NJEGOVO VELIČANSTVO TRIGLAV

Triglav

MOJA PRIČA O TRINAEST GLAVA KOJE SU DOŠLE DO TRIGLAVA

NJEGOVO VELIČANSTVO TRIGLAV

Od kada sam po prvi puta svoju nogu, naviklu na štiklu, šokirala gojzericom, u meni se rodila jaka želja popeti se upravo na Triglav. Taj je uspon za mene sinonim za planinarenje, a likovi koji su ga imali u svom planinarskom CV-u za mene su bili jako cool. Nikada se nisam  zanosila Kilimanjarom, Aconcaguom ni Himalajom jer čovjek treba biti realan. Žene su ipak slabiji spol, a ni godine nisu više na mojoj strani. A i malo me strah, da budemo skroz iskreni 😉 Ne sramim se straha – dobar je u određenoj mjeri.

Često sam po Sljemenu, Kalniku, Ivanščici i ostalim „pitomim“ planinama znala na glas govoriti o želji da se popnem na Triglav, no bila sam svjesna da za tako nešto moram obići još puno puno malih planinica. I hodala sam tako, hodala, godinu, dvije, a želja je još uvijek bila ista – čak i veća. Na spomen Triglava uvijek bih se osjećala nekako čudno – probuđeno i uzbuđeno.

Kako je Triglav poprilično opasna planina i treba poštivati njena pravila,  dva sam puta PROPUSTILA otići na željenu (avan)turu. Spremala sam se, trenirala, no svaki je put vremenska prognoza pokvarila planove. Mislila sam da sam se pozdravila s Triglavom i za ovu godinu, no došao je red na to da i ja imam malo sreće. U zadnji tren sam dobila poziv da se priključim jednoj grupi. Sreći, uzbuđenju i  veselju nije bilo kraja. Pogledam prognozu za vikend 21. i 22. rujna – sunce! Ma ljudi moji, je li to moguće? IDEM!!!

Uslijedio je tjedan pripreme, pakiranja i gnjavljenja okoline svojom euforijom. A trebalo je i raditi i obavljati svakodnevne zadatke.

SUBOTA 21. RUJNA 2019. – STIGAO JE I TAJ DAN

Četiri je sata ujutro. Na zvuk zvona mobitela ustajem iz kreveta kao iz katapulta, stavljam ruksak na leđa i veselo poskakujem do glavne ceste gdje ću sačekati ostatak ekipe. Mobitel mi zvoni kao da je podne! Stiže kombi, otvaraju se vrata, a iz mraka me gledaju nasmijana lica! Putem kupimo kolege koje je, među rijetkim prolaznicima, osim po ruksaku, lako bilo prepoznati i po veselju kojim zrače.

Put do Dežele je proletio. Do Aljaževog doma (polazna točka) već smo bili okupani suncem. Jedva čekam da krenemo! Do doma Kredarice, gdje ćemo prenoćiti, dobrih je osam sati što hodanja što penjanja. Hoću li ja to moći? Jesam li spremna? Samo da se ne osramotim! Misli su to koje su mi se motale po glavi prije nego što smo krenuli. Prvih sat vremena je „obično hodnje“ na kakvo smo navikli. A onda kreće „veselje“. Sajle, klinovi, provalije… Hoću li vidjeti gamzove? Uglavnom kaos u glavi, a gojzerice viču ajmo, ajmo više…  Ne smijem nikako zaboraviti spomenuti da smo svi bili „pod punom ratnom spremom“.  Kaciga, pojas, ipsilon, gurtne, karabineri – oprema su bez koje ni jedan sudionik nije mogao ni „prismrditi“ izletu.

Tominškova pot jedna je od težih ruta prema Triglavu. Lupanje srca pri prvom većem usponu više govori o uzbuđenju nego o problemima s kondicijom. Brzo sam to shvatila. Uhvatila sam ritam zvan „peglamo mi to dobro“.  Nakon par sati hoda, već sam bila sigurnija u sebe i već mi je bilo do zezancije i šale!  Bit će to sve ok – tješim samu sebe.

Nakon šest sedam sati hodanja i penjanja počinju se nazirati prvi znakovi umora.  Noge sve teže, ruksak (pretovaren) sve me više vuče. Ali hodam, idem… adrenalin je moj saveznik i ovaj put. Odjednom… prizor koji sam toliko puta vidjela na internetu. Dom Kredarica okupan suncem koje se u svom zalasku oboja roza bojom. WOOOW ludilo!!! Spuštam ruksak, sjedam, a moje oči uživaju kamo god pogledala. Sup(a)utnici također veseli, ali i umorni! Stepenicu smo bliže našem cilju!

Pogled s Kredarice puca prema vrhu Triglava – sad već vidim i Aljažev stup ili stolp, kako bi rekli prijatelji Slovenci. U domu je mravinjak – ljudi više nego u Tkalči subotom – OMG! Večerica, pivica i skupno ležišće. Iskreno – ne volim ta spavanja po domovima, ali davno sam shvatila da je razina komfora obrnuto proporcionalna ljepotama koje priroda servira. Liježem u svoj prostor za spavanje naoružana naglavnom lampom, preskačući šlape, mobitele, ruksake, kacige i štapove. Pokušavam zaspati jer  sutra je THE DAY. Od silne želje da zaspem nisam oka sklopila (znala sam da će tako biti). Adrenalin (sad mi nije saveznik) i razmišljanje o sutrašnjem danu lijepo su me držali budnom. Grrr… pretpostavljate, to nikako nije bilo dobro s obzirom na napore koji me čekaju. No što je tu je!!! Mislim da ni drugi baš ne spavaju.

