Kak sam se spentral na Kilimanjaro!

Danijel Weiser i grb Hpd Runolist

Kak sam se spentral na Kilimanjaro!

Ni sam ne znam kak sam to uspio!  Sjećam se trenutka u kojem Davor i ja, jedno sat i pol prije zadnjeg uspona, sjedimo u šatoru pod punom planinarskom spremom.

Na sebe smo navukli skoro sve što smo imali. Duple čarape, gojze, tajce, hlače, hadhlače, gamaše, majce, jakne, kape, podkape, naglavne lampe… Rukavice i podrukavice stoje sa strane spremne, ruksaci isto spremni.

I tak sjedimo i čekamo polazak, prenervozni da bi spavali, prenervozni da bi odmarali.

Sjedimo i čekamo 23,00 sati i polazak na taj konačni noćni uspon. Uspon na vrh Kilimanjara!
U sebi se potiho pitamo, hoćemo li uspjeti? A ja se još pitam, kak je uopće došlo do toga? Zakaj sam ja tu? Kaj je meni ovo trebalo…

Prije otprilike godinu dana moj prijatelj Davor, s kojim inače treniram borilačke sportove i samoobranu, Bukyo Ryu Ju-Jitsu, nagovorio me da odemo na Kilimanjaro.

Danijel Weiser na Kilimanđaru

Nije me morao puno nagovarati jer kad sam vidio plan puta da se to hoda po par dana, spava u šatorima…, (presudno je bilo to što je pisao da se voda mora držati u termosicama kako se ne bi smrzla), brzo sam pristao na taj izazov. Jedino su financije bile malo problematične, no odlučio sam da ću to nekak pokrpat. Tu se još poklopilo i to da su u 6-om mjesecu prošle godine bila polaganja za pojaseve u našem klubu ju-jitse, a ja sam polagao za crni pojas. Za polaganje viših pojaseva potrebno je obaviti i par tzv. „vojnih drilova“ što obuhvaća posebne treninge u prirodi i planinarenje, što mi je zapravo bila osnova pripreme za Kilimanjaro.

Davor i ja prije toga nismo planinarili i nismo imali pojma o bilo čemu, pa smo se negdje tijekom ljeta učlanili u Hrvatsko planinarsko društvo „Runolist“ iz Zagreba. Upisali smo i Opću planinarsku školu, a tu smo s „Runolistom“ imali razne izlete.  Hodalo se posvuda, po Sljemenu, Samoborskom gorju, Kamanju, Skradu, Ivanščici, Paklenici, Kalniku…., a uz to samostalno smo odradili par izleta na Triglavskom nacionalnom parku i Alpama u Austriji.

Bili smo i na Karavankama u Sloveniji, Magliću u R BiH i Durmitoru u Crnoj Gori.

Danijel Weiser na Kilimanđaru 2019
Danijel Weiser na Kilimanđaru 2019

Šta reć, kako se do tad nismo posebno bavili planinarenjem, slušali smo starije planinare, skupljali iskustva, informirali se o potrebnoj opremi.

Sad kad se sjetim svega ispada smiješno koliko je ner voze bilo prije puta zbog toga kaj nismo bili sigurni jesmo li sve dobro splanirali i da li smo nabavili sve što nam treba, da nam na planini ne zafali neka sitnica, nekaj za onak za bezveze. Isto tako sada kada se sjetim koliko sam vremena potrošio razmišljajući hoću li ovo ili ono kupiti u Dechatlonu ili Kibubi ili Iglusportu, jer ovdje je jeftinije, a ovdje je skuplje al kao kvalitetnije, isto mi dođe smiješno.

Domaći ljudi na Klimanjaru, posebno nosači hodaju po toj planini u podrapanim hlačama, tenisicama, običnim cipelama, ponekad čak ni nezavezanim, a skoro redovito totalno istrošenim. Poneki imaju i probušene đonove, a ja ovdje u Zagrebu mjesec i pol dana kupovao gojze, jer ne ove, ne one, moraju bit neke kao posebne. Ok, gojze moraju bit dobre, posebno za noćni uspon na Kilimanjaro zaista trebaju bolje gojze jer je hladno, ali sve do tada se moglo hodat u običnim trekericama. Kaj se tiče majica, hlača isto tak.

