Sljemenska obilaznica M1 na „highlander“ način

Dom Vugrovec

Moje društvo HPD Runolist ove nedjelje ima izlet na Ivanščicu no kako sam ja tamo bio prošli vikend nisam imao želju ponovno ići.

Zadao sam si izazov!

Volim puno hodati a posebno volim dugačke ture pa mi je palo na um da bih mogao prehodati Sljemensku obilaznicu zvanu M1.

Prvobitni plan je bio preskočiti prvu kontrolnu točku PD Vugrovec jer bi mi to skratilo stazu za 7 km a kako su dani zimski i kratki to bi mi omogućilo da stignem do Podsuseda, zadnje točke obilaznice, za danjeg svijetla.

Na brzinu pogledam raspored ZET linija prema Planini donjoj, jer tamo treba ići ako se želi krenuti prema PD Lipa, čini mi se da ta linija kreće dosta kasno i da neću imati dosta vremena za hodanje.. Hm nema problema ja sam „highlander” 😉 neće meni nitko govoriti kojim ću ja autobusom ići pa biram bus za Planinu gornju samo zato što kreće ranije. Sve je to isto!

 

 

Nacrtam se na okretištu Dubec u 5:40 i sjedam u bus. Dok se vozim proradi u meni crv sumnje da možda to baš i nije ista linija. Panično gledam web na mobitelu i tražim ima li staza od Planine gornje do Lipe i pronalazim na stranicama planinarskog društva Lipa da ima ali nije označena! Mrak je i dolazi mi do glave da nije najpametnija ideja ići tom stazom.

Odlazim do vozača i priznajem mu da sam „konj”, te ga zamolim za pomoć. Čovjek je vrlo ljubazan i objašnjava mi na kojoj stanici da izađem da presiječem put pored crkve na brijegu, skrenem desno do glavne ceste te hodam još dvije autobusne stanice do planinarske oznake za Lipu.

Izlazim na sljedećoj stanici i slijedim upute, za tren sam pored crkve i na glavnoj cesti te hodam prema uputama. I gle čuda za desetak minuta počinju planinarske oznake kako je vozač rekao i mislim si:

 

Super to je to!

 

 

Vadim mobitel za fotografiranje i okidam zanimljive kadrove jer ih na tom potezu ima, ne obazirem se više na oznake „jer one moraju biti tu kad ih ja trebam”.

U jednom trenutku primjećujem da oznaka više nema (bravo Igore) i pitaj Boga kada su prestale, glupo mi je vraćati se nazad jer ja sam „highlander” neće meni nitko govoriti kojim putem ću ja ići.

Produžavam dalje cestom pa kud puklo da puklo i za 15 minuta dolazim u Vugrovec ali i dalje ne znam da li sam na pravom putu. Pogledom gledam prema raspelu u centru sela i u tami ugledam drvenu ploču, kakve inače postavljaju za ulazu na Sljemenske staze i prilazim bliže da vidim je li to oznaka kojom se nadam.

Na oznaci piše ( Staza M1 DP Vugrovec) sunce me je obasjava iako je još mrak napolju, stavljam naglavnu lampu i pun veselja krećem napokon na put.

Za par minuta dolazim do doma, u polumraku se ukazuje lijepa zgrada starinskog seoskog gazdinstava za što je nekada sigurno služila, danas pretvorenog u dom.

Okidam par fotki i gledam kuda vodi staza za dalje. Eto strelice pokazuje da se moram vratiti jedno 200 m natrag na početak staze!

 

Markacija na početku staze je dobara i jasno usmjerava kuda treba ići i veselo polazim!

 

 

Prvo livada pa makadamski put bez blata, markacije dobre i nema problema a nakon pete markacije više ih nema.
Pa kako? Vraćam se par 100 metara da vidim da nisam pogriješio ali nisam, markacija više nema.

Dani su zimski, pa se odlučujem hodati po mapi iz aplikacije Komot (outdoor aplikacija), funkcionira to nekako ali bi više volio da vidim markacije.

Po izlasku iz prvih sela povremeno se počinje pojavljivati po koja markacija, dosta su stare i nevidljive posebno na križanjima gdje nije uopće jasno kuda treba ići, ali snalazim se nekako.

Priroda je predivna, izmjenjuju se šumarci niskog hrasta s proplancima obraslim smeđe – žutom travom i zgleda čarobno. Brežuljci se izmjenjuju jedan za drugim a s njih pucaju prekrasni pogledi prema obroncima Medvednice i okolnim udaljenim selima.

Dobru makadamsku cestu počinju zamjenjivati blatnjavi puteve, markacije su i dalje rijetke.

Tempo kojim hodam je ubitačan jer sam si zacrtao u glavi da je to trening i da tako mora biti, ja sam „highlander” neće meni nitko govoriti o dinamici hodanja i usklađenosti disanja s korakom.

Približavam se malo većim usponima kako se približavam Lipi i vidi čuda markacije postaju dobre i česte a ja izdišem zbog tempa.

Nekako guram do pred Lipu gdje biram stazu na kojoj piše „kraća”, naravno kraća, ali strmija. Uf!

Tu se rastajem s dušom, moj uspon izgleda kao da sam u visokom gorju preko 4000 metara, tri koraka pa borba za zrak, pa odmor, pa opet tri koraka, konačno sam ugledao krov doma Lipa i popeo se do njega skoro četveronoške.

 

 

Prvotni plan nije bio da ću na Lipi odmarati ali onako zadihan u mislima s pivom nije bilo drugog izbora. Ulazim u dom, dočekuje me topla soba i miris pripremljene hrane i naručujem Velebitsko pivo koje me vraća u život.

Znam da me dalje čeka lagana staza, jer značajnijih uspone nema do pred vrh Sljemena.

