Osvrti na izlet

DOLOMITI: Tre Cime di Lavaredo – Monte Patreno, Lagazuoi Piccolo, Brunico – Kronplatz, Piz Boe, Piz de Lech, Tofana di Mezzo (Opcije Sorapis, Cinque Torri – Nuvolau) u vremenu od 27.7.2024. – 3.8.2024.

 

Prvi osvrt

Lagazuoi

U nedjelju 28. 07. 2024 počinje prvi izlet u Dolomitima, na Lagazuo Piccolo.

Velika su tu očekivanja, većini je to prvi ljetni posjet Dolomitima. Iako smo čitali program izleta, pripremali se, pamtili imena, većina ne zna što ih očekuje. Ponekad je to i dobro. Na put krećemo s poštovanjem prema planini i usponu.
Okupili smo se ispred hotela. Opremljeni kompletnom opremom za samoosiguranje, kacigom, svjetiljkom, najmanje dvije litre tekućine i višeslojnom odjećom radi promjenjive vremenske prognoze, sjedamo u autobus i krećemo. U 8 sati, napustili smo hotel i zaputili se prema Passo Falzaregu, našoj početnoj točci.
Mogli smo birati između uspona feratom ili via normale te opcijom žičare.

Na Passo Falzaregu vodiči su detaljno provjerili svu našu opremu, a Zoki je održao kratku edukaciju o njenom sigurnom korištenju. Nakon edukacije podijelili smo se u dvije grupe. Grupa A se uputila na feratu Col di Boss ocjenom D dok se grupa B, u kojoj sam bio i ja, odlučila za via normale stazu koja također djelomično sadrži osigurani klinčani put.

Hodanje kroz prekrasne pejzaže Dolomita bilo je nezaboravno. Početak nije bio težak, taman da se zagrijemo i osjetimo atmosferu prekrasnih Dolomita. Staza je bila dobro označena, vodiči su pazili da je sve u redu, da se kolona održava. Sretali smo i druge planinare i malu djecu te sam pomislio – ovo će biti lako. Nakon prijelaza ceste, shvatili smo kakav nas uspon očekuje. Djelomično prolazimo preko sipara, koji se na tom dijelu pokazao kompaktnim. Uspon postaje sve strmiji, vodiči rade pauze kako bi se svi aklimatizirali na visine, grupirali te odmorili pred završni uspon. Dolazimo do strmog dijela staze na kojoj je postavljena ferata, odnosno osigurani kliničani put, što nam usprkos izloženosti pruža dodatnu sigurnost i olakšava uspon. Prolazimo viseći most, koji je neodoljiva foto točka. Kada smo stigli na vrh Lagazuoi Piccolo na visini od 2778 metara nadmorske visine, nagrađeni smo spektakularnim panoramskim pogledom. Slijedi zajedničko fotografiranje kod križa, te spust prema domu Rifugio Lagazoui. Na vrhu su i staze prilagođene izletnicima jer žičarom se može doći do doma i tako je omogućeno svima uživanje u fascinantnim vidicima na obližnje vrhove i doline, gdje se izmjenjuju kamenje i zelene površine, jezera, ponegdje i snježne površine.

Nakon odmora i ručka na terasi Rifugio Lagazoui, započeli smo spust kroz tunele i galerije koje su izdubljene u planini. Tuneli su bili strmi i mjestimično niski, na mnogim mjestima mokri i skliski, što je zahtijevalo dodatan oprez. Kacige su bile neophodne za zaštitu glave, pogotovo za ljude višeg rasta, a naglavne svjetiljke su osigurale dovoljno svjetla za siguran prolazak. Iskustvo prolaska kroz ove povijesne tunele, koji su izgrađeni  tijekom Prvog svjetskog rata, bilo je fascinantno i pomalo zastrašujuće. U tunelima postoje galerije, svojevrsni muzeji gdje se može vidjeti kako su vojnici živjeli i boravili unutar planine.
Usprkos izazovima, spust je protekao bez problema. Nakon povratka na Passo Falzarego, zaključili smo da je ovaj izlet bio izuzetno uspješan.