Ne treba ništ posebno, sve je dobro. Za taj zadnji noćni uspon trebalo bi imat malo topliju odjeću i to je to. Jedino bi kišno vrijeme moglo bit nezgodno. Ako ti padne kiša i smoći opremu, nemaš je gdje posušiti. Mi smo zapravo imali sreće da smo bili u ovo vrijeme kad je tamo bilo suho razdoblje, pa nije bilo kiše i treba Bogu zahvaliti na tome. Na vrhu čak nije bilo ni snijega, sve samo prašina.

Pripreme su tako prolazile s hodanjem svaki vikend negdje pomalo i onda je nekak prebrzo došao taj dan, petak 25. siječnja 2019. g., polazak s aerodroma u Zagrebu u rano ujutro. Za ovo putovanje se skupila grupa od 13 ljudi, 7 muških i 6 ženskih osoba. Ispostavilo se kasnije, 13 odličnih ljudi bez kojih ovo putovanje ne bi bilo ovakvo kakvo je bilo. Fenomenalno fantastično!

Danijel Weiser na Kilimanđaru 2019

Let za Istambul, presjedanje, čekanje na aerodromu i let za Zanzibar, pa za Kilimanjaro. Došli smo u subotu oko 06,00 sati rano ujutro i smjestili se u jedan „Lodge“ u mjestu Moshi. To je malo mini apartm ansko naselje koje ima recepciju, restoran sa terasom, kafić, bazen i nekoliko bungalova. Sve to je ograđeno zidom od cca dva metra na kojem je još nekih pol metra žice pod naponom. Sve to još iznutra čuva čuvar sa automatskim oružjem, a zakaj, nemam pojma

Kad smo se smjestili, otišli smo na kratak izlet našim minibusem i tu nas je vodič odveo do jednog mjesta gdje se uz pjesmu „Hakuna Matata“ provodi ritual prženja kave, pa nam je pokazao neke pećine u kojima su navodno živjeli pripadnici nekog plemena koje se sukobljavalo sa plemenom Masai.

E, a onda nam je predložio da odemo vidjet jednu staricu koja navodno ima oko 125-127 godina, na što smo mi pristali iako nitko od nas ne zna zašto.

Danijel Weiser na Kilimanđaru 2019

Uglavnom, došli smo pred kuću gdje živi ta žena. Ona je tamo sjedila ispred kuće. Mi smo se sjeli vani ispred nje na neke klupe i malo je gledali, pa se onda slikali s njom, pa je zatim došla njena unuka, pa smo se slikali i sa njom.

A onda je vodič rekao da bi bio red da ostavimo neku malu „napojnicu“ za njih kad smo tako došli, što je već i prije napomenuo no nije rekao koliko bi ta napojnica trebala iznositi. Mi smo ostavili svaki po dolar, al je unuka kad je uzela taj novac i prebrojala rekla kako to nije dosta. Tražila je da svi trebamo dat po tri dolara na što smo se mi zbunili. Dio je već krenuo natrag prema minibusu, dio je ostao, a unuka nije odustajala dok nije skupila po tri dolara od svakog. Na tu temu smo se kasnije stalno šalili, al smo brzo naučili da se u Africi za sve daje napojnica, oni je očekuju i traže. Kad sam recimo kasnije na recepciji istog Lodge-a pitao da li mogu poslat tri razglednice, prvo mi je recepcionarka rekla da ne mogu, a onda je rekla da moram platit jer ona to mora odnijet u poštu i kupit markice. Pa naravno da ću platit, koliko? Rekla je tri dolara. Ostavio sam joj pet i nadam se da je ih poslala.

Tako dakle, po povratku s ovog kratkog izleta, svi smo imali umanjen budžet za tri dolara. Taj dan popodne u našem Lodge-u smo se sastali sa našim glavnim vodičem za Klimanjaro, Richardom. Malo smo prokomentirali trasu puta i što je sve potrebno nositi, a ko nije imao neki dio opreme s njim je dogovorio iznajmljivanje te opreme koja mu je falila. Uglavnom su to bile vreće za spavanje i boce za vodu.

