Osvrt na završni dvodnevni izlet OPŠ 11G Hpd Runolist
PAKLENICA 5. – 6. 11. 2022.
subota 5.11.
Nakon prošlotjednog uspješnog polaganja završnog ispita, na kojem su pokazale svoje suvereno vladanje planinarskim vještinama, ispred paklenih naranči nalazio se posljednji izazov – dvodnevni pohod na Paklenicu. Tijekom dva mjeseca naranče su naporno vježbale i učile te su spremne za osvajanje surovog krškog terena!
Okupljanje na dobro poznatom mjestu, istočno od Lisinskog, ovog puta bilo je nešto ranije, u 4:50, budući da nas je očekivao duži put i kraći dan. Prva prepreka ranojutarnjeg ustajanja uspješno je svladana, začudo svi su došli na vrijeme, opskrbljeni dovoljnom količinom vode pa smo točno u 5h i u dobrom raspoloženju krenuli iz oblačnog i relativno toplog Zagreba. Plan prvog dana bio je popeti se na vrh Anića kuk (712 m.n.v).
Prognoza nije bila obećavajuća. Očekivalo nas je nešto kiše i vjetra, ali to nas nije smelo. Vjerovali smo da nas dosadašnja sreća neće napustiti i da ćemo svojim dolaskom rastjerati oblake. Prvi dio puta većina je iskoristila za nadoknadu sna. Po dolasku u Liku dočekale su nas prve kapi kiše, koje su se postepeno pojačavale. Po običaju napravili smo pauzu za jutarnju kavu na stajalištu Macola. Nakon pola sata odmora i ugodnog druženja polagano smo se vratili u bus, ni ne sluteći što nas očekuje. Naime, samo 500m od odmarališta bus je iznenada stao. „Jesmo li nekog zaboravili?“, bilo je prvo pitanje, koje je prošlo kroz glavu.
Međutim svi smo bili tu, čak i onih prihvatljivih 10%. Nekoliko trenutaka proveli smo u šutnji, strpljivo čekajući informacije s prednje strane busa. „Otišla je lamela!“, polako se počelo širiti busom. Nekima od nas bilo je potrebno dodatno objašnjenje. Ukratko, dogodilo se nešto na što nas škola nije pripremala. Osim što smo trenutno najbolja i najbrža generacija, osvojili smo i laskavu titulu prve generacije, kojoj se pokvario bus. Ljestvica je postavljena visoko! I dok je Jasmin svojim humorom održavao moral naše grupe, vodiči su vrlo brzo razradili plan evakuacije. Vratit ćemo se pješke do odmarališta, gdje ćemo čekati zamjenski bus. Zvuči kao dobar plan, ipak je to samo 500m udaljenosti.
Nismo mogli do ruksaka tako da smo se bez kabanica morali probiti kroz pljusak i poplavljeni zaustavni trak, nadajući se da nećemo završiti na nekom od lokalnih radija. Nažalost 500m u teoriji zvuči manje, nego što zaista jest u stvarnosti. Po dolasku na odmorište većina nas je bila pokisla i promrzla. Osim toga, uslijedilo je novo iznenađenje – most na Maslenici je zatvoren zbog bure! U našu grupu prvi put se uvukla nervoza i dobro poznato pitanje „Što je meni ovo trebalo??“. Sljedeća tri sata, koliko smo trebali čekati novi bus, ispunili smo druženjem, igrama te hranom i pićem, što nas je malo oraspoložilo.
S nestrpljenjem smo iščekivali informacije vodiča o daljnjim koracima. Iako je sve upućivalo na povratak u Zagreb, čemu su se neki i nadali, donesena je odluka o nastavku putovanja. Bus smo napokon dočekali i nastavili svoj put. I dok su neki negodovali, neki smišljali plan bijega, vozač se borio s navigacijom i znakovima zabrane prolaska, kako bi nas doveo do odredišta. I nakon 10-satne odiseje stižemo na našu početnu točku, parkiralište NP Paklenica. Kiša je neumoljivo padala tako da smo se morali oboružati kabanicama i ostalom zaštitnom opremom. Zbog izvanredne situacije, koja nas je snašla, napravljena je izmjena plana. Na naše olakšanje trebalo je samo doći do planinarskog doma.
