopovi. Nisu to oni iz Amsterdama, ali itekako su strateški dobro pozicionirani i opremljeni. Obično na zavojima serpentina, sklepani od drveta, deka i meni nekih nepoznatih materijala cvate Sinajski ugostiteljski biznis. Ovdje možete kupiti vodu, sokove, čokoladice opet onih istih zapadnjačkih brendova i popiti svježe kuhani čaj ili kavu. Ja sam popila jedan od mente, srednje zaslađeni. Cijena  je oko 1 US dolar. Inače valuta u Egiptu je egipatska funta, ali primaju i dolare i eure. Umjesto sitniša dobila sam kekse koje sam podijelila s mačkama koje su prisutne u svakom shopu. Nisam točno brojala koliko je ovakvih odmorišta ali sigurno ih je oko 5-6 tako da ne morate nositi puno vode sa sobom, jer zalihe možete obnoviti u svakom od njih. Ja sam nosila litru vode i bilo mi je dosta, ali uspon je bio po noći. Za ovakvu avanturu po danu to sigurno nije dovoljno, jer nema niti jednog drveta i sunce je visoko na nebu.

Nakon nekih sat vremena uspona i činjenice da ne vidim ništa osim prašine u snopu svjetlosti, gasim lampu i pokušavam prilagoditi oči mraku. Noć je vedra, mjesec nije pun ali dovoljno je velik pa mi se oči brzo prilagođavaju i postajem svjesna svoga okruženja.

Gore na desno, točno ispod mjeseca je vrh, summit, Jabal Musa. Pogledavam ga i divim mu se. Stoji tu milijunima godina, svjedočeći svim našim religijama, zavjetima, iskušenjima, ratovima, osvajanjima, divljenjima  i molitvama.

Nastavljamo dalje, te nakon nekog vremena, točnije 4,2 km dolazimo do one točke od kuda deve više ne mogu te počinje zadnji dio ove avanture. Na stupu je napisana nadmorska visina 2065 m i obavijest da nas čeka 750 stepenica do vrha. Ovdje možete iznajmiti i deke, jer na vrhu može biti jako hladno dok ne izađe sunce. Moja procjena je da ćemo na vrh stići neposredno prije izlaska sunca što će značiti da će nas sunčeva toplina brzo zagrijati te mi dodatno utopljavanje neće trebati.

Stepenice su malo veći izazov, različite visine, širine, motaju se uz stijenu koja je na dodir hladna i vlažna, a i skliska. Ovdje treba veći oprez, a česti su i zastoji jer dosta ih upravo ovdje posustaje i lovi dah.

Moj ponos mi to ne dopušta, pa koristim svaku priliku da zaobiđem one koji posustaju. Konačno sve je u glavi, a u mojoj glavi je činjenica da ja mogu i da sam ja planinarka sa stažom, a ne neki misionar ili hodočasnik ili ne daj bože turist.

Ubrzo oko mene se otvaraju vidici, vrhovi gorskih lanaca neobično smeđe boje polako poprimaju crvenu nijansu. Bliži se svitanje, a vrh je tu ispred mene. Još samo 100 stepenica, kaže jedan od beduina…Već ovdje su neki po okolnim stijenama zauzeli strateške položaje za iščekivano rađanje još jednog sunčanog dana, ali ja idem do vrha… to the summit.

Penjući se tih zadnjih 100, na obzoru primjećujem da crvena crta postaje sve deblja, sve crvenija, sjajnija.

I konačno, tu sam, na vrhu sam, ispred mene je stup sa natpisom: „You are now at the Summit of Mount Sinai“. Ponos do neba!!!

Oko mene moji Szam Szam-ovci, beduini, bijeli, žuti, crni, katolici, muslimani, židovi, ateisti, turisti, avanturisti, planinari i drugi i svi okrenuti prema istoku, prema tom djeliću neba na kojem će se pojaviti sunce.