Odmor je kratak i krećem dalje, dočekuje me blatna staza ali dobre markacije s kojima više nema problema do kraja.

Inače koristim dvije aplikacije za hodanje jedna je Strava a druga je Komot, Strava se pokazala odličnom aplikacijom ako želite imati povećan i nerealan broj zabilježenih kilometara jer kad god izgubi signal ona nadoda još par pređenih kilometara. Tako ako želite impresionirati prijatelje na društvenim mrežama toplo je preporučujem, njeni kartografski prikazi s ucrtanom pređenom rutom i kilometrima izgledaju odlično na Facebooku i Instagramu.

Komot je druga priča dok hvata signal GPSa radi odlično i nema nerealnih kilometara ali čim stavite mobitel u džep gubi signal i povlači ravne crte između točki koje ste prešli tako da gubite teško zarađene kilometre.

Moja preporuka je svakako Strava, jer će prijatelji biti sretni zbog vašeg uspjeha a neprijatelji zavidni do bola!

U toku hodanja razmišljam kako poboljšati GPS signal i nalazim neku aplikaciju za to, brzo je instaliram i prolazim upute za kalibraciju GPSa.
Aplikacija mi govori da moram mahati mobitelom lijevo desno da se GPS kalibrira, dok to radim u susret mi dolazi jedan stariji planinar i vidjevši što radim čudno me gleda. Vjerojatno čovjek razmišlja ovaj nije normalan hoda šumom i maše mobitelom, šutke se mimoilazimo jer vidim da mu nije svejedno što je sreo luđaka u šumi.

Kako bi rekao Sigmund Freud „Nema normalnih ima samo nepregledanih”.

Pogodite u koju kategoriju spadam!

 

Kroz moju zanimaciju put brzo prolazi i ispred mene iz šumarka proviruje dom Gorščica dragi dom koji volim jer su ljudi ljubazni i susretljivi a to se pokazalo i ovaj put.

Od svog „Highlander” brzog hodanja, potrošio sam svu vodu koju sam ponio (1,5L), susretljivi domaćini iako nemaju tekuću vodu u domu imaju pripremljene kanistere s vodom iz kojih si možete natočiti.

Hvala domaćinima!

Ipak tu ne odmaram jer sam već pravio pauzu na Lipi nego idem dalje, čeka ma duža dionica na kojoj nema ničega osim prekrasnih krajolika.

 

Uživam u hodanju i dolazim do Hunjke gdje okidam par fotki i krećem dalje, plan je odmoriti na PD Runolist do kojeg ima cca još pola sata.

Biram neke staze do Runolista kojima još nisam prošao i divim se prirodi, kad eto ga naš prekrasni dom Runolist, drveni veliki dom izgrađen još davne 1935 godine i sigurno jedan od najljepših domova na Medvednici!

 

Ulazim, srećem gazdu Miru kojeg poznajem, naručujem točeno Velebitsko a gazda kao i svaki pravi gazda kaže ova je tura na mene.

Živjeli!

Već sam dobro gladan te vadim sarmu koju sam ponio, jedem je prstima iz kutije i to bez kruha.

„Neprocjenjivo”

 

Pijem Velebitsko i duša mi se ponovno vraća u tijelo jer do ove točke sam prešao cca 22 km.

Ne trošim u pauzi više od 20 minuta jer imam još bar toliko za prijeći.

Odmah iza doma počinju oznake staze M1, što nije slučaj većim dijelom dionice, jer se staza preklapa s postojećim tako da trebate dobro istražiti kojim brojevima staza ići jer se na oznaku M1 ne možete osloniti.

 

 

Brzo dolazim do restorana Grofica, tu je vlasnica moja prijateljica Živana, ali kako je nedjelja i gužva unutra ne ulazim, okidam fotku i dalje.

Nižu se ovim redoslijedom: vrh Sljeme, Zlatni medo, Tomislavov dom, Grafičar, Risnjak, nema zaustavljanja samo idem dalje.

Poslije Risnjaka je dugačka dionica bez ičega osim prirodnih ljepota cca oko 2.5 sata od livade Ponikve i Zelene magistrale.

Lagana dionica jer ako se ide od vrha prema dolje nema uspona te se može lako proći.

 

Na toj dionici sam se zaustavio usred šume da obavim kratku pauzu, uživam u ljepotama šume i popijem pivo iz ruksaka. Još jednom živjeli!

Prije livade Ponikve staza je dosta blatnjava i s teškoćom biram malo suši put, ali kada sam ju ugledao na sve sam zaboravio jer su noge već umorne nakon cjelodnevnog hodanja.

Tu može biti i kraj puta jer je Zelena magistrala asfaltirana cesta odmah tu, ali odlučujem se ipak posjetiti još i dom Glavica koji je udaljen još pola sata hoda a kako ne mislim nastaviti prema Kamenim svatima zbog kratkoće dana zahtijevat će još i povratak od pola sata prema Zelenoj magistrali.

Kad sam već prevalio 40 km mogu još i tih 5 tamo i natrag.

Do doma Glavica dolazim brzo, okidam fotku doma i panoramu Zagreba jer se od doma vidi cijeli grad fantastično.

 

Tu se ne zadržavam jer od zadnjeg posjeta tom domu više ne ulazim jer je osoblje neljubazno i neugodno.

Kako je put do doma brzo prošao, naručujem taksi da me preveze do okretišta Črnomerec i tu moja avantura završava. Živ sam.

 

Suma sumarum izleta:

Pojedenih 8 debelih sarmi bez kruha (prstima), popijene tri pive (suzdržano), pojedena po jedna banana i naranča, popijeno 3 litre vode i pređeno cca 45 km.

 

Vedro! Ma šalim se: Bistro!

Odgovori

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Obavezna polja su označena sa *