 
Ovaj izlet na Lagazuoi ostat će nam u sjećanju kao jedna uzbudljiva planinarska avantura. Kombinacija prirodne ljepote, fizičkog izazova i povijesnog značaja učinila je ovaj izlet posebnim i nezaboravnim.

 

Drugi osvrt 

Nakon 1. dana iza Ivane, a poslije kure antibiotika i disanja na škrge i “ja hoću doma!”…spoznaja, ako sam ovo preživjela sad mogu sve!

Iako sam prvi put što vidjela (a što stavila na sebe) ipsilon, paničar, karabinjere bez j!, sajle i klinove, postali su mi baš gušt i odmor, naročito nakon onog početnog dijela bez sajli, a staza uska, a stijena desno i još visi nad glavom; povremeno i mantre nemojgledatidoljenemojgledatidolje….drži se zubima za zrak, a prstima za utore!

Ispred mene Vid i Zvonimir, isto novaci, prilijepljeni uz stijenu… slijedim ih, a u glavi zuji “nemoj misliti da se možeš popiknuti!” jer lijevo dolje su oni naši koji su izabrali Tre Cime maleni kao vrh igle!

Onda sajla konačno i kopčanje i odmah je dobro!

A osjećaj?

Ta i nije to tako strašno! Mogu ja to, a i uživam!

Malo mi žao što moram koncentraciju na max, tako da jako malo bacam pogled okolo!

A divno je oku! I tijelu (znoj bolje nego u sauni) i duši, Naprosto je happy jer je to ono što je već dugo željela proživjeti sa mnom (vidjela objavu za 2 sl. mjesta i javila se, što ima veze ako nikog ne poznam!)

I klinovi i sajla i stijene i nebo i cvijeće i krpice snijega i opet kamenje…..divota!

Al spust po hrptu….divotica. Za kraj uspon po vododerini, ravno gore, ali ostaje mali žal da ne otpenjah onu uspravnu stijenu na sam vrh Monte Paterno!

Ali bit će prilike, nakon opće školice i školice za ferate!

Divim se vodičima koji su se usudili nas početnike zbrinuti i voditi gore!

Hvala svima.

Milada, ona druga!

 

Treći osvrt

FERATA CESARE PIAZZETTA PREMA VRHU PIZ BOE, 31. 7. 2024.

Kada nam je glavni vodič Daniel tijekom priprema za Dolomite koji mjesec prije izleta najavio feratu Cesare Piazzetta kao vrlo zahtjevnu (D/E) s dugom i glatkom vertikalom na početku, odmah sam bila zaključila da to nije za mene. U međuvremenu sam prošla veći broj različitih ferata, između ostalog i više puta onu na Kalniku (koja je svojevrsni test mogućnosti jer pokazuje izdržljivost ruku), poboljšavši vještinu i penjačku kondiciju, čime sam stekla puno više sigurnosti. No kada je krenuo izlet na Dolomite i dalje sam bila sklonija ne ići nego ići na ovu feratu jer nisam htjela zaglaviti i cijeloj grupi napraviti probleme.

Ferata Cesare Piazzetta inače vodi na najviši vrh i jedini tritisućnjak našeg izleta – Piz Boѐ (3125 m) na kojega je uspon bio predviđen 4. dan. Zbog nekoliko uzastopnih dana planinarenja te zbog predviđenog nevremena u popodnevnim satima, određeno je da će jedna grupa dio puta ići žičarom, oni u dobroj kondiciji i željni više aktivnosti cijelim putem pješke u bržem tempu, a da neće biti službenog uspona feratom nego da oni koji to žele mogu ići na feratu samostalno. Ja sam se prvobitno prijavila za drugu grupu – pješačenje.

