SAMOBORSKO GORJE TRAGOM ZELENOG PRSTENA BREGANA OPŠ 6G 15.09.2019.

Samoborsko gorje

Osvrt na drugi izlet 6 generacije  OPŠ  6G 

Tragom zelenog prstena – Bregana

Grgosova spilja pravi je biser u blizini Zagreba
Drugi izlet OPŠ6 počeo je kako i dolikuje, mojim dolaskom na mjesto dogovora u zadnji čas. To je ono proklestvo zvano “preblizu stanujem”. Na prvi dogovor sam, u strahu da ne zakasnim, došla pola sata prerano, a ovaj put u zadnji čas. No, nije da nisam razmišljala strateški i zviždaljku zavezala za ruksak računajući da ću ju, dok pretrčavam četiri automobilska traka u jednom pa još četiri u drugom smjeru, prema našem autobusu, u krajnjoj nuždi i upotrijebiti! Koliko znam, zviždaljka svakom planinaru služi za krizne situacije, kao poziv u pomoć, a ima li veće krize od one da na izlet odu bez mene?

Stižem u trenutku kad je prozivka završila i kad se ubacuju ruksaci u bunker
autobusa i procjenujem da je najbolje da ja prvo ubacim ruksak, a onda ću rješavati formalnosti! No, dok to činim, s druge strane bunkera pojavljuje se lice pomoćnog vodiča Gorana, koji me uz osmjeh ohrabruje, odmah zaokružuje na popisu sudionika, bez imalo prodike, što me istinski motivira. Bilo kakvo predavanje i onako ne bi imalo previše smisla! Čekamo još jednog polaznika, ali ga ne dočekamo, vjerojatno spava. Krećemo! Naš prvi izlet busom! Jejii, osjećam se razdragano kao na školskoj ekskurziji.

Glavni vodič Mario sve nas prigodno pozdravlja u busu i najavljuje vožnju od dva sata, u što sam umalo i povjerovala. Smjeh grupe ipak je znak da tome neće biti tako, Bregana je ipak tu, iza ugla, malo dalje od Samobora, tamo negdje. Nisam bila baš sigurna je li to u Hrvatskoj ili Sloveniji i hoće li mi trebati kune ili euri pa sam ipak utvrdila na karti da je riječ o Hrvatskoj. Dolazimo do Bregane, vidimo i schengneski prijelaz, hvatska i slovenska zastava su tu, a malo dalje u grmlju vidi se i famozna žilet žica. Nadam se u sebi da nećemo zalutati negdje i izazvati međunarodni incident, moglo bi od toga svašta ispasti. Iskrcavamo se u centru Bregane, prvo jutarnja kavica u lokalnom kafiću, što mi jako odgovara. Prilika je to za razgovor i bolje upoznavanje s polaznicima. Naša graja remiti rutinu drugih gostiju kafića koji ovaj put mogu zaboraviti na mirno čitanju nedjeljnih novina.

Vrijeme sunčano, toplo, čak i pretoplo. No, bolje to nego kiša. Krećemo iz centra
novom planinarskom stazom, jedni smo od prvih koji njome gaze. S nama su i
kolege vodiči koji tamo žive, poznaju kraj kao svoj džep, a bili su i jedni od inicijatora uređenja nove planinarske staze. Ona je markirana okruglim markacijama, ali zelene, a ne crveno-bijele boje! Riječ je ipak o “zelenom prstenu” pa mi se ta ideja na prvu jako dopada, sviđa mi se brendiranje. No, oznake se stapaju sa zelenilom šume tako da bi poneka dodatna tabla ili crvena strelica ipak dobro došle.

Uspon nije naporan i relativno brzo dolazimo do Grgosove pećine i ugostiteljskog objekta pored. Gostionica ne radi, ali u to smo bili upućeni. Domaćin izuzetno ljubazan, daje nam na korištenje sjenicu, stolove, stolice, priča nam o špilji, srdačno prepušta stručnoj vodičici koja nas uvodi unutra. Za spilju nisam niti znala, a vidim novinske natpise u kojima je nazivaju i hrvatskom Postojinskom jamom. Oduševljena sam! Špilja je sređena, jako lijepo osvjetljena i prepuna stalaktita i stalagnita.