Triglav-Alwks-Krešo-Mario

NEDJELJA 22.09.2019.-USPON NA TRIGLAV

Ustajem puno prije svih i puno prije sata. Obavljam svoje male rituale kojih se ne odričem nikada i nigdje (malo šminkice i puno kavice) i čekam ekipu na doručku. Izlazim u međuvremenu van, a pogled oduzima dah. Zlatnožuti Triglav i prvi penjači ranoranioci koji gmižu po zastrašujućoj okomici.  Svitanje na kojemu bi zavidjeli i kadrovi iz najromantičnijih hollywoodskih ljubića. Ono što je na prvu bilo manje obećavajuće je vjetar. Puše jako ili zelo piha, opet kako bi to rekli slovenci. Naši vodiči izlaze i zabrinuto se gledaju. Nije dobro. Čini se da ćemo opasnosti u planini iskusiti na vlastitoj koži.  Postrojeni ispred vodiča čekamo upute. Rečenica koja mi je sledila krv u žilama je: „Ekipa, po ovakvim vremenskim uvjetima ruksaci su nam kao jedro! Budite oprezni!!!“ Uffff!!! A moj ruksak je težak k’o konj i još one glupe jabuke koje vukljam iz Zagreba. Nekim čudom nisam ponijela pivo! Bogu hvala!

Ništa – krećemo! U koloni! Ja sam druga! Na prvom klinu koji me nosi prema okomici osjetila sam snagu vjetra bočno na leđima i progovorila vodiču ono što sam najmanje željela reći – bojim se! Okrenuo se i onako ljuto i odrješito mi rekao – ostani na domu i čekaj nas! Znao je on da ja neću ostati, a ja sam znala da se tim putom ne vraćamo. A ništa – bar sam pokušala iskamčiti zrno utjehe i ohrabrenja! Penjem dalje – sad već debelo u okomici i počinjem „kužiti“ kako se „boriti“ s vjetrom.   

Puno je ljudi na putu prema gore. Obilazimo se i pozdravljamo kao na nekoj špici. Ustvari, to i je špica… planinarska špica, Najslađi špicer bio je svakako mali Slovenac od sedam godina koga je tata vodio na užetu. Spuštali su se s vrha. Pitali smo ga je’l to prvi put? Ne – kaže ponosni tata! Drugi je! Bravo za malca!

Izlazimo na „kičmu“ između Malog i Velikog Triglava. Posebna je. Impozantna. Zastrašujuća. Opasna ali i predivna. Vjetar puše k’o lud, što  na tim visinama može biti opasno. Teško mi je bilo priznati, ali trebala mi je pomoć. Stisak ruke u pravom trenutku vjetar usmjeri pravo u leđa i ideš dalje! Tako je to u planini, ali i u životu. 

VRH TRIGLAVA, ALJAŽEV STUP I SREĆA NAJVEĆA!!! Oblaci k’o vatice i pogled vrijedan milijun dolara samo za privilegirane! Ponosna sam što sam jedna od njih!

SPUST PREKO TRIGLAVSKE ŠKRBINE, KOČE NA DOLIČU I LUKNJE

Spust je najčešće teži od uspona. Euforija od vrha, umor i želja da se što prije spustiš s planine mogu biti vrlo, vrlo opasni. Stoga smo bili vrlo oprezni.  Prošli smo strme i izložene litice, duge hodnje, sipar (onaj sitni sitni šljunak nizbrdo – pa ti hodaj). Za sve što smo prošli, nagrađeni smo prekrasnim vidicima i prizorom na obiteljsku idilu kozica koje žive na ovom surovom terenu. Gamzovi! 

Dolaskom do Aljaževog doma (noge su mi već bile k’o hrenovke – nemam koljena) postala sam svjesna činjenice da sam uspjela i da sam se uspela na Triglav. Ustvari – da smo uspjeli. Sretni ulazimo u kombije u kasno nedjeljno poslijepodne i krećemo put Zagreba.

Ne mogu a da ne spomenem da sam ovaj uspon u svom srcu posvetila našem prijatelju i kolegi Nikoli iz našeg planinarskog društva koji je u kolovozu preminuo baš na Triglavskim jezerima. Počivao u miru dragi naš! 

SAVJETI ZA PLANINARE KOJI ĆE DANAS SUTRA ISTIM STAZAMA

  1. Oprema glavu čuva (ne pomišljajte na uspon bez pojasa, ipsilona i kacige)
  2. U ruksak spakirajte samo najnužnije (odjeću, nešto hrane – domovi su dobro opskrbljeni i vodu)
  3. Provjerite vremensku prognozu više puta
  4. Kondicija mora biti TOP
  5. Izaberite dobru i provjerenu ekipu

Eto, toliko od mene o ovoj divnoj avanturi u kojoj sam, usprkos težini puta, uživala maksimalno. Naučila sam ponovo puno od sebi, svojim granicama i svojim strahovima. Kako ih prevladati i kako ih pobijediti na putu do cilja. 

I da… namjerno nisam nikoga imenovala iz ove naše Triglavske družine jer smo cijelo vrijeme bili tim, dobar tim, i u tom zajedništvu doživjeli smo i proživjeli jedno predivno planinarsko iskustvo i uz jednako divno druženje.

HVALA EKIPA DO NEKOG DRUGOG PUTA! 

Aleksandra

 

Komentar o “NJEGOVO VELIČANSTVO TRIGLAV

Odgovori

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Obavezna polja su označena sa *