Za uspon na Kili trebali smo biti spakirani na način da uz stvari koje imamo na sebi za dnevna hodanja imamo dnevni ruksak u kojem si nosimo samo neophodne stvari poput toaletnog papira, možda koje majice za presvući, čokoladice i sl., al pod obvezno bar tri litre vode. Zbog visinske bolesti potrebno je pit oko 4-5 litara vode na dan, od toga bar tri litre tijekom hodanja, a ostalo se nadoknadi ujutro i navečer uz čajeve i juhe. Osim tog dnevnog ruksaka trebali smo imati i transportne torbe u koje smo stavili ostatak stvari koje nam trebaju za uspon poput rezervne odjeće, toplih jakni, vreće za spavanje i sl., a tu torbu tijekom uspona nose nosači.

Zbog toga ona ne bi smjela bit teža od 15 kg, al toleriraju i do 16, 17 kg. Više od toga torba zaista ne ne bi smjela bit teža, jer nosači ne smiju nositi više od 20 kg. tereta, a osim naših torbi nose i sve drugo ostalo. Nose šatore, stolce, stolove, podmetače za spavanje, svu hranu i pribor za kuhanje i jelo. Nose sve, gore po kampovima ima samo voda koju svakodnevno prokuhavaju, s tim da u zadnjem kampu nema ni vode, pa tamo i vodu donose. Ostatak stvari koje nam nisu bile potrebne za uspon, ostavili smo u Lodge-u, jer se u njega vraćamo nakon penjanja.

I tako je došao taj dan, nedjelja 27. siječnja ujutro nakon doručka krećemo. Stvari se trpaju u naš minibus i vozimo se do Machame Gate-a. To je naša polazna točka na visini od 1800 metara nadmorske visine. Tamo se pripremaju vodiči i nosači, nosači se strogo paze od strane rangera i prije prolaska kroz „gate“ svi važu teret koji nose. Niko ne smije nositi više od dozvoljenog.

Mi se upisujemo u knjigu penjanja, vodiči rješavanju takse i dozvole i krećemo. Idemo Machame rutom, poznatom i kao „Whiskey route“.

Danijel Weiser na Kilimanđaru 2019

Vrijeme je sunčano, toplo oko 25 C, staza vodi kroz džunglu. Staza je zapravo bila lagana, bez težih uspona, nenametljiva, topla, lijepa… Nije bilo previše vruće, sunce nije prodiralo do nas, nije trebala krema za  sunčanje. Nije trebao ni sprej protiv komaraca jer ih nije bilo. Uz kraće pauze i zafrkanciju hodali smo nekih 6-7 sati i stigli u prvi kamp u kojem smo spavali. Machame camp na 2835 m/nv.

Davor i ja smo zauzeli jedan šator, uzeli svoje transportne torbe, pa se nakon večere raspremili za spavanje. Spavao sam super, ko top! Vele da smo Davor i ja hrkali ko slonovi, al mi to ne znamo, mi smo se naspavali i nama je bilo dobro.

Ujutro, buđenje oko šest sati ujutro. Svaki dan je bilo buđenje oko šest sati ujutro, doručak i lagano spremanje stvari, priprema za pokret dalje. Eh sad, to jutro sam se u kampu još prije doručka uspio izgubit. Čim sam se probudio otišao sam od naših šatora dalje po kampu jer je bilo lijepih prizora za poslikat. Kako je kamp složen tako da ima više manjih dijelova koji e prostiru po šumskim proplancima džungle s jedne i druge strane glavne staze, a svi su šatori skoro isti, trebalo mi je jedno 20 minuta dok nisam uspio pronać naše šatore.

Danijel Weiser na Kilimanđaru 2019

Što će reć nema lunjanja po nepoznatom, a orijentacija sjedi jedan.

Što se tiče visinske bolesti, ujutro sam osjećao laganu glavobolju, ali osim toga ništa više. Tek taj drugi dan kad smo se iz Machame campa popeli u Shira cave camp na 3750 m/nv osjećao sam jaču glavobolju, popio tabletu i otišao spavat. Spavao sam relativno ok, no međutim kako se piju veće količine tekućine tako se ima i učestalija potreba za mokrenjem, pa se tijekom noći po par puta budiš i ideš van šatora pišat pa se vraćaš u šator, a to traje. Razbudiš i se treba neko vrijeme da se uspavaš. Pogotovo na kampovima na većim visinama.

