100km kičmom Hrvatske – po Velebitu
Odluka da se prijavim na Highlander Velebit pala je prilično nepromišljeno s moje strane, nakon predavanja koje su organizatori održali u prostorijama HPD Runolist.
Moj otac rođen je podno Velebita u Kruševu, i već godinama slušam njega kako želi prošetati barem Premužićevu stazu. Svaki put kad iz Dalmacije idem u Zagreb čudim se ljepoti i veličini Velebita i uvijek mi se činilo nedovoljnim penjati jedan po jedan vrh – zaključila sam da na Velebitu treba boraviti neko vrijeme da bi upoznali njegovu raznolikost.
Sve to nagnalo me da se prijavim na Highlander, a pronašla sam i partnericu s kojom bih dijelila šator i kuhalo prva dva dana i time olakšala svoj ruksak.
Dan 1 (subota): Zavižan – Skorpovac 34km
Autobusi su nas prevezli na Zavižan do startne točke gdje smo pokupile hranu za sljedeća dva dana hodanja. Hrane je zaista bilo u izobilju (npr.zobena i rižina kaša, Insalatissime Rio Mare, Rio Mare pašteta, proteinski kruh, energetska pločica…) i mi smo napravile tipičnu početničku pogrešku i uzele previše. Na startu je bilo obvezno nositi 4L vode, što je značilo da moj ruksak težio sveukupno 12kg. Hodale smo Premužićevom stazom kroz Nacionalni park Sjeverni Velebit.
Teren naizmjenice kamenit i šumovit i početni adrenalin nas je vodio gotovo 4km/h. Nakon Alana tijelo se počinje buniti i slijedi umor za ramena te na sedamnaestom kilometru odlučujemo da bi bilo pametno prespavati na Ograđenici (25km umjesto 34). Smatram da nam je to bila najpametnija odluka puta, jer se nismo previše izmorile i time smo izbjegle ozljede. Oko 18.30 stižemo na Ograđenicu gdje podižemo šator- sama livada nije idealna za spavanje jer je na kosini i izložena jakoj buri.
Misli tipa “što je meni ovo trebalo” i “sutra odustajem” dolaze mi prije sna.
Dan 2 (nedjelja): Skorpovac – Baške Oštarije 14km (plus 9 od Ograđenice = 23km)
Ujutro kroz šumu koja nudi zaklon od vjetra stižemo do prve kontrolne točke- Skorpovca gdje skupljamo pečat, hranu i vodu. Nakon podužeg odmora krećemo prema Baškim Oštarijama.
Vrijeme sunčano uz buru, s desne strane puca pogled na otoke i more koje se presijava u nekoliko nijansi plave. Stalno se mimoilazimo s istim ljudima, i već nekako osjećaš da se poznajete, razmjenjujete doživljaje i savjete. Tu osjećam da sam se sjedinila s boli u ramenima i ruksak mi više toliko ne smeta iako skidanje i stavljanje istog predstavlja fizički i psihički napor. Oko 6 popodne stižemo u Baške Oštarije gdje nas čeka topli obrok i civilizacija. Uz pivo slušamo predavanja organizatora i podižemo šator na livadi.
Moja partnerica završava svoju turu a ja preuzimam šator (time se težina moj ruksaka penje na 14kg) i odlučujem nastaviti. Ovime završava Premužićeva staza i slijedi puno više uspona i silazaka.
Dan 3 (ponedjeljak): Baške Oštarije – Panos 18km
Probudila sam se sa strahom od trećeg dana jer su nas putem stalno upozoravali na 1000m uspona koje ćemo proći kroz taj dan. I zaista odmah na početku slijedi veliki uspon uz skijašku stazu, ali s obzirom da je jutro i imaš snage, prvi uspon odradiš relativno lako. Takozvana “Velebitska prašuma” kroz Ramino korito meni je osobno najljepši dio puta, divljina koja ostavlja bez daha. Na putu je dosta srušenih stabala što zahtjeva oprez. Dolazimo do Pasjeg kuka koji predstavlja najstrmiji uspon do sada ali korak po korak stižemo do vrha. Na putu do Šugarske dulibe snažan vjetar nanosi kišu i razmišljamo o noćenju na Šugarskoj dulibi (4km od Panosa). Srećom donosimo odluku o nastavku do Panosa. Snažan vjetar nam zaista otežava put i za tih 4 kilometra nam treba 2 sata te tek u 7.15 stižemo na Panos.
Vjetar je puno slabiji na Panosu i počašćeni smo prekrasnim crveno-ljubičasto-rozim zalaskom sunca. Grijemo se uz vatru ali nedovoljno za hladnu noć od 9 stupnjeva (plus opremu dosta vlažnu od kiše).
Dan 4 (utorak): Panos – Veliko Rujno 16km
Kažu da ako si preživio treći dan, preživio si sve, ali ja ne bih podcijenila ovu dionicu puta. Radi se o mnogobrojnim usponima i silascima za već umorne noge. Ujutro je bilo hladno i maglovito pa s vrha na koji smo morali po pečat nismo vidjeli ništa. Dužu pauzu radimo kod simpatične Tatekove kolibe i grijemo se na suncu. Nakon kolibe slijedi veliki uspon ali i prekrasan pogled na Kamenu galeriju. Još malo šume i izlazimo na visoravan s koje puca pogled na kontrolnu točku ali do koje treba proći još gotovo 7 km. Ovdje susrećemo divlje konje i oko 6 popodne stižemo na kontrolnu točku. Ovdje je puhala najveća bura do sada ali srećom šatori su preživjeli.
Voljela bih da mogu riječima opisati noćno nebo na Velikom Rujnu, ali to je gotovo nemoguće. Nek’ vam bude dovoljno to što sam 20 minuta bez prestanka gledala u nebo.
Dan 5 (srijeda): Veliko Rujno – Starigrad 17km
Nakon meni osobno najtežeg uspona (mislim da psihički ne očekuješ takav uspon zadnji dan) ulazimo u NP Paklenica te nakon pauze kod Borisovog doma nastavljamo prema cilju. Adrenalin i želja da čim prije uđemo u cilj vuku naše umorne noge i mi u 14.30 stižemo na plažu Jaz. Preplavljuju me emocije među kojima prevladavaju ponos i sreća. Plješćemo svakom sljedećem sudioniku i uz odličan bend nazdravljamo sebi i Velebitu. Gledam ga u daljini i više mi se ne čini tako nepristupačan i dalek.
Savjeti za buduće Highlandere:
– pokušajte isključiti internet na ovih 5 dana (signala za SMS ima za javiti bližnjima da ste živi)
– svakako ponesite neku kremu/mast za bolove i obvezno prije spavanja namažite noge i ramena
– ne podcjenjujte ovu rutu – fizički je zahtjevna a pogotovo uz 14kg na leđima. Ja bih osobno voljela da sam malo više trenirala
– svedite ruksak na ono što vam je zaista potrebno – svaki gram znači
I na kraju, pripremite se na nova prijateljstva, poglede koji ostavljaju bez daha, neočekivane promjene vremena, pomicanje vlastitih granica i uspomene za cijeli život.
Vedro!
Zrinka