Pronađena je slučajno od strane lokalnog stanovnika, gospodina Grgosa, koji ju je u početku sam uređivao i čistio, a velikim dijelom projekt je napravljen zahvaljujući entuzijazmu i novcu pojedinaca. Unutra su dvije dvorane, nova je otvorena za javnost, a u staru se može tek naviriti. Plan je da se jednog dana povežu, ali to nije tako jednostavno pa će potrajati. Fascinira me to da spilja ima prirodni, okomiti tunel prema površini koji služi kao otvor za zrak, jedino što se pri vrhu, zadnjih 20-50 cm nalazi sloj zemlje, ali svejedno propušta zrak. Isto tako, na sigama se ponegdje mogu vidjeti posljedice potresa i njihova loma.

Na mjestima na kojima su napukle s vremenom ponovno nastaje mineral i one same sebe cijele i rastu dalje. Doista zanimljiv detalj i s velikim veseljem preporučujem svima da posjete spilju, a mi školarci smo to učinili i po dužnosti s obirom da je spiljarenje dio obuke u plainarskoj školi. Slijedi odmor, vježbanje čvorova, učimo jedan novi, ponavaljamo stare. I što više ponavljam to manje znam, ali vodiči nas tješe da će s vremenom sve to doći na svoje. Živi bili pa vidjeli.

U nekom trenutku shvaćam da je to-to i da drugi sendvič isto mogu pojesti jer se
uskoro vraćamo doma. Malo sam razočarana, ali s obzirom da se nismo vraćali istim putem i da je na kraju povratak duži nego dolazak i zahtjevnija je staza, sve je bilo taman koliko treba. Na mjestima puca dobar pogled po Samoborskom gorju, a ponegdje vidimo i sve do nebodera u Zagrebu. Jedino što prepoznajem u bližoj okolici je nekadašnji kamenolom jer ga je nemoguće ne prepoznati, dio brda nedostaje, ali mislim da dugo već ne radi.

Na nekim dijelovima staze naišli smo na građevinski material pa je nas nekoliko
spontano zapjevalo pjesmu iz ekološkog spota za čistiju Hrvatsku. Od vodiča
dobivamo dozvolu da smijemo pjevati i tu se rađa ideja ideja o osnivanju zbora te se iskreno nadam da će biti odaziva! Nabavit ćemo i pjesmaricu od starjih kolega i nema razloga da ne uvježbamo dva, tri planinarska hita, a uz youtube tko zna gdjeće nam biti kraj!

Po povratku u Breganu, navraćmo u obližnju pekarnu koja prodaje i dobar sladoled, svih boja i okusa. Iznenađena sam ponudom i opravadavam sebi da sam potrošila sve te kalorije koje ću nadoknaditi, iako znam da to i nije tako. Nema veze. Na povratku nema šale, ide prozivka polaznika, a ne samo prebrojavanje. Osobno se angažiram, jer ipak sam ja danas bila “pomoćni vodič-školarac”. Ideja da školarci budu “pomoćni vodiči” je odlična, uči nas gledati na sigurnost iz drugog kuta. Počinjem shvaćati da bilo kakvo krivudanje polaznika po sredini ceste nije poželjno i da je svako opominjanje od strane vodiča za naše dobro.

U Zagreb se vraćamo živi i zdravi, svi smo na broju, a imamo i prvi izgubljeno/nađeni rekvizit – rukavice pa ako nekome nedostaju neko se javi. Bit će toga još do kraja školice, kao i puno lijepih izleta kojima se veselim. I zato svima želim vedro!

Nataša

 

Plan izleta

Odgovori

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Obavezna polja su označena sa *