No, u prijevodu je to značilo 2,5h hoda po kiši i skliskom kamenom terenu. Hrabro smo krenuli u kišnu avanturu. Nakon početnog, malo nezgodnog uspona i borbe s naletima vjetra, došli smo do relativno ravnog terena, koji nas je pratio do kraja puta. Moram priznati da je hod po kiši bio jedno novo i umirujuće iskustvo. Na pojedinim mjestima iznenadili bi nas snažniji udari bure. Vodiči su nas cijelim putem hrabrili i motivirali da ne posustajemo, kako bismo stigli prije mraka. I dok je tijelo bez većih poteškoća izdržalo napor, oprema nažalost nije. Većina nas je s promočenim gojzericama i kabanicama stiglo do doma, gdje nas je dočekao veseo i nadasve osebujan domaćin Mario.
Rakija je bila pripremljena na stolovima, no većina je samo htjela doći do soba i riješiti se mokre opreme. Ali za to smo morali proći posljednji test dana, orijentaciju s jednog kraja kuće na drugi, kako bismo pronašli pripadnu sobu. Okrepljujuća večera i toplina vatre vratila nas je u život i pripremila za večernji program. Uslijedila je svečana dodjela diploma te zabava, koja je potrajala do dugo u noć. O atmosferi vam ne mogu puno reći, budući da sam bila među onima, koji su se iskrali na spavanje, ali priča se da bolje fešte na Paklenici nije bilo! 😉
nedjelja 6.11.
Iako je ustajanje sljedećeg dana bilo predviđeno u 7h, proces buđenja za jedan dio ekipe započeo je već u 4:50h zbornim pjevanjem neugašenih alarma, koji su se izmjenjivali u pravilnim razmacima svakih pola sata. I dok su alarmi uspjeli razbuditi cijelu sobu pa i susjednu, do svojih vlasnica su malo teže dopirali. Jedina utjeha bila je što možemo još malo ostati ušuškani u toplini kreveta, budući da snažni udari bure, koji su se čuli vani, nisu bili nimalo motivirajući da napustimo sigurnost doma.
Međutim, nakon ustajanja i izlaska na svjež zrak, dočekuje nas ugodno iznenađenje i odgovor na onaj naš „zašto?“ – beskrajno plavo nebo te jutarnje zrake Sunca, koje padaju na ogoljene planinske vrhove lagano prekrivene prvim nanosima snijega. Prizor vrijedan divljenja, zbog kojeg zaboraviš na sve neugodnosti prošloga dana i budeš zahvalan što si ovdje. Bura je rastjerala sve kišne oblake i osigurala nam jedan prekrasan dan. Prva lekcija je naučena, ponekad treba proći kroz kišu da bi se došlo do Sunca. Nakon doručka, dio nas morao se suočiti s neugodnošću oblačenja još uvijek mokrih gojzerica. Za ublažavanje situacije iskoristili smo najlonske vrećice i s utješnim riječima glavnog vodiča da ćemo se posušiti putem krenuli u novu pustolovinu. Gostoljubivi domaćin sve nas je srdačno pozdravio, osobito ženski dio ekipe.
