Dva osvrta na završni izlet OPŠ 10G Hpd Runolist

PAKLENICA  4. i  5. 6. 2022.

Prvi osvrt

Početak

Buđenje, ili ne spavanje, je već skoro pa normalna stvar vikendima. Evo u tom dijelu se baš nisam dobro pripremio jer sa sobom obično ne nosim mali komplet za spavanje u autobusu. Ono što sam odlučio ipak ovaj puta staviti u svoj komplet je prenosiva stolica. Eto iskusniji od mene su pokazali na Papuku prednost imanja takvog komada opreme.

Put

Put do Paklenice popunjavam pričom s Anom, Leom i Damirom oko sitnih stvari koje čine život i očekivanjima od samog izleta. Put kroz priču i dobro društvo uvijek prođe brže, proleti kao i vrijeme (… ima jedan vic o plavušama i satu 🙂 …). Nisam bacao sat, nego se  našao na ulazu NP u pripremama za početak izleta. Danijel kao i obično 🙂 ležerno i polako pokrenuo grupu. Laganim korakom uz stijene (prvih 15 minuta lagano) gledam penjače i tu čaroliju vertikalne stijene i kako samo uspijevaju. U programu je i za probati na povratku. I treba. Ne bi bili kompletni da barem ne probamo.

Plan

U programu su dva dana. U prvom danu uspon na Anića kuk i hod do Pl.doma na Paklenici, a drugi dan penjačka vježba i spuštanje pored one birtije sa terasom da nam ne bude preteško. A što reći, Anića Kuk, puno puta spominjana evo je napokon uživo viđena stijena. Stijenu od svojih ipak vrtoglavih 712 metara. Vrlo impozantno stoji iznad kanjona Velike Paklenice.

Interesantan fakt je da je Paklenica jedino mjesto gdje nakon penjanja na prirodnoj stijeni možeš sjesti na pivu u birc do. Stvarno i je tako, ulaz kao šetnica sa suvenirnicom, sladoledom, a malo kasnije i terasa uz potok, a okolo toga smjerovi i penjači.

Anića Kuk I

Naš put je dalje vodio strmom stazom prema osunčanoj strani Anića Kuka, cijelim putem koliko god bila sjena sa strane kojom se penjemo, voda je curila iz mene. Inače manje pijem ali ovaj puta je teška sparina vukla je sve van što sam imao u ruksaku. Do kraja puta ostalo je oko možda pola litre u bidonu. Ne mogu reći da je put bio dugačak ali tehnički i kondicijski baš zahtjevan. Svoj vrhunac je sigurno imao kod uspona na vrh Anića Kuka po sunčanoj strani gdje smo usvojili tehnike skakanja kao divokoze po oštrim stijenama. Penjanjem na sam vrh pruža se nezaboravan pogled. Čisto i sunčano vrijeme omogućava nam prekrasan pogled u svim smjerovima. osjetili smo i namirisali prisutnost divokoza no nismo ih vidjeli. Pametne su životinje potražile hlad i vjerojatno ne samo čekali da se mi kao grupa udaljimo nego i da sunce malo smanji svoj intenzitet.

Životinje

Na samom ulasku dobili smo upute o divljim životinjama. Zapamtio sam opet poskoka i da treba paziti, a svakako na one male blesave. Oči širom otvorene kroz čitav put. Staze su uske i ono što možda bitno provjeriti nekoliko koraka ispred sebe i ne samo put nego i okolno granje. Poskoka kao ni divokoze nismo sreli. Pametne životinje znaju živjeti svoj život bez nepotrebnih rizika. Iako su zaštićene jednostavno je to tako i minimiziraju svaki rizik ili opasnost po sebe. Nije da su mi falili no u listi očekivanja je bio možda jedan kao i ona na Premužićevoj, dovoljno pristojan da se najavio i reko “tu sam i molim te me zaobiđi”.

Anića Kuk II

Anića Kuk spust, koliko težak uspon bio toliko plus još teži silazak. Suho vrijeme je osiguralo manji rizik od klizanja no sama građa stijena bez obzira na suhoću je pogodno tlo za proklizavanje noge. Ozljede ne bi bile možda fatalne no sigurno dovoljno ozbiljne za poziv pomoć HGSS-a. Pazio sam jako prema dolje što zbog postojećih ozljeda, a i da ne bi nastale nove. Racionalno ponašanje kao i kod divokoza i poskoka. Vrućina je uzela svog danka. Po silasku na putu prema pećini osjetio sam polako udarac topline i blagu vrtoglavicu. Totalna koncentracija na svaki korak sljedećih 200-tinjak metara. Tamo me očekuje ipak hladovina. Osjećaj toplotnog udara ili možda ne ali pobjeći u hladovinu uzeti tekućini ohladiti pa čak i malo zadrijemati. Tih pola sata što dremeža što hidracije je spasilo ostatak dana. Tek smo prošli nekih 2 kilometra no trajalo je svojih 3 do 4 sata sa pauzama. I opet sve treba mjeriti u vremenu sada je jasno. Mjera za boravak u prirodi određuje i dinamiku hidriranja i hranjenja i odmora. Ostaje nam još sigurno 6 kilometara terena, i već sada osjećam zamor. Odmor je odlično došao, špilja još bolje, kratki zalogaj, hlađenje i dremež je pravi recept. Rekao bi da je jedini ispravni recept, nema žurbe, bitno da se rekuperiramo da dođemo do cilja. Koji sat ništa ne znači