No kako sam prethodnih dana uživala u feratama i sve su mi bile lagane (objektivno i jesu bile lakše od ove), počela sam se premišljati i odlučila malo više istražiti o ovoj ferati na internetu. Pogledavši YouTube video učinilo mi se da i nije tako nesavladivo i da sam slične stvari već prolazila. No jedno je video, a drugo realnost na terenu. Priopćila sam svoje želje i premišljanja ujutro prije polaska glavnom vodiču Danielu zamolivši ga za savjet i dodatne informacije o ferati. Od njega sam također saznala da samo dvoje sudionika ide na feratu – pomoćni vodič Vedran s kojim sam već ranije išla na ferate i čija prisutnost mi je ulijevala povjerenje te Lidija. Unatoč tome, i dalje nisam bila sigurna što napraviti te sam konačnu odluku ostavila za zadnji čas.

A i taj je čas stigao te sam se priklonila svojim željama, u čemu mi je pomoglo i Danijelovo ohrabrenje i to što sam znala da mogu računati na Vedranovu pomoć ako išta „zašteka“.

I tako se naš trojac (nazvali smo se „LPV tim“ prema početnim slovima svojih imena) odvojio od ostatka grupe i zaputio prema ferati Cesare Piazzetta. Putem smo posjetili i Mauzolej „Ossario del Pordoi“ posvećen njemačkim žrtvama 1. i 2. svjetskog rata nakon čega je započeo naš uspon prema podnožju ferate. Za uspon nam je trebalo oko sat vremena. Iako na prethodnim izletima (zbog ferata) nisam nosila štapove ovaj put sam ih odlučila uzeti radi najavljenog strmog spuštanja u povratku. No štapove sam ubrzo maknula jer sam odlučila maksimalno štedjeti ruke prije „naporne“ ferate. Kada smo došli u podnožje ferate, sunce je već bilo dosta visoko i trebalo je što prije prionuti penjanju. S obzirom na to da smo očekivali da na ovoj zahtjevnoj ferati neće biti nikoga osim nas, prilično smo se iznenadili ugledavši poveću grupu na stijenama i 5-6 osoba u podnožju. Srećom – ovi u podnožju su samo gledali. Kakvo olakšanje!

Bacamo pogled na stijenu, odmjeravamo i planiramo što i kako, navlačimo opremu i treba krenuti. Dogovorili smo da Lidija ide prva, ja iza nje i Vedran zadnji kako bi me mogao „spasiti“, ako slučajno negdje zaglavim, hehe.

Prvi dio ferate je relativno duga vertikalna stijena gdje se treba penjati puno „na ruke“ jer ima jako malo ili uopće nema oslonaca za noge. Neću reći da mi ovaj dio nije bio težak, ali sam ga uspješno savladala bez ičije pomoći što mi je dalo dodatni polet za ostatak ferate. Nakon njega uslijedio je lakši dio gdje smo se mogli malo odmoriti, zatim mostić, pa su se izmjenjivali lagani i teži dijelovi s povremenim izazovnijim (možda i E) elementima. Jedan od težih je bio i dimnjak jer dodatnu komplikaciju stvara zapinjanje ruksaka.

No naša mala grupica je napredovala uživajući u penjanju i predivnim pogledima – između ostalog i na najviši vrh Dolomita Marmoladu.

Vedran je većinu puta bio u kontaktu s ostatkom grupe. S obzirom na to da su prije nas došli na Piz Boe, dogovorili smo se da nas pričekaju jer nam više nije trebalo puno. Nakon izlaska s ferate uslijedilo je još 20-ak minuta uspona do samog vrha. Tamo su nas dočekali razdragani Runolistaši čestitavši nam na postignutom. Moram reći da sam se zaista super osjećala zbog svega i da mi je cijeli taj dan bio pravo zadovoljstvo. Osim savladane teške ferate, popela sam se i na svoj prvi tritisućnjak!

Zahvalila bih svima na podršci, posebno vodičima Danijelu i Vedranu kao i suborkinji Lidiji.

Petra B.

 

Četvrti osvrt

4.DAN DOLOMITI

KAKO SAM ISPENJALA SVOJ TRITISUĆNJAK – PIZ BOE 3.152 mnv

 

Kada sam prije nepunih pet godina kupila svoje prve gojzerice najveća mi je želja  bila hodati Premužićevom stazom i vidjeti runolist. Niti u najluđim snovima nisam sanjala da ću ikada biti na visinama preko 3.000 mnv i to nigdje drugdje nego u veličanstvenim Dolomitima. Kako uvijek volim reći, u mojim godinama nema odgađanja, bilo je sada ili nikada. Kada se osvrnem unazad i prisjetim se tih čarobnih tjedan dana, čini mi se nestvarno, kao u nekom drugom životu….