Prva točka našeg puta bila je špilja Manita peć, koja je dobila ime po ljudima, koji su bili dovoljno ludi da u nju ulaze bez svjetla i prikladne opreme, kako bi došli do vode. Idealno mjesto za nas! Putem smo mogli uživati u svim ljepotama nacionalnog parka, pored kojih smo prethodnog dana samo projurili pognutih glava. Po dolasku do podnožja puta, koji vodi do špilje, napravljena je kratka pauza za presvlačenje. Pred nama je bio prvi uspon ovog izleta. Prema riječima vodiča trebalo je svladati serpentinasti put od 13 zavoja. Taj podatak se poslije pokazao netočnim, jer je pronicljivo oko naših članova utvrdilo da ih je bilo samo 12 pa molimo da se to ispravi. Kroz ljepote
Manite peći proveo nas je lokalni vodič. Naučili smo da osim stalaktita, stalagmita i stalagnata postoje i brojni drugi špiljski ukrasi, kojima ne bih znao ponoviti ime. I dok smo mi uživali na ugodnih 8° i 100%-tnoj vlažnosti, dio vodiča nas je napustio kako bi napravili pripremu za krunu našeg planinarskog putovanja – pokazne vježbe penjanja. Po povratku u kanjon Velike Paklenice dočekala su nas tri uspona, poredana po težini. Svatko je imao priliku uz pomoć vodiča uspeti se na stijenu. Dio nas malo je odgodio to novo iskustvo i otišao u Podzemni grad, novouređeni interaktivni posjetiteljski centar. Što smo sve tamo vidjeli ne bih vam znao reći, budući da sam cijelo vrijeme mislima bio na stijeni. Kad smo se vratili vidjeli smo da su se neki članovi već hrabro uhvatili u koštac sa svladavanjem uspona.
Davali su dojam da to uopće nije tako strašno. Malo po malo smo se ohrabrivali i stali u red čekajući svoj trenutak. Nakon stavljanja zaštitne opreme i posljednjih naputaka vodiča, klecavih koljena prilaziš stijeni. Svladaš posljednju blokadu u glavi, koja želi odustati i krećeš. Korak po korak, ponekad i puzeći uz stijenu, polako i oprezno pronalaziš svoj put do kraja uspona! I nakon relativno uspješne prve faze penjanje i osvajanja vrha, slijedi teži i stresniji dio – spuštanje ili stručno absail. Trenutak kad se rukama trebaš odvojiti od stijene i prepustiti se sigurnosti opreme. Zvuči lakše, nego što jest. Ali, nakon nekoliko neuspjelih pokušaja uspijevaš skupiti hrabrosti i ukočeno krećeš i shvaćaš :„Pa nije to tako strašno!“. I taman kad pomisliš kako ti super ide, zaskoči te dobro poznati strah. Ponovo se grčevito hvataš za uže kao slamku spasa.
Metoda, koju nikako ne preporučam, provjereno ne funkcionira! Ništa, duboko udahneš i ponovno se odvajaš rukama i mic po mic se spustiš. Teško je opisati olakšanje kod ponovnog susreta s čvrstim tlom, ali i ponos pri pogledu gore prema stijeni, kao podsjetnik na uspješno odrađeni uspon. Nije bilo jednostavno, ali je svakako bilo oslobađajuće. Mislim da nas se sve dojmio ovaj uspon. Neki su bili oduševljeni, neki malo manje. Ali, u jednom smo složni, pomaknuli smo svoje granice i nadvladali osobne strahove. Iskustvo, koje će nam sigurno dugo ostati u sjećanju. I tu smo došli do kraja naše male avanture. Teško je zamisliti što smo sve doživjeli u samo dva dana. Pokvareni autobus već je davno zaboravljen, a i gojzerice su suhe!
Nakon dobro odrađenog izleta treba se nagraditi i to izvrsnom pizzom u Starigradu. Oko 18h polako smo autobusom krenuli za Zagreb. Iako smo bilo umorni i polagano pospani, stražnji dio busa skupio je snage za nastavak jučerašnje fešte. Cijeli povratak bio je ispunjen pjesmom i veseljem pa čak i plesom. Lijepi način za zaokružiti ovaj prekrasni izlet, ali i cijelu planinarsku školu. Jedno nezaboravno iskustvo tijekom kojeg se stvorilo prelijepo zajedništvo, ono najvažnije po što je većina i došla. Veselimo se nastavku druženja na budućim izletima!
Anamarija Alagušić i Mato Klaić
