Osvrt na izlet.
Lička Plješivica 25.06.2022.
Zora. Nedjelja. Dok grada spava i „čujem mu disanje“ spremam se na još jednu od avantura s HPD Runolistom. Ovaj put to je Lička Plješivica, kondicijski težak izlet s hodanjem u trajanju od pet sati 15 kilometara i to krševitom stazom.
Krećemo kombijem iz Zagreba prema OPG „PRICA“ u selu Mihljevac kraj Korenice gdje se sastajemo s ostalima.
U 9.30 sati nas dvadeset ljubitelja prirode i planinarenja kreće u avanturu: osvajanje Ličke Kape i vrha Gola Plješevica (jedan od vrhova Ličke Plješivice, 1.648 m ) ni ne sluteći koje ljepote i tajne krije taj mirni uspavani kraj netaknute ljepote. Naš cilj, vrh Gola Plješevica, još je davne 1845. osvojio saski kralj Friedrich August II.
Pred nama je još jedan vrući lipanjski dan. Dok sunce lagano prodire kroz šumske grane, a komarci, mušice i drugi insekti veselo dočekuju goste, mi svladavamo svoj prvi uspon. Srećom gusta šuma nas štiti od jakog ljetnog sunca i u velikoj mjeri nam olakšava uspon. Kako vrijeme protječe, povećava broj svladanih kilometara, a sunce približava svom zenitu, polako se nazire naš cilj. Ne smeta nam što smo znojni i umorni, noge nam brzo hitaju k vrhu, probijamo se kroz šumu poput gerilaca u nekom od ratova koji su obilježili povijest ovog lijepog, ali surovog kraja.
Svaki korak potvrđuje definiciju Ličke Plješivice: izduženi planinski masiv/ greben koji dijeli Liku od Pounja.
Prije samog vrha zastali smo da uživamo u pogledu koji se pruža s mjesta na kojem se nalaze odašiljači i radari koji su nekoć ne tako davno imali važnu obrambenu funkciju, a sada stojeći uspravno nastoje odoljeti prolaznosti vremena. Pogled seže daleko prema Bosni i Hercegovini jer se manji dio Ličke Plješivice nalazi na granici sa Bosnom i Hercegovinom kod Bihaća.
Kako bi skratili put do vrha Gola Plješivica odlučili smo proći dio puta kroz tunele koje je gradila bivša vojska bivše država koja se krvavo raspala o čemu svjedoče natpisi u tunelskim prostorijama, razbacane stvari, vlagom nagriženi zidovi. Koliko je truda, znoja i novaca uloženo da bi se ti tuneli izgradili ni ne sluteći pritom da će budući događaji potvrditi koliko su krhki temelji na kojima su isti građeni. Dok mi misli tako lete, pitanja se postavljaju, nazire se svjetlost na dnu tunela.
Stigli smo na naše odredište: vrh gola Plješivica s prekrasnim pogledom na Krbavsko bolje, Bihać. Nalazimo se na međi koja protječe tim krajem otkad je vremena. Osim prekrasne prirode i očaravajućeg pogleda interes nam zaokuplja napušteni objekt, kao i hipodrom. Napušteni objekt je betonska trokatnica alpskog tipa otporna na surove vremenske uvjete u kojoj je nekoć davno bila smješten vojska. Razbijeni prozori i vrata, razbacani predmeti svjedoče o događajima koji označili kraj jedne države, ali i samog objekta koji se našao na međi prkoseći jakom ličkom vjetru i niskim zimskim temperaturama. Dok ručamo na livadi ispred tog objekta koji na štiti od vjetra, hladnog unatoč činjenici da je lipanj i početak ljeta, razgovor nam se vraća na pitanje: Zašto je ovaj objekt ovako zapušten? Zašto nije iskorišten u turističke svrhe poput hitlerovog Orlovog gnijezda na granici Austrije i Njemačke?
Pitanja na koja nije moguće dati odgovor, pa je možda bolje uživati u neopisivom pogledu i osjetiti svaki trenutak. Nastojati ga što bolje upiti i spremiti u banku sjećanja. Prije nego li krenemo spuštati se istim putem osvajamo Ličku kapu koja je dokaz kako je ipak priroda najmaštovitiji umjetnik. Ta velebna stijena koju je vjetar stoljećima oblikovao, poput najupornijeg kipara, stoji ponosno na oboranima Ličke Plješivice i prkoseći vremenskim uvjetima, vremenu, ratovima. Koje sve tajne krije ta ponosna stijena? Nakon što smo ovjekovječili našu prisutnost na Ličkoj kapi polako se vraćamo prema našem polazištu. Spust se čini puno laganijim nego uspon, ali umor čini svoje.
Razgovor jenjava, svi su u svojim mislima koje se vraćaju na naše odredište OPG PRICA, odnosno toliko priželjkivanu večeru u Slunju. Nije bilo veće sreće nego ugledati štalu OPG PRICA i poznate mačje oči koje drijemajući uživaju u hladu. Čim smo sjeli kraj naših malih prijatelja, odmorili umorne noge, vratila nam se energija, ali ne za još jedan uspon, već za večeru prije povratka u Zagreb. Nakon večere u Slunju tijekom koje smo umorni, ali opčinjeni dojmovi, razmjenjivali misli i prepuštali se osjećaju zdravog umora, krenusmo prema Zagrebu. Zagreb nas je dočekao obasjan dugom i okupan laganom kišicom, pripremajući se da utone u novi san. I mi se smo vratili svojim kućama, veseleći se blagodatima suvremenog stanovanja (čitaj: tuširanju), razmišljajući pritom o nekom novom izletu, nekoj novoj avanturi s HPD Runolist.
Danka H.
