PLANINARSKI IZLET – RUNOLIST – ISPIT OPŠ 5G – 01./02.06.2019.

Osvrt – ispit OPŠ 5G 1. i 2.6. 2019 PD Runolist

Na stazu 57 stižu i po lišću njenom se skližu.
Na Tusti Vrh one dolaze i sve bliže Runolistu prilaze.
Sunce ih pali, one bježe u hlad, a kad tamo javlja se gladi.
Sendviče svoje vade a neki i čokolade
Snopljaku nikako da odole jer kišne gliste vodu vole.

Možda bi i sunce podnijele kad bi na put vodu ponijele.
Tri puta cestu prelaze i paze da ih auti ne zgaze.
Na Šumarev put gliste stižu i po zadnjem usponu gmižu.
Na cilj dolaze, muzika trešti, a iznad glava sunce im blješti.

U šumi grade bivak, za ručak im je potkornjak.
Jako težak ispit pišu a od straha jedva dišu.
Dok ih od napora hvata umor, Zoki pita: “Gdje vam je smisao za humor?!”
Po noći su gliste došle na Sljeme i gledaju najljepši pogled – bez dileme!

 

Staza 57 ide od Gračana preko Tustog vrha i na kraju se spaja s Leustekovom stazom. Početak staze je dosta zapušten. Vodiči su spominjali da je prošla generacija školaraca bila na istoj stazi, a meni se činilo da od tada nije puno ljudi prošlo tim putem. Tek kada smo prošli Tusti vrh sam počela prepoznavati teren.

Čim smo došli do cilja, otišli smo u šumu graditi bivak, a nakon toga je bio ispit na kojem mi je od početka nešto bilo sumnjivo jer su se svi vodiči skupili oko nas, umirali od smijeha i snimali nas, a kasnije je postalo jasno zašto. Straha na ispitu nije bilo, ali ga je bilo na “ručku”. Kad je Zoran rekao “sada ćete svi probati ličinke potkornjaka”, počela sam tražiti izgovore. Da kažem da sam vegetarijanka? Ili “Ne hvala, imam još jedan sendvič u ruksaku”. Čak mi je palo na pamet da mu predložim da ih ispeče u vatri, pa da barem budu hrskavi kao čips. Bljak. Zamislila sam si što bih jela da se nađem u situaciji da moram pronaći hranu u ekstremnim uvjetima. Mislim da ću nakon planinarske škole upisati tečaj o samoniklom jestivom bilju. Stojim daleko izvan Zoranovog vidnog polja da mi slučajno ne bi ponudio crva kojeg je pažljivo nožem iščeprkao ispod kore trulog drveta. Brzo smo shvatili da je to samo jedna od njegovih šala, ali svejedno je dosta ljudi stavilo to u usta. Srećom, za večeru nije bio potkornjak nego nešto što su pripremile kuharice u domu.

Ostatak večeri je protekao mirno uz poeziju i šetnju kroz šumu. Jedino što Zoki ne bi bio Zoki da na noćnoj šetnji nije prestrašio neke članove koji su bili na početku kolone. Čuli smo vrištanje, a zatim i smijanje. Ja sam srećom bila na začelju, jer bih ga inače refleksno opalila štapom.

Napravili smo mali krug od Runolista, prošli preko Činovničke livade gdje su nam vodiči u živo pokazali kako da nađemo zvijezdu Sjevernicu. Došli smo do početka crvenog spusta i utihnuli. Ispred nas su bila svijetla Zagorskih gradića i sela. Neko vrijeme smo samo stajali u tišini i uživali u pogledu.

Kad smo se vratili, ispred doma je bio tulum. Tonči je po narudžbi puštao muziku, a oni koji su otišli ranije spavati su kroz čepiće za uši čuli: “Kako to? Kako to? Kako to?”

U mojoj sobi je bilo dosta hladno. Nije mi baš bio gušt spavati pod domskom dekom, pa sam se zavukla u vreću i primijetila da ovaj puta nema one klaustrofobije kao na Risnjaku. Nakon nekog vremena mi je i u vreći postalo prehladno, pa sam morala staviti deku preko vreće. Deka je bila jako teška, a noge u vreći nisam mogla micati. Bilo je kao noćna mora. Maknem deku – prehladno, stavim deku – klaustrofobija. I tako cijelu noć.

Idući dan smo imali ispit iz čvorova i orijentacije. Čvorove sam odmah riješila i s Tatjanom krenula tražiti kontrolne točke. Prvo smo zaboravile olovku i vraćale se u dom po nju, a onda smo ju još i izgubile negdje po putu. Sram me je uopće spomenuti koliko nam je vremena trebalo da se vratimo natrag u dom.

Nakon orijentacije je nas 10-ak krenulo doma po Leusteku. Za cca sat i pol smo stigli do tunela, gdje nas je Petra lijepo rastegnula. Poslikali smo se i poslali vodičima slike da vide da smo svi na broju.

U tramvaju sam shvatila da ne znam gdje mi je mobitel. Pretražila sam sve džepove, cure su me zvale, ali nije nigdje vibriralo. Sjetila sam se da sam ga zadnji put imala prije pišpauze na jednom križanju pred kraj Leustekove staze. Kako sam se žurila da me ekipa ne čeka, vjerojatno sam zaboravila zatvoriti džep u kojem je bio, pa je samo iskliznuo van.

Morena i Mario su me odveli do tunela da eliminiramo još jedno mjesto gdje je mogao ispasti. Tamo ga nije bilo. Napunili su mi bočicu vodom i krenula sam u šumu u potragu za mobitelom. Taman na mjestu gdje sam bila uvjerena da sam ga izgubila sam srela Draganu, Martinu, Dinu, Gorana i Davora. Dragana je nazvala mobitel dok sam ja slušala gdje zvoni. Ništa. Zvala je opet. Nakon nekog vremena joj se netko javio. “Dobar dan! Jeste li možda pronašli mobitel?” Nakon kratke pauze je rekla: “Kaj nas briga? Pa briga nas je jer je naš mobitel!”  I nakon kratkog, ali mučnog pregovaranja uspije dogovoriti da dođemo po mobitel i da donesemo 100€. Rekla je na koju adresu trebamo doći, a kad ono adresa na kojoj sam odrasla. Na kraju je ispalo da je netko mom tati vratio mobitel, a on se odlučio našaliti sa mnom. Mislio je da ga ja zovem, pa je čak začepio nos da ga ne prepoznam kad se javi.

Spuštala sam se po Leuseku umorna i ljuta jer sam do sada već mogla biti doma, ali s olakšanjem jer je mobitel na sigurnom.

Jedan trenutak nepažnje može pokvariti dojam cijelog izleta. Zato ovo shvatite kao pouku: Zakopčajte sve džepove dok ste u šumi, koliko god da vam je sila!

Kristina 

Plan izleta

Odgovori

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Obavezna polja su označena sa *