Kruna tog tjedna bio je  Piz Boe, najviši vrh u planinskoj skupini Sella u talijanskim Dolomitima. Četvrti dan hodanja donio je trunku kumuliranog umora, usponi, lagane naznake visinske bolesti prethodnog dana i visoke temperature učinili su svoje, ali ide se dalje, kraj tjedna donosi lošije vrijeme i treba iskoristiti povoljne vremenske prilike. Naši iskusni vodiči mudro planiraju svaki dan, prilagođavaju planirane rute vremenskoj prognozi kako bi realizirali sve ono što je bilo u planu.

Kao i svaki dan vožnja autobusom, ovaj put do žičare od kuda smo se  gondolama prevezli do gornje stanice  Paso Pordoi. Vožnja je  kratka, ali pruža prekrasne poglede, predokus je onoga što nas čeka na vrhu, a ujedno skraćuje i olakšava uspon. S obzirom na to da na Piz Boe vode i „iznimno zahtjevne označene staze“ i „izazovno označene staze“, ova naša  „djelomično zahtjevna“ ipak ne zvuči kao nemoguća misija. Kažu da je „via normale“, što god to značilo. Reklo bi se ……pomirisati zrak iznad 3.000 metara, a da se ne uloži baš previše truda.

Izlazimo iz gondole i umjesto uspona čeka nas spust do prijevoja gdje se smjestio lijepo uređen dom s drvenim klupama. Pauzu većina koristi za tekuću i krutu okrjepu, a nekolicina nas „malo manje žestokih na usponu“ uz dva vodiča kreće ranije kako bi dobili mrvicu prednosti. Iznenađena sam velikom posjećenosti, kako planinara tako i izletnika koji su po našim standardima potpuno neadekvatno opremljeni.

Hodnja do pred sam uspon je aktivan odmor, zagrijavanje, ravniji teren i široka staza na kojem i mi „livadari“ možemo potegnuti. Sivilo kamena do kud oko seže, reljef mjesečeve površine, nestvarno i lijepo. U daljini, na kraju tog aktivnog odmora uzdiže se stijena strmih strana kao ogroman planinski dvorac i njegov vrh- Piz Boe. Lijepo se vidi staza prema vrhu i ljudi koji se kao mravi penju i spuštaju. Od podnožja te velike piramide počinje oštriji uspon do samog vrha. Staza nije bezazlena, mimoilazimo se sa pojedincima i grupama koje već silaze sa vrha, planinari u žurbi, guraju se i prelaze na najnezgodnijim mjestima, proklizavaju, treba paziti da te netko od trkača ne zakači ruksakom. Umor se ne osjeća zbog ljepote prizora oko mene. Ipak, kako vrijeme prolazi, sve više gledam pod noge, ne dižem pogled sa serpentinaste staze, koncentrirana sam na hodanje po strmom siparu i na čisto preživljavanje. Znoj curi….. Kratki dio staze osiguran sajlom dolazi kao odmor i osvježenje…..konačno se imam za što primiti. Dižem pogled i dom na vrhu je još uvijek jako daleko, sada vidim i one neadekvatno opremljene izletnike s početka priče koji se na spustu muče s proklizavanjem po siparu. Pred kraj uspona kao da čovjek skupi zadnji atom snage i povuče jače. A onda umor zamjeni čisto zadovoljstvo, uzbuđenje, milina oko srca, ponos što si tu gdje jesi.

