KOLOVRATSKE STIJENE – 24.10.2020.

Kolovratske stijene

Osvrt na izlet Kolovratske stijene

Dan Naopakih Izleta ili Planinarenje u Doba Korone

Sve je počelo bez uobičajenog Krešinog poziva (koji stiže neizbježno kao smrt, minutu nakon dogovorenog roka), jer sam došao pet minuta ranije, Marin stiže u minutu, a Tonka i Josip zaboravljaju novčanik doma… pa se vraćaju, pa ne radi ENC….

Ipak, nekako stižemo do napuštene pl. kuće Stalak s voljom, iako ne na vrijeme.

Na kući piše Duliba 1 h, pa onda piše Duliba 2 h… piše Mile, a piše i „hund”. Nama je za svaki slučaj ipak trebalo 3 sata, al’ krenimo redom…

Krenusmo šumskom cestom od kuće i onda prvi puta skrenusmo dobro, pa onda loše, pa onda dobro, pa dobro, pa dobro, pa loše, pa onda…  GPS tragovi izleta prikazani na karti izgledaju kao DNA. Krešina namjerna skretanja od markiranih putova, Josip je iskoristio za fotografiranje gljiva, kojih je bilo u izobilju (nažalost nitko od nas nije bio njihov poznavatelj pa smo ih prepustili drugima) te za pronalazak jelenskih rogova (Tonka, nije upletena u to!). I tako, oslanjajući se na jelenske rogove, nastavismo put u smjeru skloništa na Dulibi, samo u smjeru skloništa, a ne po markiranoj stazi.

I uz povremen susrete s markacijama, stigosmo do skloništa u Dulibi. (Zelene kuće). Sklonište je u jadnom stanju te ima ostataka odjeće, cerade u njemu i oko njega, vjerojatno od migranata. Slijedi ručak i dogovor o ostavljanju atraktivnog Krampusovog (grebenskog) puta za drugi put. Bilo je previše vlažno i klizavo, a bili smo malo i u cajtnotu.

Do pred vrh stižemo po stazi i u očekivanom vremenu… i onda na 15 metarskoj stijeni vrha urlik Kreše, ali ne od sreće nego što mu je neki mali poskok prešao preko gojzerice. Do vrha penjemo se oprezno, lupajući štapovima po hvatištima. Na vrhu, izvrstan pogled, opuštanje uz zadnja piva iz ruksaka, zajedničko slikanje i uspostavljanje veze s našom školom koji su bili na Kleku. Radio veza je fercarala izvrsno na udaljenost od 20 km i na običnim PMR uređajima.

Povratak, više manje po markacijama (!). Samo je djelomično bilo problema, jer vegetacija buja, šumarije proširuju ceste te, očito, markacije na stablima, baš na tim ključnim mjestima (skretanje s ceste u šumu) tumače kao oznake za hitno rušenje.

Pred mrak, ne znam da li više umorniji ili zadovoljniji stižemo do auta. Brzo presvlačenja pa u Ogulin na neizbježne palačinke u Frankopan gdje susrećemo našu ekipu sa školom.

Epilog

Bilo je puno lutanja, ali i teren je izuzetno težak, s nedostajućim mnogim ključnim markacijama. Iako, po putu, u šumi, markacije su dobre. Ali… putove brzo guta vegetacija kako se manje planinari u doba korone te kako šumari proširuju ceste pa uklone neke markacije i zatrpaju ulaze što sve stvara poteškoće. To područje nije park prirode i ispresijecano je šumskim cestama pa je ponekad teško snaći se na kojoj si. Iako smo prešli par kilometara više i popeli se koju stotinu metara više, ne možemo zamjeriti glavnom vodiču, teško da bi mi mogli bolje.

A Kolovratske stijene, imaju nesreću ili sreću što su u blizini Bijelih i Samarskih stijena. Krampusov put je poput Vihoraškog, samo kraći.  To što nisu toliko popularne, prednost je za planinare koji žele uživati u izravnom doticaju s prirodom. Ceste su, koliko smo vidjeli u izvrsnom stanju te se do Dulibe može doći i autom, samo doma pripremite GPS tragove i učitajte ih u svoje GPS uređaje.

Pohvalu novim snagama Runolista.

Dražen

Plan izleta

Odgovori

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Obavezna polja su označena sa *