Mala ekspedicija na Mangart, 2679m
U petak smo, trčeći s posla, krenuli prema Sloveniji. Uz malo (očekivane) gužve na granici i djelomično kišnog puta, u večernjim satima stižemo do doma Dr Klementa Juga u Lepeni. Kako smo koji tjedan prije toga, na putu za Triglav spavali u domu Planika, koji je poprilično oskudan dom (što je i razumljivo s obzirom na visinu na kojoj se nalazi te da mu je jedini način opskrbe helikopterom), dom u Lepeni nam se činio kao hotel s 5 zvjezdica.
Nakon pokojeg pića i malo druženja, odlazimo na spavanje jer ujutro se moramo dići rano, kako bi mogli na parking na Mangartskom sedlu, koji je zbog nedavnog odrona kamenja ograničen na 90 vozila. Ostavljamo kombije i krećemo po cesti, vrijeme je hladno a sunce se tek tu i tamo probija kroz oblake. Prognoza je rekla da ne bi trebalo biti kiše s čime računamo jer Slovenska pot, via ferrata, sigurno nije preporučljiv put po kiši.
Nakon pola sata dolazimo do djela staze koji se račva na dva dijela, desno via ferrata Slovenska pot a dalje ravno via normale Talijanska pot, staza koja je osigurana sajlama ali ne spada pod via ferratu. Ovdje dio grupe koji ide na ferratu oblači opremu a svi zajedno gledamo u sve tamnije nebo i dalje potajno se nadajući da neće padati. Par brzinskih fotki i odlazimo, svaka grupa na svoju stranu. Slovenska pot kreće blagim usponom a onda sve okomitije i tu kreću sajle i krećemo s kopčanjem i ferratom.
Već nakon prvih 10ak minuta počinju prve kapi kiše ali nastavljamo. Stijene su mokre još od kiše koja je sinoć padala pa smo svi na oprezu, iako dobre volje. Slovenska pot nam već na početku pokazuje da nije mačji kašalj jer ima i neosiguranih a strmih i izloženih dijelova gdje smo manje više svi na sve 4, hvatajući rukama grip da pomognemo nogama koje gaze po mokrim stijenama. Staza postaje okomita, penjemo se dobrim tempom i već stižemo dvoje stranaca koji su vidno sporiji.
Otprilike u tom trenutku dobivamo poziv od druge grupe, koja je otišla na Talijansku pot, javljaju nam da pada kiša i da su pri početku staze sreli dvoje Engleza, koji su im savjetovali da ne idu dalje jer da je na vrhu jaka kiša i da su uvjeti “pakleni”. S obzirom na to da sad već i kod nas pada kiša, a oblaci su sve niži i vidljivost je sve manja, pada brza odluka da bi bilo opasnije krenuti dolje, lakše se penjati, idemo na vrh pa kako bude.
Kiša ne pada jako ali rukavice su mokre, što od stijena za koje se hvatamo, što od kiše. Idemo oprezno, nažalost pogleda okolo nema jer je sve okolo obavijeno maglom. 15ak minuta od vrha prestaju sajle i klinovi, ovdje se hoda po stijenama, ima i sipara ali strmina ne popušta. Kako se bližimo vrhu i kiša malo popušta a čini nam se da bi se i magla mogla razići. Plan je brzinsko presvlačenje u suhu robu pa slikanje kod poznatog križa na vrhu. Vrijeme se gore brzo mijenja, na našu žalost magla se ipak nije razišla pa smo tek na trenutak uspjeli baciti pogled na Belopeška jezera koja se inače jasno vide.
Osim nas, gore su došli dvoje Slovenaca, koje smo zamolili za grupnu fotku a nas dvojica pozera i sa zastavom Runolista, te krenuli dolje po Talijanska pot stazi. Iako je to lakše staza, stijene su mokre i znali smo da moramo dobro paziti. Koristimo postavljene sajle, bez osiguravanja i idemo brzim tempom. Neki od nas se skližu i često psuju dok drugi imaju sreće s gojzericama i nemaju tih problema 🙂
Pri kraju srećemo još pokojeg namjernika koji ide prema gore a i pogledi se otvaraju i napokon vidimo u daljinu, prema Italiji i Belopeškim jezerima.
Puni dojmova i sretni zbog kišnog uspona po Slovenskoj poti, hitamo do Koče na Mangartskom sedlu gdje nas čeka ostatak ekipe koja je krenula po Talijanska pot ali odustala zbog uvjeta, i hladna piva, da nas zagrije na kraju te hladne i kišne avanture. Kako to i obično biva, neplanirani uvjeti na kraju daju najbolja iskustva 🙂
Berislav i Tarik, Runolistaši.