Osvrt na planinarski izlet VLAŠIĆ (1933m ) 21.-22.09.2019.
Uspon je lagan uz miris planinskog bilja, ovčji sir i pogled na Travnik…
Svima nam je poznata izreka „Mudrost je teško priopćiti riječima“, u ovom slučaju ja ću je malo preoblikovati i iskoristiti kako bih opisala ono što se riječima ne može: „Ljepotu je teško dočarati riječima“. Nadam se da ćete u ovom mom prisjećanju na izlet uživati barem upola koliko ja kada sam bila tamo.
Na otprilike 1500 m nadmorske visine, na Galici, smješten je novoizgrađeni planinarski dom „Erik Brandis“. Ime nosi po poznatom travničkom isusovcu i biologu austrijskog podrijetla koji je dio svoje karijere proveo predavajući u priznatoj isusovačkoj gimnaziji u Travniku. Otkrio je endemsku planinsku ružu koja po njemu dobiva i ime, „rosa brandis“. Ta ruža nema trnja, a imali smo prilike vidjeti je u dvorištu planinarskog doma.
Prvi dan izleta imali smo manje zahtjevan uspon, uz visinsku razliku od otprilike 400 m. Od planinarskog doma na Galici do najvišeg vrha Paljenika ima nekih 2 sata hoda, a staza je vrlo pitoma bez većih strmina. Sam put do vrha bio je vrlo zanimljiv, a zbog svojih prostranih livada, Vlašić je mnoge podsjetio na Švicarsku. Miris planinskog bilja pratio nas je cijelim putem, a kako je bilo vrlo sunčano bez skoro ijednog oblaka, pogled nam je pucao preko Turbeta i Travnika na Vilenicu, Vranicu, Bjelašnicu, Radušu, Zvijezdu, Vitorog pa sve do Čvrsnice i Prenja. Naše prvo duže zaustavljanje bilo je u domu „Jusuf Pečenković“ na Devećanima gdje smo se osvježili uz planinski čaj i „mlijeko s kavom“, kako ga je simpatični domar nazvao. Imali smo prilike vidjeti predivne devećanske stijene koje svojom strminom ne zaostaju za Alpama. Nakon toga okrijepili smo se ukusnom devećanskom vodom koja izvire iz zemlje, pozdravili stado ovaca koje nam se našlo na putu te nastavili naš put prema najvišem vrhu. U blizini Paljenika upoznali smo obitelj koja se bavi proizvodnjom vlašićkog ovčjeg sira. Preko ljeta borave na planini i čuvaju ovce, dok su preko zime u selu ispod Vlašića. Ne moram ni napominjati koliko je njihov sir bio ukusan! Nevjerojatno ukusan, što zbog ovaca koje jedu zdravo planinsko bilje, što zbog našeg oduševljenja svime do tad viđenim. Nakon posjeta vrhu i zajedničke fotografije, vratili smo se u naš dom gdje nas je dočekao preukusni gulaš napravljen od divljači.
Drugi dan našeg izleta bio je nešto zahtjevniji te je dio planinara otišao drugom stazom, do kapelice Gospe snježne koja je smještena zapadno od planinarskog doma, nekih sat vremena hoda. Mi ostali spustili smo se kombijem u selo Ovčarevo koje se nalazi na otprilike 700 m nadmorske visine, jugoistočno od Galice te se priključili velikoj grupi planinara iz Travnika i okolice koji tradicionalno idu ovom stazom. Uživali smo u svakom trenutku, čak i kad smo se uspinjali uz strmu ledinu Brajkovicu koja se nalazi na zadnjem dijelu uspona. Svaki put kada bismo se okrenuli, vidjeli smo koliko smo se uspeli te bismo osjetili ponos i ushićenje koje nas je vuklo naprijed i zvalo nas da idemo sve dalje i dalje…
Nakon što smo se uspeli do Ekića brijega koji se nalazi na visini od oko 1800 m, nastavili smo naš put prema devećanskom domu. Ponovno smo se okrijepili, malo odmorili te vratili u dom „Erik Brandis“ gdje nas je dočekao ukusni bosanski lonac koji smo vrlo brzo ispraznili. Nakon zasluženog ručka i srdačnog pozdrava s domaćinima, spustili smo se u Travnik. Nismo imali mnogo vremena za razgledavanje svih travničkih znamenitosti, ali uspjeli smo vidjeti poznatu travničku Plavu Vodu i naravno, pojesti ćevape kod Harija. Jer kakav bi to bio pohod u Travnik kada čovjek ne bi sjeo i pojeo ćevape?
Matea Vujičić