Dolazak u Dom

U trenutku polaska dalje uzmem metlu zajedno sa Ivanom i polako krećem dalje. Do sada sam meo svoju kćer i motivirao kako bi odradila ono što sigurno može. I tako je glava ta koja vuče. Na kraju je uvijek osjećaj postignuća nezamjenjiv i sve što mi se čini teško postane opravdano. Sljedećih 6 kilometara izuzetno iskustvo u pozitivnom smislu. Cilj je doći do doma, uz sigurnost svih. Teren više nije tako surov kao na početku ali je početak dao svoj biljeg. Sada je glava ta koja odrađuje i činjenica da svaki korak jest jedan manje do doma. Tako je i bilo, međusobno smo si pomagali i bodrili gledali malo kartu, malo smo pričali viceve, hladili se odmarali pa opet išli i svaki korak je bio bliže cilju. Ono što je meni bilo jako drago da smo uspjeli u tome kao grupa. Jesmo došli malo kasnije ali smo došli pozivno umorni bez ozljeda i sigurno za dnevnoga svjetla 🙂 (svjetiljka je bila spremna u kompletu). Osjećaj postignuća u tom trenutku je nezamjenjiv.

Na ovom izletu škola pokazuje svoju punu svrhu i koliko je korisna.

imali smo od svega pomalo, preživljavanja, pružanja prve pomoći, etike, alpinizma, boravka u planinama, orijentacije i čitanje karata, prehrane, …… Sve ja nadolazilo kako je bilo potrebno.

Večera, malo priče i izmjene doživljaja i razmjene očekivanja od sljedećeg dana i počinak.

Drugi Dan

Buđenje ujutro je između 6 i 7 sati. Kratka higijena, doručak, zagrijavanje i spremni za dalje. Na samom početku ostao sam uz Silveka i Damira. Damir je nategao ligament na zglobu, pa i dalje u maniru metle držim začelje. U jednom trenutku je Silvek rekao da krenem prema naprijed radi posjeta Manite Peći. Požurio sam i taman stigao da uzmem kratki predah prije uspona na Manitu Peć. Sam uspon nije zahtjevan koliko ga je zahtjevnim učinilo vrijeme i žega. Nekoliko serpentina, kameni i rastresiti put, malo hlada. Po prilici 50 tak minuta uspona i skupljamo se ispred ulaza. U dogovoru sa vodičima nas 26 ulazi sa Vodičem parka u pećinu. Unutra je konstantnih 10 tak stupnjeva. Ugodno i više nego ugodno za jedan vruć i sparan dan. Obilaskom zanimljivosti u samoj pećini polako se spuštamo do ulaska u Park i završavamo hodački dio. Kratko osvježenje i počinje penjačko/pokazni dio.

Izgleda visoko i zahtjevno. No ustvari treba slušati što vodiči govore i potpuno je sigurno i nije tako visoko. Meni se činilo da sam tih 15-ak metara popeo u deset koraka, i isto tako spustio. I najbitnije, da smo svi probali.

Napokon kupanje. Završetkom penjanja završili smo posjet NP-u Paklenica i spuštamo se u Starigrad Paklenicu na kupanje i hranu.

Povratak

Pozitivno umorni, nakon svega nas čeka još koji sat puta prema Zagrebi i činjenica da smo završili jedan službeni dio uživanja 10G Lucky Laganini i otvorili novo poglavlje neslužbenog dijela uživanja u prirodi kroz zajedničko druženje na izletima društva ili u vlastitim aranžmanima. Bogatiji smo za jedno prekrasno iskustvo i različite karaktere koji su mene osobno posebno obogatili. Rekao bih da je čitavo doživljaj nadmašio sva očekivanja.

VEDRO, i do sljedećeg izleta

Filip Starčević

Drugi osvrt

Naš zadnji izlet ili kako smo osvojili Nacionalni park Paklenicu

5.00! Ajde Mirna, ustani! 5.05. Ok, krajnje je vrijeme, diži se. 5.10. Ideš ili ne ideš, samo se odluči. Ovako je nekako išao moj tijek misli to jutro. I ustala sam se. I stigla na vrijeme na bus. Ipak je zadnji izlet. Pričala mi je prijateljica da je to najbolji izlet u školi, hajde neću ga onda propustiti…

