Osvrt na izlet.

OBILAZNICA

KORANSKI PLANINARSKI PUT   10.6.2023.

Pogled na iskustvo izleta, Koranski put, pruža osoba koja je uvijek smatrala da je planinarenje za stare ljude, koja ne voli gojzerice i ne shvaća čemu služe štapovi. Kako mi je trebao bijeg od užurbanog rasporeda, grada i kompjutera odlučila sam se učlaniti u Runolist, i to sama.

Izabrala sam Koranski put jer je K1 i T1 što znači da put nije kondicijski i tehnički zahtjevan pa je prema tome skrojen po mjeri planinara početnika. Okupili smo se oko 06:45 i oprezno sam ostavila svoj ruksak u autobusu. U tim trenucima nisam znala što me čeka. Odahnula sam kad sam upoznala vodiče jer su bili izuzetno opušteni, nasmijani i organizirani. Primijetila sam da sam ostavila štapove u autu što meni nije bio problem, ali vodiči nisu dijelili moje mišljenje. Iz tog razloga samo se vratila po štapove.

Autobus je krenuo točno prema planu što me stvarno iznenadilo i u Donje Gnojnice, selo u općini Cetingrad, smo došli oko 9.15. Svi su pripremili svoju opremu i krenuli, jedan iza drugog, prema vodičima. Ja sam krenula suprotnom stranom. Tu dolazi do nekih problema jer svi viču ”VRATA”, ”VRATA” i primjećujem da je to upućeno meni. Nema nikakvih vrata, ali njima je važno pa im se pridružim i prođem kroz njihova nevidljiva vrata. Tu su se smirili, no meni je i dalje bilo smiješno zašto prolazim kroz nevidljiva vrata i čemu tako oštri pogledi. Odgovor je da kroz vrata svi moramo proći jer nas prebroje. Tijekom planinarenja su više puta pratili jesmo li svi na broju što mi je dalo dodatnu sigurnost. 

Nakon scene s nevidljivim vratima uputili smo se stazom prema Špilji Ponor Jovac gdje smo stali na par minuta. U tom trenutku svi brzo vade mobitele pa se pridružujem, no mobitel mi padne pa jedva uspijem napraviti dvije slike, i to mutne. Tada sam shvatila da planinari imaju dosta vještina za koje većina ne zna. Osim što su snalažljivi i brzi, izvrsni su fotografi što se može i vidjeti iz galerije slika. Moguće da baš zato što vole prirodu istu mogu na poseban način približiti oku gledatelja.

Staza je ugodna i nije zahtjevna. Nastavljamo stazom do Zekcanov mlin i kasnije do Salopeka mlin, a između ta dva mlina kreće moja muka sa štapovima. Dobila sam uputstva kako koristiti štapove, ali i dalje nisam oduševljena. Kasnije shvaćam da štapovi imaju svoje prednosti kad se uspinješ i spuštaš jer daju dodatan osjećaj sigurnosti. Tako se nastavljam boriti sa štapovima. Kod kupališta imamo pauzu od 60 minuta. Ovdje se skidaju gojzerice i čarape, a oni najhrabriji skidaju sve i bacaju se u rijeku🤭. Tada na scenu dolazi i lokalni pas Dora koja bi trebala dobiti počasnu titulu vodiča. Ovaj pas dočeka sve grupe planinara i isprati ih jedan dio puta.

Nešto prije 15 smo došli do Crvenih stijena i Vidikovca. U toj pauzi opet se vade mobiteli, ali stvarno su svi jako dragi pa se pristojno poslikaju bez naguravanja. Izgleda da im je sigurnost jako bitna jer nitko ne nastrada u procesu fotografiranja, a dodatno se pazi i na sigurnost za vrijeme hodanja. To sam saznala na kavi koja se održala u Rastokama kada su mi vodiči objasnili da na izlet uvijek ide barem njih troje i prate različiti tempo čitave grupe. Kada poželiš usporiti pridružuješ se drugom vodiču i ne ostaješ sam. Osim sigurnosti bitan mi je i smisao za humor, a to toga ne nedostaje ni među članovima ni među vodičima.

U Zagreb smo došli i prije planiranog tako da sam, po prvi put, uspjela doživjeti kvalitetnu organizaciju. Za sve koji se planiraju upisati, a nisu sigurni, ni što, ni kako, ovo je izlet kojeg preporuča planinar početnik 😃

p.s. i dalje nisam oduševljena sa štapovima i izgledom gojzerica, ali sam oduševljena s atmosferom, vodičima i prirodom

Nataša U.