PLANINARSKI IZLET – VARAŽDINSKI PLANINARSKI PUT 11.05.2019.

Ivanščica

OSVRT NA IZLET VARAŽDINSKI PLANINARSKI PUT 11.05.2019.

Što sam naučila od planine visoke 562 m? ( Čevo, „Zagorski Klek“ )

Nije me impresionirala. Barem ne dok sam ju gledala odozdo s parkinga gdje smo mi školarci Opće planinarske škole Runolist vježbali orijentaciju. Mala, okrugla,bucmasta. Nigdje ne strši nikakva stijena, nema usjeka niti ikakva znaka mogućnosti za adrenalin. Razmišljala sam kako je možda bilo bolje odlutati neprimjetno taj vikend na Velebit, Učku ili barem na Žumberak. No očigledno ima neki vrag u toj planinici kad su naši vodiči prebacili izlet s nedjelje na subotu – iz sigurnosnih razloga.

Jer nedjeljna prognoza obećavala je potop a na toj planinia to je značilo smak svijeta. Gledajući planinu razmišljala sam da su naši vodiči možda preoprezni i da nas tretiraju više kao vrtić a ne kao jednu ozbiljnu planinarsku školu.

No vrlo brzo sam shvatila.

Planinarska staza je praktički odmah prešla u kombinaciju Sljemenske Bikčevićeve staze x 3, plus koloplet kozjih staza gore dole. Čvrste visoke gojze obavezne a o štapovima da i ne govorim. Plus gelender na jednom dijelu gdje je bilo najgore. Kombinacija blata, kamenja, korijenja i konstantne strmine. Moja početna sprdnja s planinicom je nestala u tili čas. Pogotovo jer sam si ju zamislila uz potop kišu, jak vjetar, klizanje niz uglačanu blatnu strminu bez mogućnosti da zabodeš vibram džon bilo gdje. Sve ono što se je tamo sigurno dešavalo u nedjelju popodne, kada smo mi već bili u sigurnosti Zagrebu.

Imam planinarskog iskustva dobra dva i pol desetljeća, od Sljemena pa do Velebita po teškim uvjetima. I teško me je impresionirati nečim tako dobroćudnim – barem kako mi je ovo planinica izgledala u početku. No taj dan, hodajući u koloni 7,5 sati bila sam zahvalna Aleksandri, Mariju, Zoranu i Goranu, našim vodičima,  što su par dana prije u popodnevnim satima obišli planinu, provjerili svaki milimetar staze, odlučili gdje će staviti gelender, gdje će dežurati da nas prevedu preko zahtjevnijeg dijela… što su nas upozorili da visina i izgled planine nužno ne znači i njezinu neatraktivnost.

Zahvalna sam na svakoj pruženoj ruci taj dan, pažnji onog ispred i iza mene da je sve ok, osjećaju zajedništva i one opće ljudske brige za onog drugog. Iz izleta u izlet to se širi kao neka topla zaraza, svaki pojedinačni uspjeh je uspjeh svakog od nas … toplo i vedro druženje prerasta u neku malu komunu podvrste kišnih glista. U ovom vremenu takmičenja, stresa i bespoštedne konkurencije ovakav osjećaj zajedništva i brige za sigurnost onog drugoga izgleda kao nešto neprirodno. A opet, u svakom od nas, je dirnulo ono iskonsko, istinito i autentično.

Kao što je veći dio planinarske staze bio naporniji tako je pogled s odmorišta bio predivan.A sam kraj staze, kroz sela, topao, nježan i gotovo romantičan. Vinogradi, stare bajte i preše, ruže starih sorti koje mirišu …njištanje radoznalih konja koji se daju maziti te beskrajni pogledi na obrađena polja lelujave pšenice kud god oko doseže…

Odlazeći busom, u tišini sam se poklonila Planini zahvalna na još jednoj životnoj lekciji – da ne sudim po onome što vidim… nego da pustim da osjetim…

Jasmina Radulj, 5.generacija, Opća planinarska škola Runolist

Skini PDF s planom izleta

Odgovori

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Obavezna polja su označena sa *