Tamo je još i hladnije, bude oko -5 do -10, ne znam, ali hladno. Zadnje dvije tri noći smo spavali sa jaknama, kapama, rukavicama, a i nos mi se od hladnoće počeo začepljivat pa nemreš disat ni od toga, kao ni od rijetkog zraka i tak spavaš u ratama po pol sata.

Treći dan smo išli iz Shira cave campa za Baranco camp na 3900 m/nv, ali smo prelazili tzv. Lawa Tower koji se nalazi na visini od 4600 m/nm. Eeeee, tu sam prvi put osjetio malo jače visinsku bolest. Na negdje oko 4300 – 4400 me počelo hitat lijevo desno, onak gubio sam ravnotežu, malo se zanosio ali držao pravac kretanja. Tu me čak i glava počela jače boliti, a osjetio sam i umor. Nekako kao da mi je ponestalo snage.

Iako se po Kiliju hoda „Pole, Pole“, što znači „polako, polako“ i taj tempo drže vodiči, jedva sam hodao i vukao noge, pa su mi vodiči uzeli ruksak, a ja sam se nekako dovukao do vrha Lawa Towera. Tu je grupa imala malu okrijepu uz nešto, ne znam što je bilo. Znam da su tu složili samo onaj veliki šator u kojem inače jedemo i da su na stolu bili mini sokići od manga iz tetrapaka. Možda je bilo još nešto i za pojest, al se ne sjećam jer se tu ni nisam dugo zadržao. Davor je popio moj sok, jer meni nije bilo nidočega, pa vodič me prije drugih uzeo da odmah odem s njim dolje prema Baranco campu. Na kraju sam u kampu popio tabletu za glavu prije spavanja i ponovo je sve bilo ok.

Slijedeći dan smo išli od Baranco campa do Karanga campa na 3995 m/nm, ali na putu je bio tzv. Baranco Wall, koji je na ne znam kojoj visini, al mogao bi bit negdje na oko 4200 m/nv. Taj dan mi je nekako bio najljepši i najzanimljiviji, jer tu je priroda baš lijepa. Zapravo cijelim putem priroda je prekrasna, okoliš je nevjerojatno lijep. ogledi su nevjerojatni. Stalno se sve mijenja od raskošne džungle do suhe prašine, kao pustinje. Ima svega i svačega, jedino nema životinja. Osim par ptica i pokojeg miša (bar mislim da je miš, tak liči na njega), nismo vidjeli ništa drugo.

Baranco Wall je jedini dio puta gdje ima ponešto strmijih dijelova na kojima treba malo pripaziti, a kad se to prođe onda se dolazi na neki kao plato s kojeg se pruža prekrasan pogled. Tu se nalazimo iznad oblaka, al totalno iznad.

Slikamo se. Skačemo nebu pod oblake, a onda staza vodi prema dolje, pa ponovo prema gore. Zapravo više se ni ne sjećam, toliko toga se prošlo u tih par dana da više ne znam točno gdje je bio koji komad staze.  

Danijel Weiser na Kilimanđaru 2019

Uglavnom, taj dan mi je nekako zbog svega ostao najupečatljiviji. Možda zbog uzbuđenja oko prolaska Baranko Walla i zato što sam tek taj dan u nekom trenu „zastao“, pa zapravo stvarno vidio i zapitao se u čem ti nosači hodaju. Kako su obučeni i kako tako neprimjereno opremljeni nose toliki teret. I to izgleda kao da s lakoćom to nose. OK, ima i među njima ljudi koji malo pomalo posustaju i odmaraju uz rub staze, ali većina njih to iznosi bez problema.

Danijel Weiser na Kilimanđaru 2019

Po dolasku u Karanga camp smo malo odmorili, pa se bez opreme radi aklimatizacije lagano prošetali na jedno sat, sat i pol do jednog novog platoa, visinske razlike cca 200-300 metara. Bar mi se tak čini, ne znam. Taj dio zovu plato želja. Tu ljudi dolaze i rade male stupove od kamena. Ima ih svakakvih.

S tog platoa se vidi i dugačka sporedna staza kojom idu nosači po vodu koju odnose u zadnji Brafu camp jer u njemu nema vode. Dugačak je to put i imaj se dosta za nosit, tako da treba cijenit vodu u Barafu campu.

