13. – 14.07.2019 VELIKI CRNOPAC 1402m – PUT MALOG PRINCA – KITA GAĆEŠINA 1226m

CRNOPAC I MALI PRINC

Velebit je gorostas, kažu, i u pravu su. Unatoč najavama kiše s vjetrom, čak pljuskova s grmljavinom, krenuli smo iz Zagreba na divan dvodnevni izlet. Vremenska prognoza, naime, ipak je kazivala stanovite promjene nabolje; dovoljno da ugradimo hrpu optimizma, želje i one nepatvorene, gotovo dječje radosti: Velebite, eto nas! Opremu imamo, dobre vodiče imamo, spretne ruke i noge imamo. Dva kombija koja su vozili naši dragi vodiči, Ivana i Daniel Bara, kliznula su iz Zagreba prema Lici, onom ludom, tvrdom, krškom kraju što se stisnuo između mora i glavnog grada, i ne prestaje očaravati duše planinara i hodača. Naš se izlet sastojao od dva uspona: prvi dan osvojit ćemo vrh Crnopac, drugi dan proći ćemo Put Malog princa i uspeti se na vrh Bili kuk. Tako je i bilo.

Nakon lagane tjelovježbe i zagrijavanja pored kombija, naoružani željom za dobrom avanturom, krenuli smo lijepim, iznimnim krševitim terenom. Korak po korak, pored nas su ostajale strme litice, jame, vapnenački kukovi, mediteranska flora. Kamenjar, sipina, grebeni, klanci, sve to Velebit nudi posjetitelju koji se usudi zaći u njegovu utrobu. Vrtače, bijele stijene, ponešto šume, pokoji proplanak, ponikve, opet stijene. Prvi dan imali smo svega: i kiše i sunca, izmaglice i oblaka, koji su čak ostajali podno nas. U jednom trenutku sustigla nas je kiša: kozji putovi i ljuti krš sada su postali još zahtjevniji. Guštali smo, naravno. Puna srca uživali smo u toj prirodi koja iz čovjeka izvlači i radost i žalost, hrpu energije i osjećaj za ljepotu. Zato i jesmo došli planini, da nas protrese, iscijedi i napuni nekim novim sokovima. Korak po korak i, nakon par sati, eto nas do vrha Crnopac. Pred sam kraj uspona treba prijeći kratki, ali pomalo neugodni hrbat (za nas koji još uvijek raspravljamo sa strahom od visine) – i slijedi uživanje u pogledu.

Silazak je prošao besprijekorno, otišli smo na ručak i u popodnevnu laganu šetnju oko umjetnog jezera Štikada. Dobrom voljom fratara, spavali smo u njihovoj kući u Svetom Roku. Par postelja, nas 18, hrpa ugodnog razgovora i smijeha. Zauzvrat smo izmolili nekoliko Zdravomarija; to je jedino što su gostoljubivi fratri od nas tražili.

Idući dan rano ustajanje, kava, doručak i polazak na Put Malog princa, planinarsku stazu koju neki smatraju i jednom od najljepših u Hrvatskoj. Put Malog princa, kažu tekstovi, zahtjevna je kružna staza izrazito krševitim terenom i odvaja se od staze za Veliki Crnopac kod planinarskog skloništa kojeg je izgradio Zadranin Slavko Tomerlin Tatek. Sklonište je kućica od drvenih trupaca, okružena brojnim kamenim kukovima i šumom. Mala terasa, roštilj i udobne klupice nude sjajan odmor.

Staza Mali princ puna je nevjerojatnih kamenih tvorbi, gotovo skulptura. Najprije se stiže u Dvore, pa se prođe Konoba i Niska vrata, potom Dvorska vrata, a onda je Zdenkova jama, koja se nikako ne smije propustiti. Jama je ime dobila po Zdenku Moroviću koji je, zajedno s Tatekom, oklinčao i markirao stazu. Predivno je. Oko nas mir, ljepota i izazovan teren. Nakon Zdenkove jame slijedi Šušnjevac, Slipi klanac, Tisni klanac, Podkuk, Papratnjak, Tonkina i Stankina vrata. Tu počinje uspon na slavnu Kičmu, hrbat od stijena, da bi se stiglo do Nebeskih vrata. Na trenutke čini mi se kao da se priroda malo poigrala i htjela sagraditi neku ludu katedralu, sa svodovima, sakristijama, stubama, prolazima i vratima sa stropom od čistog, plavog neba. Staza mjestimično ima sajle i klinove, adrenalin radi; oko, ruka i noga, sve mora biti usklađeno, unutarnja i vanjska ljepota je neopisiva.

Preostaje nam još vretenasti uspon i eto nas na vrhu Bili kuk – komadu stijene na kojeg smo se naslagali, otvorili pivo, opalili sto fotografija i zapjevali.

Tko se jednom, samo jednom uputi na Velebit, na bilo koji njegov dio, zarazi se za zauvijek. Iz te ljubavi nema izlaza, Velebitu se čovjek uvijek vraća.


Sandra Bolanča

Plan izleta

Odgovori

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Obavezna polja su označena sa *