Rifugio Capanna Fassa – planinarski dom na prekrasnoj lokaciji, pun planinara i izletnika, prostrana terasa s drvenim klupama i stolovima punih svega i svačega. Neki naši su već zauzeli pozicije, nadoknađuje se tekućina, jede apfelstrudel, uživa u pogledima. A pogled je fantastičan, panoramski, uokrug, postaje mi jasno zašto je baš ovaj vrh meka za planinare i turiste. Prekrasan pogled s betonskog platoa na Marmoladu, za koju kažu da je kraljica Dolomita. Ako je ona kraljica, Piz Boe je kralj…..bar za mene. Na vrhu postavljen veliki željezni križ i Gospin kip. Na kamenu ispod je natpis na (kako sam informirana prilikom prevođenja) autohtonom Ladinskom jeziku kojim se služi nacionalna manjina koja obitava upravo u Dolomitima. Kaže ovako: „ Velika su i predivna Tvoja djela, o Gospodine Bože svemogući “.

Nakon podužeg odmora, fotografiranja u svim mogućim i nemogućim pozicijama, pojedinačno i grupno, slijedi spust drugom stranom te prelijepe pravilne piramide. Dijelovi spusta su osigurani sajlama i klinovima, dolazim na svoje, puls normalno radi, imam vremena i snage diviti se pogledima. Meni puno ugodnija i sigurnija staza nego kod uspona. Osvrćem se i vidim da na vrhu nema gotovo nikoga i mislim kako bi sada bilo lijepo prepustiti se tišini i samoći tako blizu oblaka. Došavši na veliki i ravniji plato, nakon „motivacijskog govora“ vodiča ubacili smo u petu brzinu. Naime, zadnja gondola polazi u 17.00 sati i ako ne stignemo na  nju, čeka nas dug, iscrpljujući i ne bezopasan spust po vrlo strmom siparu. Nakon toga čuli su se samo naši koraci……prolazno vrijeme više nego odlično.

Još jednom se procjena vodiča pokazala točnom, naime nakon što smo se smjestili u autobus, počela je kišica, a ubrzo i tuča. Ne bi nam baš bilo ugodno da smo se našli na stazi.

Ovdje se vrijeme brzo mijenja i planinu ne treba podcijeniti.

Zadovoljna sam, umorna, ponosna i presretna….znam da je to samo brojka, ali ipak je to ona magična granica od 3.000  pod mojim nogama o kojoj nisam niti sanjala. Dakle, pomirisala sam zrak iznad 3.000 i vrijedilo je svake kapi znoja i uloženog truda.

Kad smo već kod truda, ne mogu a da ne napomenem koliko je velik podvig bio organizirati ovakav izlet, voditi ovako velik broj ljudi, raznolikih kondicijskih, dobnih i iskustvenih struktura. I sve nas vratiti kući žive, zdrave i prezadovoljne.

Veliko hvala svima. Na brizi, pomoći, ohrabrenju, strpljenju,  toleranciji…..I da……..hvala Ivani B. na mojoj prvoj ferati ( da nije bilo nje propustila bi jedno veliko zadovoljstvo u životu ).

Vidimo se negdje u planini…..

 

Ljiljana Hohnjec

 

Peti osvrt 

Naš peti izlet u sklopu osmodnevnog pohoda po Dolomitima bio je zamišljen kao lagana, opuštajuća kružna tura oko Cinque Torri – nešto što bismo lakoćom odradili, uzeli pokoji selfie i na kraju dana opustili umorne noge uz hladno pivo i palačinke (jer to je top kombinacija). Plan je bio obići kružnu stazu oko Cinque Torri, poznatu po svojim spektakularnim kamenim tornjevima, a izlet je obećavao predivne poglede, svjež planinski zrak i naravno, dobru dozu znojenja – što se na kraju i ispostavilo kao točno. Kružna staza oko Cinque Torri bila je, ruku na srce, pravi planinarski “wellness”.

Sve je počelo vrlo opušteno, uz lagano ćaskanje s ostalim članovima grupe dok smo koračali slikovitom stazom. Cinque Torri su nas dočekale u svom punom sjaju, a mi smo im uzvratile s nekoliko desetaka fotografija iz svih mogućih kutova (jer naravno, ako nije na Instagramu, kao da se nije ni dogodilo). No, prava avantura je tek slijedila.