Danijel Weiser na Kilimanđaru 2019

Tu noć u Karanga campu sam zbog hladnoće i laganih glavobolja stvarno loše prespavao. Nisam se mogao namjestit u vreći jer me još od prethodnih dana sve žuljalo. Podloge na kojima smo spavali su bile spužvaste i ne baš previše udobne, ali bio sam sretan da ih imamo. Niko nije posebno prigovarao, ali mislim da nikome nije bilo udobno.

Ujutro smo se uobičajeno probudili oko 06,00 sati, pojeli doručak, spremili se i otišli u Barafu camp na 4673 m/nv. Taj kamp je dosta strm, nema nekih ravnina pa mjesta za šatore ima malo i nalaze se na raznim uzvisinama. 

Poljski WC se od naših šatora nalazio na udaljenosti od nekih 30-tak metara, al na povišenom djelu od cca 10 m visine, tak da je do njega doć bila prava avantura.

Nemreš hodat. Kreneš i odma se za par metara uspušeš. Staneš, vratiš dah i kreneš dalje…, i tak jednostavno nemreš doć normalno do WC-a, a onda kad dođeš moraš odmorit malo ispred da se ispušeš i uhvatiš zrak jer unutra je.., kaos! Ne smiješ si dozvolit da unutra uđeš uspuhan.

Po dolasku u Barafu camp smo malo odmorili, dobili ručak i dogovorili se za konačni uspon. Kreće se taj isti dan u 23,00 i do tad moramo bit spremni Do polaska smo slobodni, al ko će spavat i odmarat, nervoza je krenula. Davor i ja smo jedno sat i pol prije polaska već bili spremni.

Konačno 23,00 sata, svi spremni. Krećemo. Naglavne lampe na glavama, ruksaci na leđima. Svi dobro obučeni, vučemo se polako. Pole, pole! Dogovor je bio da pored naših šest vodiča koji su nas vodili cijelo vrijeme, dodatno angažiramo još tri. Tu trojicu su skupili od kuhara i nosača, a to smo dodatno platili svaki od nas po 7 dolara. Tak je na nas 13 bilo devet vodiča što je bilo dobro. Oni će nas pratiti i pomagati nam ako treba. A trebalo je.

Meni je već nakon nekih sat i pol hoda postalo teško. Glava me lagano bolila još od polaska, a sad sam počeo i teturat, tu i tam sam bio ko malo pijan, zaljuljam se i izgubim ravnotežu, al hodam. Vodiči su to vidli i jedan je odmah došao da mi preuzme ruksak. Za to vrijeme između moje grupe s jedne strane, pa mene i tog vodiča koji mi je uzimao ruksak s druge strane, ubacila se neka druga grupa ljudi koja je također išla na uspon. Tamo inače ima puno raznih grupa i stalno je gužva, svi hodaju kao u nekoj velikoj koloni. Tako sam ja ostao sa svojim vodičem sam bez svoje grupe i kasnije ih više nismo mogli sustić. Pol sata kasnije na pauzi sam popio tabletu za glavu, a kako me nakon toga glava ipak nije počela jače boljeti u jednom trenu nakon sveukupno do tada nekih dva i po do tri sata hoda shvatio sam da, ako mi se nešto ne pogorša s plućima, da ću vjerojatno uspjet popest se do vrha. Do tada baš nisam u to bio skroz siguran.

Kada sam prije godinu dana odlučio otić na Kilimanjaro, uopće nisam bio svjestan što znači taj uspon i koje sve opasnosti krije. Prihvatio sam taj izazov onak totalno neinformiran. Kasnije, kada sam se tijekom priprema informirao shvatio sam da to nije samo tako lako.

Da tu može postojati taj problem s visinskom bolesti oko kojeg se svašta može iskomplicirati i da bi ga ja mogao imati. Za vrijeme priprema dok smo Davor i ja hodali po Alpama i dr., na visinama od preko 2000 m/nv, (tad sam najviše bio na do nekih 2700 m/nv), uvijek me bolila glava, tako da sam si pred odlazak na put na Kili za cilj zadao da izdržim makar do zadnjeg kampa. To je bio Barafu camp i njega sam preživio, pa kad se krenulo na uspon reko sam sebi, sad idem laganini dokle budem mogao, bez forsiranja.