I krenuli smo mi tako po običaju s Lisinskog u 6 ujutro, neki skroz budni, a neki prespavali cijeli put do prve kave. Sve u svemu, na početak naše staze smo stigli odmorni i spremni za našu dvodnevnu avanturu. Nisam znala što bih očekivala od ovog izleta, Bara je stalno govorio da on nosi malo stvari, pa sam odlučila i ja tako. Mislim da sam spakirala i manje od osnovnog, što inače nije uobičajeno za mene, ali bilo je dovoljno. Standardno smo krenuli sa zagrijavanjem i lagano prema gore. Gdje točno, ne znam, ja sam kao torba, slijedim grupu. Nakon napornog uspona po suncu, skrenuli smo s glavne staze i započeo je najljepši dio puta. U hladu, bez puno napora. S obzirom da sve što je lijepo kratko traje, tako smo i mi nakon nekog vremena došli do dijela gdje smo ostavili svoje stvari i oputili se na Anića kuk. Da sam znala kaj me čeka, dva put bih razmislila o tom pothvatu. Srećom pa nisam i vrlo entuzijastično sam krenula prema vrhu.

Nakon nekog vremena provedenom na tim stijenama, samo mi je kroz glavu prošlo da se nekako moramo i vratiti dolje. S obzirom na moj strah od strmog spuštanja, odlučila sam zanemariti sve to kad mi je Antonija rekla da ne razmišljam o tome. Iskreno, nisam baš najspremnija osoba pa su mi te stijene bile problem. Međutim, grupa ljudi koja je bila sa mnom je izvukla najbolje od mene. Majo, Žac, Antonija, Susha, Janko, uspon i silazak su zbog vas bili odlični!! Bilo mi je teško, ali sam uspjela i zapravo se dosta zabavila. Bilo je to sve malo sporo s obzirom na moju spretnost, ali pogled s Anića kuka je nezaboravan. Nakon spuštanja smo se malo ohladili u nekoj špilji i krenuli dalje. Već mi je lagano bilo dosta. Nakon malo spavanja prošlu noć, postala sam dosta umorna i gležanj me nešto zezao. Magnezij i grožđani šećer su pomogli, kao i ledena voda Manjine koja me spasila.

Završila sam ipak na početku kolone prateći Baru i završili smo stazu dolaskom u dom nakon čega smo s najvećim guštom popili pivu i malo se odmorili. Dosta nas je bilo hrabrih i okupali smo se u onom bazenu temperature minus 82 stupnja i preživjeli. Večer je protekla mirno, papali smo, imali dodjelu diploma, proslavili dva rođendana, Majin i Mimin i onda sam se ja ugasila i otišla spavati. Noć nije protekla baš tako mirno. Jadnog Marka je gazdarica izbacila iz sobe, derala se na njega, rekla bih sve bez razloga 😊 Onda ga je ujutro još prozvala pred svima da mora čistiti, ja ne znam zakaj se on njoj zamjerio. Ili joj se svidio pa nije znala kako to pokazati 😊 Mislim, tko se nije bar jednom u životu toliko napio, ušao u tuđu sobu, bio izbačen, pa dalje da ne nabrajam još kaj dalje.

Drugi dan je trebao biti malo lakši. Bar se pričalo tako. Ali uspon na Manitu peć je bio..Manitan u svakom slučaju. Ali unutra je bilo predivno. Predivno stalaktiti, stalagnititi, i svi oni oblici unutra. Svakom bih preporučila da izdrži tu vrućinu da to vidi. Nakon obilaska je slijedilo spuštanje do ulaza u nacionalni park i naša prva (barem moja) penjačka avantura. Išla sam zadnja i uspjela sam se popeti…nešto sam se uspjela popeti i jednostavno nisam mogla više, ali sam odlučila to svakako ponoviti kad budem odmorna. Možda za početak u dvorani, bar da osjetim kako je to popeti se do kraja. Svaka čast svima ostalima, bili ste predivni dok ste penjali, bilo vas je odlično gledati, nije se činilo lagano, a uspjeli ste 😊 Ubrzo smo otišli do Starigrada na ručak i kratko kupanje i krenuli natrag kući.

To je ukratko od mene. Znam da kasnim, ali obaveze i druga planinarenja su me stisnula. Moram priznati da su mi zadnja 3 mjeseca provedena u školi bila jedinstvena. Upisala sam ju da mi prođe brže vrijeme i da nisam stalno doma, a dobila sam puno više nego što sam mogla zamisliti. Nadam se da su i ostali. Voljela bih se još jednom svim vodičima zahvaliti na uloženom trudu, svim polaznicima na dobrom vremenu i pomoći, a svima vama koji ovo čitate jer razmišljate da li da krenete u školu ili na planinarenje općenito… Samo bih rekla da je ovo neka nova dimenzija života, neko ispunjenje koje nisam našla prije ni u čemu. Nije samo do pogleda koji imate kad se popnete, planinarenje vas ispunjava na više načina, morate to probati da biste znali o čemu govorim. A kad probate, jednostavno ćete znati što sam pokušala riječima opisati. Želim vam svima još puno hodanja, penjanja, vrhova, svega što vas ispunjava i čini sretnim.

Vedro, Mirna