Osvrt na treći planinarski izlet OPŠ 7G HPD Runolist

Hrastovička Gora 4.10.2020

Naš današnji izlet odvodi nas na Banovinu, na Hrastovičku goru, a odredišta koja trebamo posjetiti su dvije stare utvrde iz 16. stoljeća, sagrađene u svrhu obrane Zagreba i Siska od Turaka – Klinac grad i Čuntić kula, obje na žalost, danas samo ruševine, iako su spomenici kulture. No, zahvaljujući entuzijastima poput vodiča Dražena neće pasti u zaborav. Osim uz utvrde, prošli smo i pored franjevačkog samostana i crkve Sv. Antuna Padovanskog iz 17. stoljeća koji su kroz stoljeća bili razrušeni i devastirani u više navrata, ali zahvaljujući mještanima mjesta Hrvatski Čuntić redovno obnavljani i još uvijek se obnavljaju. Do samog našeg cilja planinarskog puta, vrha Cepeliš (415 m) i planinarskog doma Matija Filjak put nas je vodio obroncima Hrastovačke gore bogate hrastovim šumama kao i pitomim kestenima, jednim dijelom “staze kestena” smo se i kretali. Uz bogatstvo šume Banovina obiluje i prirodnim izvorima pitke vode, na jednom takvom izvoru, Marića kotač, smo i mi našli okrjepu i napunili naše spremnike vodom.

Planinarske staze nezahtjevne, lagane, ali očito i ne zanimljive ljudima na vlasti jer uz lošu markaciju naišli smo i na kupinama obrasle staze te smo se, kao pravi pioniri, morali probijati rukama kroz šikare kako bismo izišli na markiranu planinsku stazu. To nam nije umanjilo ljepotu svega onoga doživljenoga i viđenoga. Koliko god su ruke pekle, izgrebane od kupine, toliko su nas ciklame oduševile svojim mirisom kad smo prolazili kroz grmove tog toliko lijepog šumskog cvijeta. Ciklame su nas pratile kroz šumu, a po puteljcima i livadama pratili su nas cvjetovi, u prirodi prorijeđenog, mrazovca, gospine trave, majčine dušice, gaveza.

Sva ljepota Banije očitovala se u selu Gornja Bačuga kad nas je mještanin, ničim zadužen, pozvao na degustaciju tek ispečene rakije kruškovače. Bilo je nuđenja, nagovaranja na još, a kao vrhunac, sve su se naše pljoske osladile ovogodišnjom kruškovačom. Ne može se opisati lakoća koraka i polet duše nakon ovakve okrjepe na putu jednog planinara.

Ručak, kao i odmor kod doma, proletio je u veselom žamoru sad već dobro upoznatih školaraca Runolistaša. Naslikavanje i penjanje po novom vidikovcu samu su obogatili doživljaj planinarskoga izleta  kao i stavljanje još jednog žiga u našu Planinarsku obilaznicu.

Nakon dobrog odmora slijedilo je planinarsko obučavanje, odnosno, Draženovo predavanje – Priprema za odlazak u planinu.

Iscrpnim nas je izlaganjem naš vodič Dražen upozorio da nije jednostavno okupiti planinarsku ekipu i krenuti u planine. Osim ljubavi prema planini treba se oboružati i ostalim popratnim instrumentima kako bi izlet bio dobar, a svi sretni i zadovoljni.

Svaki planinarski izlet mora sadržavati:

• cilj/stazu, znamenitost
• plan/kada/
• prikupljanje podataka o mjestu
• prenošenje podataka ostalima u grupi
• prijava nije samo doći na neko mjesto i prijaviti se jer mnogi planinarski domovi nemaju uvjeta za prihvat bez najave
• osobna priprema/fizička, psihička kao i materijalna
• aktivnosti prije putovanja – pratiti vremensku prognozu
• poslije putovanja raspremiti i očistiti opremu

Cilj predavača bio je osposobiti nas za samostalno planiranje i organiziranje izleta.

Na kraju naša neizostavna čvorologija – uz već poznate čvorove koje smo kao od šale ponovili, naučili smo dva nova: bulin i dvostruka osmica.

Zadnji zadatak današnjeg izleta bio je hod u sumrak koji se lagano spuštao oko nas, što je zahtijevalo da izvadimo iz naših ruksaka još jedno pomagalo, a to je bila naglavna lampa.

Kako je bilo planinara koji ih nisu imali, postrojili smo se u kolonu – planinar s lampom i planinar bez lampe – tako da smo svi bili obuhvaćeni svjetlima naših naglavnih lampi.

Tako smo u koloni krenuli put sela, a naše su lampe stvorile jednu nezaboravnu sliku u mraku Hrastovačke gore, s tim da je u jednom trenutku glavni vodič zatražio da isključimo svoje lampe da bismo vidjeli kako se krećemo bez lampe. Bilo je mračno i teško hodati te smo ih s veseljem ponovo uključili i sretno stigli do autobusa koji nas je strpljivo čekao (čitaj vozač). Uslijedila je preobuka i povratak u naš dragi, bijeli Zagreb grad.

I sad na kraju, zaključak: nisam puno opisivala stazu po kojoj sam se kretala, ovaj put sam se puno osvrtala oko sebe jer se moglo mnogo toga vidjeti. U mislima sam se prisjećala M. J. Zagorke i njenih viteških romana u kojima se spominjao Klinac grad i Čuntić kula, a nisam mogla ne sjetiti se pokojnog Gorana Lederera i njegovih Banijskih praskozorja.

Zahvaljujem vodiču Draženu što je organizirao ovaj planinarski izlet na ovo, meni osobno, potpuno geografski nepoznato mjesto, ali zato povijesno i te kako poznato.

Zahvaljujem se i Zoranu na strpljivosti što je čekao moj osvrt, jer, uz disanje i hodanje naučila sam se i osvrtati, ono radi čega moje planinarenje ima smisla.

Mare