No kad sam nakon cca tri sata hoda shvatio da je sve relativno ok, čvrsto sam odlučio da ću se usprkos svemu popest pa makar krepao putem.

I tak…, korak po korak…, malo odmora…, pa dalje…, korak po korak…., pa malo odmora…, staneš, piješ vodu…, pa dalje… Dva sata kasnije bio sam potpuno iscrpljen, noge su mi klecale i jedva sam stajao, ali sam išao dalje. S disanjem nisam imao nekih problema. Hodam, uspušem se, malo stanem i smirim se.

Tu mi se u misao uvlačila filozofija učitelja iz Bukyo Ryu Ju-Jitse: „Život je borba, treba biti spreman, nema odustajanja“. Ta filozofija nije primjenjiva samo za borilačke sportove, nego se može odnosit na sve životne probleme. Sve je isto, problem je problem i s njim se treba suočit, bit spreman. Dakle, nema odustajanja!. Fizička iscrpljenost zahtjeva psihičku snagu.

Zadnja dva sata hoda sam se doslovno vuko štapovima i rukama. Noge baš nisu slušale. Štapovi naprijed i rukama se povučem da povučem i noge… Vani je totalni mrak i hladno je, ali ja hladnoću nisam osjećao. Gledaš samo ispred sebe i hodaš. Ako pogledaš prema gore pa vidiš gdje se visoko nalaze svjetla naglavnih lapmi drugih penjača, moral pada. Pitaš se pa dokle, kak još tak puno, ono, gdje je kraj.

Danijel Weiser na Kilimanđaru 2019
Danijel Weiser na Kilimanđaru 2019

Zato je bolje ne gledat gore, nego samo ispred sebe. Uspon je strm, hoda se po siparu, stazom koja ide cik cak. Nema ravnih dijelova, samo uspon koji nikada ne prestaje. Teško je, ali se ide, ide se i u jednom trenu nakon nekih sedam sati hoda dolazim do STELA PONITA.

Do tada mi je svašta prolazilo kroz g lavu, borio se sa samim sobom, mislio na obitelj, sina, kćer, a ujedno osjećao uzbuđenje i ponos.

I tada oko 06,30 sati ujutro, na samo svitanje dana dolazim na cilj. Uhuru Peak, vrh na visini od 5895 kilometara nadmorske vidine. To je to! Uspio sam. Popeo sam se na vrh jednog kontinenta, osvoji vrh Afrike. Ali osjećaja više nema puno, potpuno sam iscrpljen. Ne mogu stajat na nogama. Stojim u polučučnju i klatim se, ne mogu se ispraviti, pridržavam štapovima ravnotežu,

Ništa više ne znam, samo znam da sam na vrhu i da sad ide slikanje. To je trajalo cca 7-10 minuta i u trenu kad su vodiči skužili u kakvom sam stanju, (kažu da sam bio skroz blijed i malo natečen u licu), jedan je odmah dotrčao do mene, primio me pod ruku i rekao da idemo odma dole, odma dole…

Ja ga gledam i ne kužim kaj hoće, zakaj odma dole, pa tek sam došao. Oću slikat.

Danijel Weiser na Kilimanđaru 2019
Danijel Weiser na Kilimanđaru 2019

Jednu rukavicu imam jednu nemam da mogu slikat, al on mi ne da. Vuče me natrag prema Stela Pointu i ja u polučučnju jedva hvatam korak s njim. Usput opalim sliku dve, nisam stigo više. Htio sam i kamenčić koji s vrha uzet. Nisam stigao ni to. Na Stela Pointu ga izmolim da me pusti da sjednem i odmorim samo pet minuta, jer ne mogu više hodat. Ne mogu. Sjednem tako par minuta i dođe Davor i odma kaj drugo nego slikanje kod Stela Pointa.

Nas dva se nismo uspjeli poslikat zajedno kod Uhuru Peaka, pa bar ovdje da imamo foto. Nakon slikanja ja se okrenem i krenem sam prema siprau, drugom stazom za spuštanje prema dolje. To nije ista staza kojom smo došli, a kako sam se na nju uputio nemam pojima. Ne sjećam se. Valjda su ljudi išli polako u tom smjeru pa sam i ja krenuo. No međutim za par minuta su do mene dotrčala dva vodiča, uzeli mi štapove i primili me svak pod jednu ruku, pa jurnuli sa mnom prema dolje niz sipar. Skoro da smo trčali, proklizavali, spuštali se jako brzo. Oni su me pridržavali da ne padnem, a ja sam samo klizio niz taj sipar.

