Bjelolasica

Osvrt na izlet.

BJELOLASICA  23.03.2024.

U tjednu prije izleta naša glavna vodičica Lea nas je u WA grupi upozoravala na (ne)vremenske uvjete na Bjelolasici predvođene jakim vjetrom. Iako je kalendar govorio proljeće upute su bile kapa, rukavice i kabanica. Na našu žalost prognoza je bila u pravu, ali o tome kasnije.

U subotnje jutro u 06:02 je nas 38 sudionika izleta praćeno s pet vodiča krenulo za Gorski kotar. Lea nas je samo sve pozdravila, predstavila kolege vodiče pa pustila da tko može još malo odspava do pauze na Ravnoj gori, odnosno po novome odmorištu Kupjak. Ja sam uspio i bio dosta sretan zbog toga. Na odmorištu me iznenadilo koliko je bilo toplo.

Vozač busa nas je uspio odvesti par kilometara po makadamu te tako smanjiti bezvezno tabananje od kojeg jedino što više mrzim je hodanje gojzericama po asfaltu. Prilikom presvlačenja u gojzerice kad smo stigli na početnu točku sam još pomislio kako smo možda umjesto kapa i rukavica trebali ponijeti kremu za sunčanje i šilterice koliko je bilo toplo i sunčano. Kako sam tek bio u krivu…

Prvi dio hodanja je bio po relativno ravnom terenu. Prostrane šume Gorskog kotara uvijek oduševe sve dok ne čuješ kvrckanje visokih stabala koje vjetar njiše, a ti se pitaš pa neće valjda sada pasti. S obzirom na to da je u Zagrebu proljeće došlo prije par tjedana bilo je zanimljivo doći u Gorski kotar gdje priroda uvijek kasni koji mjesec s buđenjem. Koliko god je staza bila lijepa ne mogu se oteti dojmu da će za mjesec, dva biti puno ljepša kada se sve zazeleni i procvjeta.

Ovo mi je bio prvi put da idem na Bjelolasicu pa me iznenadila količina staza koje vode do vrha. Danas smo išli najlakšom odnosno najmanje strmom. Staza se vrlo brzo iz hodanja po ravnom pretvorila u pošteni uspon. S obzirom na to da je zemlja bila dosta rahla svaka čast onome tko se gore penje kada uvjeti nisu idealni. Iako je uspon bio dosta strm, vodiči su nas sve držali u poprilično kompaktnoj skupini s čestim pauzama da se svi sustignemo. Već na usponu prema grebenu su se vremenski uvjeti dosta promijenili te je moju želju za šiltericom zamijenilo pokrivanje glave kapom i kapuljačom zbog snažnog vjetra. Svejedno bilo je lijepo i prilikom pauza se isplatilo okrenuti oko sebe i pogledati krajolik iza sebe.

Kada smo došli na vrh Kula vjetar je još jače puhao te je čak za fotkanje na vrhu trebalo čvrsto držati mobitel. Kako su se uvjeti pogoršavali sve brže i brže, nismo se dugo zadržali na vrhu nego smo se nakon fotografiranja i žigosanja brzo uputili prema skloništu Jakob Mihelčić gdje je bila planirana pauza za ručak. Na samom vrhu smo susreli grupu od tridesetak planinara OPŠ PD Zaprešić. Taman kako je njihov zadnji član došao do vrha mi smo krenuli prema skloništu.

Putem do skloništa je vidljivost znala pasti na nekih dvadesetak metara dok je vjetar nemilice udarao po nama. Na trenutke sam osjetio dašak morskog zraka što mi je malo podiglo moral. Sklonište je smješteno ispod samog grebena tako da kod njega nije jako puhalo. Dio
grupe se uspio ugurati unutra i zapalio vatru dok je drugi dio vani ručao. Nakon nekog vremena do skloništa je došla i grupa iz Zaprešića pa smo se opet pozdravili s njima. Nadam se da početnici planinari iz njihovog OPŠ neće biti demotivirani nastaviti se baviti planinarenjem nakon ovakvog izleta.

Nakon odmora smo se vratili na greben i nastavili hod do kraja grebena odnosno vrha skijališta. Vjetar više nije bio toliko jak, ali nažalost vidljivost je i dalje bila loša. Povremeno smo na tren ili dva mogli vidjeti Klek kako viri s jedne strane ili Bijele i Samarske stijene s
druge, ali nije to dugo trajalo. Ipak su nas povratkom na greben opet brzo okružili oblaci. Dok sam hodao taj dio od skloništa do skijališta imao sam osjećaj kao da sam gorštak u Škotskoj. Buseni trave, snažan vjetar i slaba vidljivost, ali istovremeno i ljepota prirode i tišina svuda oko nas.

Skijalište je bilo na samom kraju grebena te smo se nakon njega počeli spuštati niz planinu pa smo otvoreni greben zamijenili šumom. Vidljivost je postala normalna, a vjetar je nestao. Sada se još samo trebalo vratiti do busa cijelu tu dužinu grebena, ali ne po vjetru i travi nego po makadamu u šumi.

Pri povratku smo opet stali na odmorištu i zaključio sam da mi tanjur tople juhe nakon izleta paše čak više i od hladne pive na vrhu. U busu su ljudi izmjenjivali statistike pa sam saznao da smo prehodali između 12.5 i 14 km, ovisno o tome kako je kome zabilježeno. Iako vrijeme
nije bilo najbolje moram reći da sam zadovoljan odrađenim izletom te novim prikupljenim žigovima u obilaznicama. Sigurno ću se vratiti na Bjelolasicu još barem jednom da uhvatim te poglede na Gorski kotar koji su mi izmakli.

Antun

 

PDF s planom izleta

Odgovori

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Obavezna polja su označena sa * (obavezno)