Kada smo stigli do prvog planinarskog doma nas dvije smo odlučile napraviti korak više – doslovno. U tom trenutku, uz smiješak koji je obećavao da ćemo se dobro oznojiti, naš vodič Goran nam je predložio da krenemo prema vrhu Nuvolaua. “Malo bržim tempom,” rekao je s osmijehom, kao da priča o šetnji do najbliže trgovine. I tu smo se, naravno, dale navući.

Goran je, kao pravi planinski veteran, krenuo naprijed s takvom lakoćom da smo ga jedva stizale. Dok smo mi hrabro pokušavale pratiti njegov tempo on je djelovao kao da se šeta po ravnici. Dok smo puhale i lovile dah, Goran je s povremenim “je li sve u redu?” uspijevao čak i podijeliti nekoliko anegdota, izgledao je kao da bi mogao istovremeno voditi turu i riješiti križaljku, dok smo mi pokušavale dostići ga s osmijehom za koji smo se trudile da ne pređe u grimasu.

No, iako je tempo bio izazovan, nismo odustale. Kada smo napokon stigle do doma Nuvolau, pogled koji se pružao s vrha bio je vrijedan svakog napora. Na vrhu smo sreli našu A grupu koja se penjala po ferati. Dok smo iskoristili naše vrijeme za fotografiranje, u daljini su se krenuli skupljati oblaci. Kako to obično biva u planinama, vrijeme je odlučilo začiniti stvari. Na povratku nas je ulovila kiša – ona vrsta koja te natjera da trčiš nizbrdo, pokušavajući ne polomiti noge na skliskom terenu. 

Na kraju dana, umorne i mokre, ali s osmijehom od uha do uha, osjećale smo se iznimno. Cinque Torri nam je pokazao svoju ljepotu, a kiša nam je priredila sprint koji nismo planirale. Također, pivo je imalo okus pobjede, a palačinke su bile izvrsne. Sad, kad se osvrnemo na sve, možemo samo reći: bilo je ludo, bilo je mokro, bilo je fantastično – i jedva čekamo sljedeći uspon (ali možda ovaj put bez trčanja po kiši)!

 

Šesti osvrt

I danas se sjećam te strepnje kad u školi sjediš u klupi i moliš Boga da te ne prozove. Nikad nisam mislila da ću to doživljavat i u ovim godinama. Sjedim u busu i sakrivam se iza sjedala da me se ne vidi, ali koliko god me ne vidili teško da me ne čuju. I onda Dančijev glas na mikrofonu ko ona stara trauma prozivke s katedre.

Ne znam kako me dopalo baš osvrnuće za 6. dan, a tako bi bilo lipo pisat o laganom trkaćem treningu s PizBoe kad je Dragi vođa zagrmio i poveo u rat s vremenom 30ak iznemoglih planinara.

Al ne, mene je dopalo pisat o zadnjem danu, danu u kojem je moja najčešća rečenica  bila – da sam bar ostala s Markom na domu 🙂

 

Petak, dan 6.

Jutro u našem apartmanu je počelo kao i svako dolomitsko – prva ustaje Selma rušeći sve stereotipe o Crnogorcima. Zadnja ustajem ja, kao čuvar dalmatinske baštine.

Večer prije smo u apartmanu, u vijeću od 4 člana, “proučile stazu” (čitaj uguglale na jutjub „ferata cinque torri“) i unisono odabrale ferata opciju – opciju B ne znajući tad da će opcija A imat laganu šetnju, dugi fotosešn i genijalan ručak. Ovu grešku donošenja ključnih odluka bez baratanja s poptunim informacijama nećemo više ponovit.

Sigurno lomeć okuke dovozi nas bus na početnu točku, filing je drukčiji, početna točka je drukčija i dok oblačimo gojzerice u glavi mi se vrti navlačenje pancerica za skijanje jer sve podsjeća na to. Uzimamo kartu i redamo se za četverosedežnicu (da, tako je zovem i u Italiji). Pomislila sam kako je neobično sjest bez skija (ali gotovo u ful opremi), a danas s odmakom vidim da je dobro da sam i to uvježbala jer bi već ova zima mogla tako izgledat.