Veličanstveni prizor, bezpregledni gorski masivi gorućih vatrenih vrhova, igra svjetlosti i nebo kristalno čisto. Ushićenje svih prisutnih raste i kulminira kada se na obzoru iznad vrhova pojavi okrugla užarena kugla. Pljesak, uzvik, molitva, pogled prema gore i sreća, neizmjerna sreća svih nas gore. Vučem paralelu s osjećajem i doživljajem koji sam imala ljetos na razini našeg Jadrana, u Zadru, na pozdravu Suncu. Prigoda je dijametralno suprotna, ali objekt je isti: SUNCE, to magično sunce koje nas drži živima, drži  na okupu i koje nam pokazuje svoju veličanstvenost bilo da se rađa bilo da uvjetno „umire“.

Slijedi neizostavno fotkanje, svaki novi „frame“ je ljepši od prethodnog.

Na vrhu ćete vidjeti i džamiju i kapelu Svetog Trojstva iz 1934. godine, izgrađenu na mjestu i od ostataka Justinijanove kapele iz šestog stoljeća. Uvijek me fascinira činjenica i umijeće graditelja u ta davna vremena. Ali prostranstvo goletnih masiva je to što vas fascinira još više i ostavlja bez daha.

Nakon nepunih sat vremena beduin nas poziva da je vrijeme za povratak.

Nevoljko napuštam ovo predivno mjesto, nadajući se da će mi barem pozamašan broj fotografija u mobitelu s vremenom pomoći da osvježim pamćenje.

Silazak je istom stazom, preko stepenica, dalje prema samostanu Sv. Katarine. Na putu prema dolje postajete svjesni svoga puta i činjenice da on nije nimalo lak. Neki dijelovi su mi poznati, a nekih se uopće ne sjećam…kao da me neka nevidljiva sila vodila gore preko njih.

Oko vas je kamen, kamen i samo kamen. Deve su opet na svakom koraku, u punom sjaju, ukrašene nacionalnim dekorima. One iz noćne smjene zasluženo spavaju, dok druge preuzimaju umorne putnike u oba smjera. Psi su zamijenili mačke, beduini bez prestanka kuhaju i nude okrjepu. Primjećujem djecu tek nekoliko godina staru, igraju se u blizini coffee shopova i sa strahopoštovanjem pozdravljaju beduine vodiče i vjerojatno se nadaju da će i oni jednoga dana u beduinskih odorama i sandalama na nogama voditi grupe na vrh Sinaja.

U jednom trenutku moj beduin teenager  pokazuje u vrh i kroz osmjeh sa strahopoštovanjem izgovara Jabal Musa. Kažem: „Da, Mount Sinai“, tu smo bili.

Nakon nekih sat i pol silaska dolazimo do naše početne točke, samostana Sv. Katarina.

Sada po danu, ovo velebno zdanje iz 6. st koje je ujedno i jedan je od najstarijih kršćanskih spomenika zaista djeluju impozantno. Samostan je osnovao Justinijan I. Veliki, bizantski car utvrdivši kapelu Gorućeg grma, koju je još ranije dala izgraditi Sveta Helene majka Konstantina I Velikog. Grm koji se nalazi na tom mjestu je navodno isti onaj koji je Mojsije vidio kako goreći ne izgara prije no što je primio Deset Božjih zapovijedi. Samostan je ime Sveta Katarina dobio  800. godine kada su u njega prema predaji anđeli prenijeli relikvije svetice.

Nakon obilaska, puni dojmova odlazimo prema našim autobusima i krećemo nazad prema Sharmu. Vraćamo se istim putem i tek sada vidim tu pustinjsko-gorsku golet bez drveta, travke i bilo kojeg traga života. I tako 200-tinjak kilometara.

Neprospavana noć čini svoje, teško se održati budnim…

Glas vodiča me budi iz snova: „Szan szan you were good today. We are now in Sharme.“

Tatjana O.