Medvednica OPŠ 5G 07.04.2019.

Pogled na Zagreb sa Medvednice

OSVRT NA PRVI PLANINARSKI IZLET 5G OPŠ-a NA MEDVEDNICU

„ZARONILA SAM U VISINU“

„… still round the corner there may wait

a new road, or a secret gate…“.

Pjevao je to hobit Bilbo Baggins prije nego što je sa svojom družinom krenuo u osvajanje Samotne planine u kojoj spava najstrašniji od svih zmajeva. Eto, tako sam se osjećala prije nego što sam nogom kročila na uspon s Runolistašima na Medvednicu. Dijete sam mora. Nula je moja nadmorska visina. Išla sam u dubine, penjala se nisam nikad. Plava je moja boja. I zato je ovaj tekst sasvim pristran. Zaronila sam u visinu

U školu planinarenja krenulo je nas četrdesetak, svatko sa svojim razlozima. Došao je taj dan, naš prvi izlet. Kod tunela u Gračanskom Dolju vodiči su nas postrojili, prozvali, pregledali – uzeli pod svoje. Ništa mi ne znači K1, T1. Čeka me više od 5 sati hoda. Od stida ne govorim da me strah, ne znam svoje granice. Ne pamtim imena, ni s kim ne pričam, ne gledam nejačad, slušam samo vođe čopora. Formirali smo kolonu i krenuli Leustikovom stazom. Zavojito, ne prestrmo. Malo makadama, lagani uspon, široka šumska staza, pošteno za prvi put. Taman da čovjek ponovno nauči hodati i disati usput.

‘Zaron’ je počeo prvim korakom. Vrijeme je stalo. Krećem s glavom dolje. Sinkroniziram hod štapovima, pratim korak onoga koji hoda ispred mene. Pazim što je s onim iza mene. Dišem. Slušam vođe čopora. Sigurni smo. Do prvog stajanja to je izgledalo tako. Onda primjetim cvijet uz stazu, neobičan kamen uz nogu. Miris šume. Zraku sunca. Razmijenim riječ ili dvije. Umorna sam. Dižem pogled u novi svijet, visoko smo. Sigurni smo. Možemo mi to!

Nakon povremenih stajanja i okrijepe, stigli smo u planinarski dom Runolist. Umorni i nasmijani. Stari planinari ‘mudro’ su se gledali i krenulo se s dobrom hranom i druženjem. Zapamtila sam cijelih pet imena, jer je štreberica u meni mislila na čvorove. Ali ništa zato. Ovo je tek prvi put, upoznat ćemo se. Nas više od četrdeset u planini. Svaki svoj i svaki drukčiji. I vodiči koji na sve paze, njihova smo djeca. I Keka, dobri duh kolone. Po njoj smo znali koliko strpljenja treba s nama.

Tonći nas je pitao: ‘Koliko vas sad govori: Što je meni ovo trebalo?’ A ja se mislim: ‘Trebalo mi je. Baš ovo i baš ovako’. Dok nabadam štapovima i buljim u svaki svoj korak da ne bih napravila nešto krivo. Dok krajičkom oka lovim one kapi koje vise s listova i šumi daju ‘onu’ zelenu boju. Dok zamišljam da na nas sa svojih skrivenih staza gledaju vilenjaci, a iz korijenja na tlu viri strašna Mokoš. Dok kiša rominja, a mi se u tišini spuštamo Bikčevićevom stazom. Umorni, bistrih glava. Sigurni.

Da rezimiram. Visine su  poput morskih dubina. Tajne otkrivaju onima koji ih poštuju, a vidike šire onima koji pomiču svoje granice. Na ovom izletu malo više sam upoznala sebe nego planinu. A moj je zadatak bio da tekst napišem kao novinar. Ali ljudi, planina je čista emocija. Svatko od nas je Bilbo i čekaju nas nove avanture. I tek smo krenuli.

Dijana 

Runolistaši moji, hvala!

Plan izleta

Odgovori

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Obavezna polja su označena sa *