Dolazimo do Rifugia i prvo krećem na šank za dobrobit sviju jer kavu još nisam popila, a onda se priključujem grupi B i nakon kilometra mi je već puna kapa. Na stanici čujem da je grupa A već na drugoj pauzi. Sretnici.

Mi idemo nizbrdo, što je divan nagovještaj situacije da ćemo uskoro ići uzbrdo i to puno više nego mi se činilo dan prije dok sam “proučavala stazu” – onaj naš edukativni jutjub video o ferati nije snimio ovaj višesatni pristupni dio.

Gazimo po travi, nizbrdo smo. Rastegli smo se standardno, što od umora, što od slikavanja, što od promatranja prizora u kojem se izmjenjuje boje. Danima smo gledali stijene, a sad osjećaš zemlju, gledaš travu. Ni ne primjećuješ da se polako uspinješ do trenutka dokad ti pod nogama zemlja nestane i opet sve postane stijena. Pod nogama i pod rukama. Volim taj dio. I još malo i još malo. I onda nikad kraja, a ni početak kolone ne vidiš više. Da sam bar ostala s Markom kod doma…

Iza okuke napokon sustignemo grupu – jer je stala. Odahnemo jer kreće navlačenje pojaseva, a i napokon je netko je izgasio sunce i složio bijele oblake. Mudro i stručno u užem konziliju zaključujemo da će biti puno stajanja na ferati pa bi bilo dobro navući šuškavce ili jakne – što zbog moguće kiše što zbog stajanja (najgora odluka dana, gora od one da nisam ostala kod doma – niti je to veća ferata niti smo stajali, a kiše u tom dijelu ni kapi). Naivno mislimo da će sad ferata, za koji minut, za koji metar. Ali ferate nema idućih po ure, nego samo uspona, tih divnih uspona di ti ovaj šesti dan dođe da legneš na pod, sklupčaš se i skotrljaš nazad na početnu stanicu četverosedežnice. Da sam bar ostala s Markom kod doma!

Staza ide cik cak što znači da vidiš sve – vidiš di je početak grupe i vidiš di si ti i muka ti je koliko još ima.

Dolaziš pred sajlu, skidaš taj dugi rukav, jep bila je to glupa ideja, i sad je opet toliko vruće da želiš skinut i dugi i kratki rukav i sve rukave, generalno želiš skinut kožu sa sebe. Pojas klapa, želiš i njega skinut jer ti više smeta nego pomaže, ali radiš sve po ps-u da te netko zbog toga ne prozove za pisat osvrt. Dosta naivno razmišljanje.

 

Prolazimo tih par metara sajle i izbijamo na kameni plato. Otvara se vidik, a sav onaj umor i žuganje polako odumire. Sjedimo. Dišemo. S jedne strane vidimo samo kamene gromade. S druge pogled na sve nijanse zelene pa sve do granice kad zelena prelazi u sivu, do te crte na kojoj se mješaju patnja i uživanje. Još jedan pogled, još jedna slika, tu na granici, a onda dalje kamenim putem. Ni nakon svih ovih godina ne mogu se naviknut na to koliko me ta stijena promijeni. Skačemo sa stijene na stijenu, oslanjamo se na stijenu i sve što gledamo je stijena. Ima nešto posebno i umirujuće u tom prizoru. Nešto meditativno u toj kamenoj surovosti. I tišini. Koju samo odjednom zapara zvuk na vezi “Sinkovići su osvojili zlato ” 🙂

Hvatamo se za zadnju sajlu ovog izleta i izbijamo na plato pred domom, hrvatskim domom jer prvi ljudi na koje naletimo su Mosoraši. Kad kažem hrvatski dom, znači doslovce dom na kojem je razvijena hrvatska zastava i nastala slika Runolista i Mosoraša, slika spajanja moje sadašnjosti i moje prošlosti, na vrhu Nouvalu, na 2545 m.

