PLANINARSKI IZLET NA BJELOLASICU 24.02.2019.

Bjelolasica

OSVRT NA IZLET BJELOLASICA 24.2.2019

PRVI PUT U CRVENOJ JAKNI ILI MOJE PRVO VODIČKO ISKUSTVO

Teško je u mojim godinama bilo što učiniti prvi put, ali eto, tko bi rekao, čuda se nekada i dese. Moj prvi izlet dogodio se u veljači. Sada je svibanj, pada kiša, i sve je nekako naopako pa je u skladu s tim valjda u redu u svibnju pisati o događajima iz veljače. Vani ionako sve tako izgleda. Ne čuju se doduše mačke, ali osim toga, sve miriše tako „zimski“. Iskreno i šalu na stranu, nadala sam se da će Goran zaboraviti taj moj „osvrt na izlet“. No, taj ima pamćenje na kojemu bi mu svaki slon pozavidio. Kad mi je neki dan poslao poruku sadržaja – kad ćeš ti napisati onaj osvrt na Bjelolasicu, na prvu me je pogodio grom, a na drugu mi je bilo jasno da ga moram napisati. 😊 Pokušat ću zato više pisati o nekom svom doživljaju „prvog izleta“, a manje o hodanju, kako ovaj osvrt ne bi izgubio svaki, ali baš svaki, smisao.

Ovo je npr. članak za neke vodiče koji možda upravo sada spremaju svoj prvi izlet.

Nakon godinu i pol aktivnog planinarenja došao je red i na mene da „odradim“ svoj prvi izlet. Kamo ići, kako planirati, hoće li mi itko doći??? Sto upitnika iznad glave. A navodno sam spremna.

Smišljala sam i smišljala tu neku destinaciju na koju bih odvela ljude, pitala za mišljenje iskusnije od sebe i odluka je „pala“ – Bjelolasica. Mjesto na kojem sam već bila, dovoljno visine za onaj osjećaj slobode i sreće koji mi se redovito dogodi kada sam iznad 1000 m nadmorske visine. Vrh Kula sa svojih 1534 m bio je kao stvoren za moju prvu vodičku avanturu. Tjedan dana prije toga organizira se pohod na Bjelolasicu i tada ću sve vidjeti, naučiti i primijeniti onako kako meni odgovara. Imam plan – lakše mi je sad.

KAD NE IDE PO PLANU…  HMMM… NEKA IDE BILO KAKO

Moju ideju da u zimskim uvjetima vodim ljude na Bjelolasicu u Društvu nisu dočekali s oduševljenjem. Prihvatila sam dobronamjerne kritike (što sam mogla – znaju ljudi) o snijegom i ledom okovanoj Bjelolasici i o opasnostima koje takvi vremenski uvjeti nose za sve nas.

Otišla sam na pohod tjedan dana prije izleta i uvjerila se da plan mog izleta doista nije izvediv. Nisam otišla sama, da se ne lažemo. Goran i Dejan, zvan Štrudla, išli su sa mnom i hvala im na tome. 

Ja kao ja, ne predajem se tako lako. Ako se ne može do vrha Kule, možemo napraviti kružnu i manje opasnu stazu Begovo Razdolje – Jančarica – Matić poljana – Begovo Razdolje.

Odluka je „pala“, plan sam napisala; sada treba pričekati hoće li se netko uopće odazvati na „moj“ izlet. Kolege s kojima sam napravila prve planinarske korake bili su na nekom tečaju i neće doći. Malo mi je bilo žao, ali mislila sam si opet – pa kaj, bar neće vidjeti ako nešto pogriješim.

Na dan izleta, bila je nedjelja, 24. veljače, samo tri dana prije mog rođendana, na popisu nas je bilo 19. Sasvim dovoljan i pristojan broj. Bila sam sretna. Tu nedjelju bio je rođendan i mom, tada nesuđenom pomoćnom vodiču, Mariju koji se ozlijedio, no došao nas je ispratiti. Poželio nam je sreću i preuzeo je svoj poklon o kojem ne mogu ovdje govoriti jer se ne uklapa u planinarski rječnik. No, o tome ionako već svi sve znate. 😉 Prije nego što smo krenuli, na mobitelu je osvanula poruka moje mame Zore – je l’ ti itko došao na izlet? Ha ha… te mame. Je, mama – svi su tu.

Vrijeme nije obećavalo, bilo je užasno hladno, a ja kao ja, zabrinuta uvijek i zbog svega, zapitala sam se hoće li mi se sudionici izleta smrznuti? Naime, ujutro je bilo -8, a najviša dnevna bila je -1. Sjetila sam se onih smrznutih partizana na Matić poljani.  Uffff… joj. Ima li to smisla? Krajičkom oka gledala sam sudionike mog izleta. Nisu bili na „smrt uplašeni“, a ni ljuti na mene što ih igdje vodim po toj hladnoći. Dobro je!

Postrojila sam sudionike ispred „Planinarskog raja“ i tad me doista „oprala“ trema. Nisam bila sigurna kako se zakopčava ruksak pa sam pomislila – kako ćeš ti, gusko jedna😉, voditi izlet ako ne znaš ni ruksak zakopčati? 

Stisnula sam kopče, zakopčala ruksak, stisnula sam i  zube i uz osmijeh rekla – „Dobro jutro ekipa!!!“ Hvala što ste došli. Danas vas vodim ja. Osmijeh mi je bio uzvraćen i dalje je sve išlo kako sam zamislila. Za one koji ne znaju, 70 posto treme se ne vidi i toga se sjetite kada se dogodi! Ipak sam ja profi!

SREĆA IPAK PRATI HRABRE

Dobro poznato hodanje, lupkanje štapovima i veselo čavrljanje rekli su mi, bez izgovorenih riječi, da je sve u najboljem redu. Ekipa je hodala, ja sam tu i tamo nešto pričala (sve sam naštrebala) i dan je odmicao točno kako sam zamislila. Pokazalo se i sunce – doduše zubato – ali ipak sunce. (btw što bih sad dala da ga vidim). Priroda kao priroda, uzela nas je u svoje naručje, i to je bilo to. Imali smo atmosfericu!

Pazila sam na sigurnost svih sudionika jer je dio puta bio zaleđen. Stavljali smo dereze, skidali ih i pomagali onima koji nisu imali potrebnu opremu.

Shvatila sam taj dan da je biti vodič velika obveza i odgovornost. Naravno, znala sam to i prije, ali dok ne obuješ vodičke cipele (čitaj gojzerice) ne možeš sa sigurnošću znati kako je to. Sada znam. U međuvremenu sam „odradila“ još jedan izlet na kojem sam bila puno opuštenija i sigurnije u sebe, ali o tome neki drugi put.

Uglavnom, u kojem god smjeru išla moja vodička priča, pamtit ću ovaj izlet. Jer prvi se pamti!

Osvrt ću završiti s pojedinačnom zahvalom svima koji su mi pomogli u ovom meni važnom pothvatu i koji su se odazvali na moj izlet. Puno, puno, puno puno mi je značilo!!!

Hvala Gorane, Hrva, Tea, Vajzi, Meri, Edita, Sanja, Olja, Tessa, Željko, Ferdo, Elvis, Adriana, Jelena, Dino, Valentina, Petra i Darijana.

Nadam se da nisam nikoga zaboravila!

Sve u svemu 13, 5 kilometara čistog zadovoljstva!

Aleksandra

VEDRO!

Plan izleta

Komentar o “PLANINARSKI IZLET NA BJELOLASICU 24.02.2019.

Odgovori

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Obavezna polja su označena sa *