Zapravo bilo je super! U jednom trenu su mi skinuli jakne, pa sam ostao samo u majicama s jednom rukavicom na ruci i kapom na glavi, ali ništa me nije smetalo. Sunce je izišlo i bilo je nekako toplo. Bilo je lijepo. Prekrasan dan.

Danijel Weiser na Kilimanđaru 2019

Tako smo se spuštali jedno dva, možda tri sata. Ne znam. Po dolasku u Barafu camp izvalio sam se u šator onak obučen u gojzama i konačno odmorio malo. Samo to mi je trebao, da odmorim malo. Odmaralo se do nekih 12 sati jer smo onda morali otić iz kampa. Stvar je u tome da ima puno penjača, a u Barafu campu zbog strmog prostora nema puno mjesta za šatore pa grupe koje su bile na penjanju do 12 moraju napustiti kamp jer oko 12 dolaze nove grupe koje će ić na penjanje. To je tako uhodan posao, pa smo eto morali napustit kamp i krenut sa daljnjim spuštanjem.

Spustili smo se nekih 7,5 km dolje do Mweka campa na 3100 m/nv. To je trajalo još nekih sedam sati hodanja, al tamo smo konačno odmorili kako treba, prvo nešto pojeli i zalegli spavat. Taj kamp je u džungli i zbilja je isto lijep.

Ujutro smo nastavili sa spuštanjem stazom kroz džunglu i došli do izlaza. Upisali se u knjigu penjanja, datum 02.02., vrijeme 06,30 sati, „Point reached“: „Uhuru Peak“! Inače svakodnevno smo se u svakom kapu upisivali u knjige penjanja, ali ovo je bio poseban upis.

Bilo je to moje pentranje po Kilimanjaru, grupa od 13 ljudi, 7 muškaraca i 6 žena iz svih dijelova Hrvatske. Svi smo dali sve od sebe, neki i po 120% sebe, ja pogotovo, a samo jedna osoba iz naše grupe nije popela vrh. Obično bar pola grupe ne uspije doć do vrha, al naša grupa je bila jaka. Cijelo vrijeme dobra zafrkancija i prekrasno druženje.

Da nije bilo tih ljudi, uspon jednostavno ne bi bio takav kakv je bio. Jako je bitno da se nađe dobra ekipa koja se podržava. Nije da nismo imali problema, bilo je temperatura i povraćanja. Jedna cura je na odmah početku dva, tri dana imala temp od 38, pa je spuštala tabletama, hodala i plakala, al je preboljela i popela se. Druga je negdje oko trećeg dana cijelu noć povraćala i probudila se s temp 38,5, spuštala ju tabletama i hodala. Drugi dan ju je prošlo i bila je bolje, isto se popela na vrh. I na kraju još jedan muškarac također dva tri dana je bio pod tem 38, al se i on izvukao i popeo na vrh. Meni je doktorica Iva, koja je bila s nama u grupi, pet dana zaredom kapala oko jer sam već prvi dan uspona uspio nekako zaraditi upalu oka. A cijelo to društvo je bilo odlično! S dobrom ekipom nikad ne znaš gdje su ti granice.

Cijeli taj put je bio veličanstven, ne znam da li bih ga ponovio, ali bi ga preporučio svima koji žele iskusiti nezaboravne trenutke Kilimanjara, otkriti sebe, uvjeriti se za što su sve sposobni, biti svoji…. Treba samo pronaći još malo snage u sebi i ustrajati u tišini i težini “summit” uspona…, pa osjetiti taj nevjerojatan osjećaj spoznaje da si na kraju ipak uspio i uspeo se.

I onda želiš svima glasno reći: „I just did IT!“. Spentral sam se na vrh, Uhuru Peak, 5895 m/nv, najviši vrh jednog kontinenta, vrh Afrike!

Danijel Weiser na Kilimanđaru 2019

Odgovori

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Obavezna polja su označena sa *