Nakon te Dančijeve milenijske fotografije, razmilili smo se oko doma. Refugee Nouvalu najstariji je dom u Dolomitima. Stoji na stijeni, omeđen zidićem i čini te da se osjećaš tako ponosno i tako kod kuće. Negdje sam pročitala da se odavde može taknuti nebo, a iako to nije točka najbliže nebu na ovom izletu, možda zbog umora, možda zbog ljudi ili možda zato što je zadnji dan, bio je osjećaj najsličniji tome. 

Sjedimo na zidiću i stapamo se s nebom, a kad se trgnemo od dodira neba i sjurimo s doma jer kiša pada, stijena vise nije prijatelj nego neprijatelj. Kabanice se oblače u letu, ne postoji grupa ni formacija, postoji samo Refugio u koji želimo što prije stići. Nismo svi ni sjeli u sedežnicu, a već je stala kiša i već čula se pjesma – dan kao svaki drugi u Dolomitima. Samo što je ovaj zadnji…

A takav zadnji dan zaslužuje da ga ispratimo na apres hikeu, zavaljeni u stolice na dnu sedežnice dok nas nakon kiše i umora grije posljednje dolomitsko sunce i dok se mirimo s tim da je kraj.

Rekao je na povratku Danči da će nam se slike Dolomita dugo vrtit u glavi. Ne znam na koje slike je mislio – i tad i danima nakon, meni su sve slike izmiješane. I slike, i dani, i ljudi i događaji.

Nekidan sam se vraćala iz Splita. Dok sam vozila za Zagreb krošnje stabala su već otkrivale jesen, a kroz okno tunela Krpani izronile su Tre Cime. Taj nadnaravni prizor pratio me još kilometrima nakon što sam s lijeve strane ostavila Zir. Da, to su te slike koje se vraćaju.

Antonia Jukić

 

Sedmi osvrt

Osvrt – Piz Boe

Četvrti dan izleta obilježio je uspon na Piz Boe (3152 m), najviši vrh naše ture po Dolomitima. Po dolasku u Passo Pordoi (2239 m) dijelimo se u grupe i krećemo prema vrhu. Ova grupa pozdravila je ekipu koja ide žičarom i uputila se pješke udarnim tempom prema Rifugio Forcella Pordoi (2848 m). Uspon je bio po nezavidnom terenu punom serpentina i sipara. U samo sat vremena prošli smo 2.6 km i savladali 600 m visinske razlike te na opće iznenađenje svih prisutnih stigli prije ekipe koja je išla žičarom. Nakon pola sata pauze za kavu, svi smo se skupili i zajedno nastavljamo prema vrhu. 

Put prema vrhu bio je po ugodnom, kamenom i na dijelovima snježnom terenu, ispunjen prekrasnim vidicima sa svih strana cijelim putem. Ni vicevi predsjednika društva nisu izostajali putem. Hvala Zoki. Nismo imali vremena za napraviti snjegovića, ali napravili smo koju grudu. Nakon ravne staze, stižemo podno stijene. Početak uspona zahtijevao je dozu opreza i koncentracije kako bi se dio sa sajlom savladao uspješno i bez ozljeda. Sat i pol vremena kasnije, prošli smo 3.2 km i vrhu prilazimo sa zapadne strane. To je to, osvojili smo ga i nagrađujemo se palentom za samo 20 € (koju svakako preporučujemo degustirati na bilo kojoj Dolomitskoj lokaciji, s obzirom na to da se radi o lokalnom specijalitetu).

Nakon zasluženog odmora, spojili smo se s ekipom koja je popela Via Ferrata Cesare Piazzetta te se opet dijelimo u dvije grupe. Jedna grupa vraća se na žičaru, a mi nastavljamo pješke prema našem smještaju u Passo Campolongo (1875 m). Spust je bio relativno zahtjevan i apsolutno zabavan. Preko škrapa, sajli, proklizavajućeg sipara po kojem smo se praktički skijali do zemljanog i šumovitog dijela gdje smo uživali u čarima prirode. Samo dva sata trebala su nam za cca 7 km do završne točke ovog dana. Izvrstan dan, izvrsna tura, izvrstan vodič. Hvala Daniel.